Delfi Kutak je pročitao: „Slika Dorijana Greja“ Oskara Vajlda
Još jedan klasik koji sam svojevremeno preskočila, ali se popravljam!
Kratko štivo, ali posebnog naboja, koje ne dozvoljava brzo čitanje jer se na pojedine dijelove vraćate po više puta.
Ovo je knjiga koja se sada čita kao izborna za lektiru u prvom srednje, ali, po mom mišljenju, dubinu ovog djela, kao i mnoga druga, srednjoškolci ne razumiju na tom nivou, valjda treba godina i iskustva...
Ovo je oda mladosti, ljepoti, životu i strasti koji pokreću čovječanstvo, ali i upozorenje na lakomost, narcisoidnost, samoživost i prolaznost!
Ovo je priča o onoj tački u vremenu kada sve stane i kad svako od nas ostaje sam sa onim u sebi, punoćom duše ili bezdanom ništavila...
Živeći u trenutku za trenutak, imajući sve što poželi, glavni lik Dorijan Grej, mladić nestvarne ljepote i ogromnog bogatstva, biva uvučen u životne valove.
On živi punim plućima, razuzdano i samodopadno, svjestan sebe u vremenu i prostoru… ali po koju cijenu?! On je akter života zbog trenutka, neopterećen njegovim posljedicama, a gladan novih dešavanja.
Njegov početak života nije bio rođenjem već pogledom na vlastiti portret naslikan rukom slikara Bazila, kom je postao nadahnuće i inspiracija. Vidjevši sebe na platnu i pojmivši svoju ljepotu, shvatio je da može i mora biti centar svijeta...
Meni najbolji dio knjige jeste Dorijanova borba sa samim sobom, kad na momente kao bljeskovi savjesti njegova podsvijest počinje da se buni! Kao i svaki čovjek, i on ima dvije sile koje ga guraju kad donosi odluke, koje ga savjetuju kao anđeo i đavo, svaki sa svog ramena! Ovdje su te dvije sile prikazane u ličnostima dva čovjeka koji su Dorijanu najbliži prijatelji, blagog i realističnog slikara Bazila i samoživog, samodovoljnog i filozofski nastrojenog lorda Henrija. Dok prvi pokušava da probudi savjest našeg junaka i da mu skrene pažnju da nije dobro kako se ponaša, drugi ima svu vlast nad našim junakom da ga navede na novu zabludu, novu zabavu ili zaborav koji laska junakovoj ljepoti i postojanju...
Iako junak živi u trenutku, bez opterećenosti posljedicama, on natprirodno ne stari, ne mijenja se jer se ne opterećuje. Bez obzira na to što je on takav, lukavi ga iskušava sve više i više, tako da on pada dublje i dublje, ali zbog svog samoljublja ostaje nesvjestan svog pada. Na momente on se prestravljuje izgledom svog posrnuća, ali samo kao kratke i rijetke epizode koje bivaju date da bi se osjećao još bespomoćnije i ranjivije...
Svi mi punimo onu nevidljivu vreću u kojoj nosimo užase čitavog života, a težinu čak i sami određujemo, pa nas obično strašno namuči vukući je. Tako je i Dorijan svojim postupcima svoju vreću morao vući, posrtati i ustajati dok ga je savjest pekla sa platna nekad posebne i savršene ljepote nevinosti!
Moja velika preporuka!
Autor: Jelena Bovan-Kukić
Izvor: Delfi Kutak
