Humoristički roman koji vapi za čitanjem
Sve što su čitatelji ikada poželjeli od humorističkog romana darovano im je u „Čudu u Poskokovoj Dragi“, novom čudu iz majstorske radionice Ante Tomića – maestralna priča, pitko pripovijedanje, živahni likovi, sjajni dijalozi, napete situacije te komični – i naravno – iznenadni obrati. U tom, dosad najkompleksnijem autorovom ostvarenju, umješno se izmjenjuju elementi vodvilja, stare holivudske komedije, trilera, romana ceste i komedije zabune, sve pažljivo izvagano i skuhano, da bismo dobili humoristički roman koji jednostavno vapi za čitanjem.
U ovom je romanu Ante Tomić stvorio sasvim posebne likove. „Čuli ste vjerojatno za Teda Bundyja, odvjetnika iz Burlingtona u Vermontu koji je ubijao studentice nalik njegovoj bivšoj djevojci, ili za Andreja Pićuškina Šahista, kojega su zaustavili malo prije nego što je uspio smaknuti šezdeset četiri osobe, po jednu za svako šahovsko polje, ili za Pedra Lopeza, takozvano ‘čudovište iz Anda’, ili za britanskog liječnika Harolda Freda Shipmana, za Alberta Fisha, Jacka Rasparača… E, pa zaboravite ta čudovišta. Svi serijski ubojice ne mogu se mjeriti s okrutnošću Poskoka, divlje obitelji koja nastanjuje jednu skrivenu krašku udolinu u Dalmatinskoj zagori. Rijetki koji su preživjeli susret s njima tek poslije mnogo nagovaranja i s golemom nelagodom, drhtava glasa, mucajući, kroz suze govore o tom stravičnom iskustvu, a u pola pripovijesti obično se popišaju u gaće.“
Hajduci i šverceri
O njima Tomić zapisuje: „Bili su to ponosni, nepokorni ljudi, hajduci i šverceri što su maskirani ovčjim kožama iskakali iz stada i kratkim, zakrivljenim noževima klali redom, turske poreznike, austrijske geometre, jugoslavenske žandare, milicajce i poštare. U crkvenim ljetopisima prilježno su zabilježene mnoge zgode da je neki državni službenik precijenio vlastiti autoritet pa se drznuo doći u Poskokovu Dragu, a onda ga dugo, dugo nitko ne bi ni čuo ni vidio. Čobani bi ga danima poslije našli u kakvom jarku, oglodana od zvijeri. Prepoznali bi ga tek po zlatom vezenoj uniformi koju je siromah za života oholo nosio.“
Ante Tomić voli svoje likove, čak i kad se čini da im se pomalo ruga, ironija kojom presvlači naizgled grubi i primitivni mentalitet laka je poput najfinije svile. Svi romaneskni elementi ovog su se puta smjestili na odgovarajuće mjesto i vrijeme u slatko-gorkoj komediji koja će se pamtiti godinama. „Čudo u Poskokovoj Dragi“, roman zrele i iskusne spisateljske ruke, jedan je od rijetkih, danas možda i jedini hrvatski koji čitatelje kao od šale može nasmijati do suza.
Simpatija i kritičnost
Kao preporuka za čitanje može poslužiti i mišljenje kritike: „’Čudo u Poskokovoj Dragi’ namjerno je prepuno pretjerivanja svih vrsta, scena koje funkcioniraju kao nekakav iskrivljeni realizam i čitav roman zapravo je istovremeno ironija mentaliteta o kojem Tomić piše, ali i nekakve simpatije koja od svega tog urnebesa nikad ne čini grotesku. Pripovjedač se, naime, cijelo vrijeme pomalo podruguje, ali su mu pri tome namjere plemenite i njih prati ambivalentan osjećaj istovremene simpatije i kritičnosti. Tomiću je ovoga puta definitivno uspjelo napisati roman čija fabula teče dinamično i bez greške, s mnoštvom uspjelih dijaloga, te pokazati kako sraz starog i novog nikada nije običan crno bijeli kontrast. Uglavnom, puno je toga rečeno uzduž i poprijeko humorističke, lagane i čitke priče, pa se može reći kako se Tomić ovim romanom, gotovo kao novom prekretnicom, suvereno vraća danima stare slave.“
Izvor: hrvatskarijec.rs
U ovom je romanu Ante Tomić stvorio sasvim posebne likove. „Čuli ste vjerojatno za Teda Bundyja, odvjetnika iz Burlingtona u Vermontu koji je ubijao studentice nalik njegovoj bivšoj djevojci, ili za Andreja Pićuškina Šahista, kojega su zaustavili malo prije nego što je uspio smaknuti šezdeset četiri osobe, po jednu za svako šahovsko polje, ili za Pedra Lopeza, takozvano ‘čudovište iz Anda’, ili za britanskog liječnika Harolda Freda Shipmana, za Alberta Fisha, Jacka Rasparača… E, pa zaboravite ta čudovišta. Svi serijski ubojice ne mogu se mjeriti s okrutnošću Poskoka, divlje obitelji koja nastanjuje jednu skrivenu krašku udolinu u Dalmatinskoj zagori. Rijetki koji su preživjeli susret s njima tek poslije mnogo nagovaranja i s golemom nelagodom, drhtava glasa, mucajući, kroz suze govore o tom stravičnom iskustvu, a u pola pripovijesti obično se popišaju u gaće.“
Hajduci i šverceri
O njima Tomić zapisuje: „Bili su to ponosni, nepokorni ljudi, hajduci i šverceri što su maskirani ovčjim kožama iskakali iz stada i kratkim, zakrivljenim noževima klali redom, turske poreznike, austrijske geometre, jugoslavenske žandare, milicajce i poštare. U crkvenim ljetopisima prilježno su zabilježene mnoge zgode da je neki državni službenik precijenio vlastiti autoritet pa se drznuo doći u Poskokovu Dragu, a onda ga dugo, dugo nitko ne bi ni čuo ni vidio. Čobani bi ga danima poslije našli u kakvom jarku, oglodana od zvijeri. Prepoznali bi ga tek po zlatom vezenoj uniformi koju je siromah za života oholo nosio.“
Ante Tomić voli svoje likove, čak i kad se čini da im se pomalo ruga, ironija kojom presvlači naizgled grubi i primitivni mentalitet laka je poput najfinije svile. Svi romaneskni elementi ovog su se puta smjestili na odgovarajuće mjesto i vrijeme u slatko-gorkoj komediji koja će se pamtiti godinama. „Čudo u Poskokovoj Dragi“, roman zrele i iskusne spisateljske ruke, jedan je od rijetkih, danas možda i jedini hrvatski koji čitatelje kao od šale može nasmijati do suza.
Simpatija i kritičnost
Kao preporuka za čitanje može poslužiti i mišljenje kritike: „’Čudo u Poskokovoj Dragi’ namjerno je prepuno pretjerivanja svih vrsta, scena koje funkcioniraju kao nekakav iskrivljeni realizam i čitav roman zapravo je istovremeno ironija mentaliteta o kojem Tomić piše, ali i nekakve simpatije koja od svega tog urnebesa nikad ne čini grotesku. Pripovjedač se, naime, cijelo vrijeme pomalo podruguje, ali su mu pri tome namjere plemenite i njih prati ambivalentan osjećaj istovremene simpatije i kritičnosti. Tomiću je ovoga puta definitivno uspjelo napisati roman čija fabula teče dinamično i bez greške, s mnoštvom uspjelih dijaloga, te pokazati kako sraz starog i novog nikada nije običan crno bijeli kontrast. Uglavnom, puno je toga rečeno uzduž i poprijeko humorističke, lagane i čitke priče, pa se može reći kako se Tomić ovim romanom, gotovo kao novom prekretnicom, suvereno vraća danima stare slave.“
Izvor: hrvatskarijec.rs
