Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Prikaz romana Đorđa Lebovića „Semper idem“

Prikaz romana Đorđa Lebovića „Semper idem“ - slika 1
Ime književnika Đorđa Lebovića (1928-2005) za života je bilo poznato prevashodno po dramskim tekstovima nagrađivanim najvišim priznanjima i scenarijima značajnih ostvarenja domaće kinematografije, među kojima je, bez sumnje, najpoznatiji film „Valter brani Sarajevo“. Devedesetih godina prošlog veka ovaj dramski pisac i scenarista aktivno učestvuje u radu Beogradskog kruga. Ipak, tek po objavljivanju njegovog testamentarnog dela „Semper idem“ (Narodna knjiga-Alfa, 2005), Lebović posthumno biva prepoznat kao veliki majstor moderne realističke proze (Vasa Pavković) i svrstan u vrh srpske i nekadašnje književnosti (Filip David). Književno ostvarenje nastajalo pred kraj piščevog života kao odgovor na eskalaciju međunacionalne i verske mržnje u poslednjoj deceniji jedne države i jednog strašnog veka, ocenjeno je kao remek-delo (Teofil Pančić), koje se po svojoj umetničkoj snazi može uporediti sa najboljim proznim ostvarenjima Danila Kiša, Borislava Pekića, Dragoslava Mihailovića, Vidosava Stevanovića ili Mirka Kovača (Dejan Mihailović). Visoko mesto, koje u srpskoj memoarskoj književnosti, prema jednodušnoj oceni kritike pripada ovoj knjizi, potvrđuju i njeni sve brojniji čitaoci. Skoro bez izuzetka, oni sklapaju korice ovog potresnog i umetnički snažnog književnog dela, tragajući potom za još nekom od Lebovićevih proza rasutih na stranicama stare književne periodike.

Nastajala u doba kada su na Balkanu u svom najstrašnijem obličju pomaljale aveti prošlosti, Lebovićeva knjiga sećanja na minula vremena, već svojim naslovom opominje da je na ovom svetu punom lepote i užasa uvek sve isto. Jer čak i kada nam se učini da je čovek, posle strahotnih iskustava Holokausta, genocida, nuklearnih i ekoloških katastrofa, naučio da prepozna zlo i da će već u sledećem navratu moći da spreči bujanje užasa najpre u samom sebi, a potom i oko sebe – stvarnost nas uvek razuveri. Zato latinske reči semper idem, u koje se pisac, još kao dečak, zagledao na portalu evangelističke crkve u rodnom gradu, stoje i na pročelju knjige koja duboko svedoči o neprestanom vraćanju zla i pitanjima koja će zauvek ostati bez odgovora. Iako pisac nije stigao da završi tri poslednja poglavlja svoje hronike jednog detinjstva, ona predstavlja duboko potresno, kompleksno i višeslojno delo koje se može čitati na mnogo načina. Ali bez obzira doživljavamo li je kao sagu jevrejske porodice koja će u nacističkim logorima biti skoro iskorenjena, setnu pripovest o sazrevanju osetljivog i lucidnog bića čija sudbina je na izvestan način otelovljenje usuda njegovog bezdomnog i rasejanog naroda pred nama će se ukazati živopisna rekonstrukcija jedne epohe na panonskim mnogonacionalnim i multikulturalnim prostorima.

Zahvaljujući raskošnom pripovednom daru, dramskom i životnom iskustvu, Lebović čitaoca lako i jednostavno vodi kroz brojne epizode koje prate sudbine članove njegove porodice. Prateći svaku od grana porodičnog stabla koje se dodatno razgranalo razvodom roditelja i njihovim sklapanjem novih brakova, autor stvar živopisnu galeriju portreta koji, osim porekla, imaju malo zajedničkog i srodnog. Upirući bezazleni dečji pogled u svakog od njih, mališan stiče prva neposredna znanja o okruženju u kome odrasta, najpre uz majku u Zagrebu, a potom kod oca i rodbine u Somboru. Isprva, njegov svet je skoro arkadijski, ali vremenom biva sve tamnije osenčen rastancima, gubitkom dragih osoba, sve oštrijim pretnjama i grublje izraženim oblicima antisemitizma. Opčinjen knjigama, dečak se seli ne samo iz grada u grad, već od jednog do drugog člana porodice i rano stiče uverenje da duboko razumevanje i emocije među ljudima nemaju veze sa konfesionalnom i nacionalnom pripadnošću, pa čak ni sa krvnim srodstvom. Bez obzira na brojne tetke, ujake i mnoštvo drugih rođaka, on oseća bliskost i istinsku povezanost sa onima koji mu nisu srodnici: mladom dadiljom, lucidnim tečom, nezlobivim očuhom i drugom dedinom suprugom, nežnom i punom empatije. Kombinujući neposredna iskustva prerano omudrelog dečaka sa naknadno pribeleženim sećanjima, Lebović minuciozno i sa humorom opisuje prelaz iz stanja detinjeg blaženstva u svet koji je premrežen pitanjima za koje valja naći odgovore. Osim u knjigama i snoviđenjima koja imaju dimenzije prekognicijskog, senzibilno i čitanjem oplemenjeno biće, odgovore traži od bližnjih, a potom i od iskusnijih vršnjaka i prvih simpatija. Ipak, ne uspeva da dobije smislen odgovor na pitanje koje ga opseda: kako možemo biti obeleženi i osuđeni samo zato što smo se rodili kao član neke porodice, pripadnik nacije ili vere­? Koliko ima rajeva?, pita suptilni dečak jednom prilikom dedu. A uskoro će i sam shvatiti da se čak i na zemlji, na svakom koraku, može naći mesto koje se s pravom može nazvati pakao. Otkrio sam svet u kome se ne može živeti slobodno, bez straha, zapisao je predosećajući zlo kome ni mnogo stariji i iskusniji neće pokušati da se odupru.

„Semper idem“ Đorđa Lebovića je knjiga visokih umetničkih vrednosti posvećena strašnim popravnim ispitima na kojima nas, iznova, obara ona ista učiteljica života. U nadi da nas čitanje ipak može suštinski promeniti, preporučujemo je svima onima koji traže štivo koje će ih učiniti plemenitijim i boljim ljudima.

Autor: Olivera Nedeljković

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Đorđe Lebović

Đorđe Lebović

Đorđe Lebović (Sombor, 1928 – Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme „Velikog Sunovrata“, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic. U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije. Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu „Jež“. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju. Bio je član Evropskog komiteta „Aušvic“, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom O ljudima u paklu i paklu u ljudima 1955. godine i novelom Živeti je ponekad visoko, objavljenom u prestižnom časopisu „Delo“ 1956. Sledi drama Nebeski odred, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu Haliluja ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu Viktorija. Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame Svetlosti i senke, Traganje po pepelu (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama Prix Italia), Vojnik i lutka, Cirkus, Srebrno uže, Pali anđeo, Dolnja zemlja, Ravangrad 1900, Sentandrejska rapsodija, Ponor... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu. Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su Most, Devojku s Kosmaja, Valter brani Sarajevo i Konvoj za El Šat. U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (Zli umiru vertikalno, Kako je Greko zaradio hleb, Deset vodoravnih crta, Anđeli neće sići sa nebesa, Ako lažem, obesite me, moliću lepo, Sahrana obično počinje popodne, Važan esek i dr.). Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, „sa istim predznakom – tla i krvi“, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman Semper idem, koji je ostao nedovršen. 

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
unicredit-seeklogo
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
IPS-NBS

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com