Prikaz knjige „Ništa lakše od umiranja“
Aušvic. Dahau. Gabela. Dretelj. Keraterm. Bugojno. Grabovica. Čelabić. Kazani. Srebrenica. Palestina. Sirija. Malexander.
Bičevanja, plinske komore, sakaćenja motornom pilom, silovanja, mučenja, premlaćivanja, odrubljivanja glava, egzekucija...
On je Džon Aker, Švrđanin liberijskog porijekla. On je pristalica nacističke ideologije, crnačko kopile, plaćenik i ratni zločinac. Priključuje se u Hercegovini 1992. godine jedinici HVO. A onda kreće pravi horor. On izvršava najstravičnija mučenja, ubija bošnjačke i srpske civile, siluje, premlaćuje, obilježava, ponižava, muči.
Nema krvoločnije zvjeri od ljudskog bića, jasno je.
Zar ubistvo samo po sebi nije dovoljno? Gdje je središte tog mračnog nagona? Kao da je tijelo žrtve teritorija u kojoj zločinac želi li naprosto mora ostaviti trag svog prisustva.
Može li jedna reportaža, može li jedna knjiga, ma kakva da je, promjeniti svijet? Očistiti ga od zla? Šta je zlo? Nije li poput metastaze:izlječiš ga na jednom mjestu a ono se pojavi na hiljade drugih, još gorih i još strašnije, kako kaže autor?
Prolazimo kroz prazne i zapuštene ulice, spaljena i razrušena sela i gradove. Sve to dodatno naglašava ljepotu krajolika. Sva ta vizualnost zla, slikovita, jasna, opšta i opet toliko poznata izaziva mučninu. Poznata mjesta i užasi opisani do tančina ostavljaju gorak ukus. Čuli ste mnogo sličnih priča, slušate ih već više od 25 godina ali osjećaj strahote, nevjerice i zaprepaštenja vremenom ne blijedi.
Može li rat i izvršenje naredbi biti opravdanje za djela? Da li se u ratu gube sva moralna načela i kad se prelaze granice ljudskosti? Kakve nesagledive psihičke posljedice ostavlja na žrtve ali i na zločince?
I ono što je najgore od svega toga, da je poslije svega najlakše umrijeti, nestati i pobjeći od trauma i savjesti. Kako poslije živjeti sa sjećanjima i preispitujući postupke?
Džoni Aker je 1995. u Mostaru osuđen na 13 godina ali je ubrzo izručen Švedskoj gdje je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Nakon četiri godine Aker je ponovo na djelu ali ovaj put učestvuje u pljački.
Autor je pokušao da se stavi na mjesto zločinca i kroz lik sveštenika shvati može li se takav čovjek promjeniti, naći novu putanju i novi početak. Može li regenerisati duhovno ja, popraviti, ponovo izgraditi?
Da li smo svjesni da ono što činimo kao i ono što ne činimo utiče na ljude oko nas u mnogo većoj mjeri nego što možemo i zamisliti?
Nismo uradili ništa. Ili zapravo jesmo samim tim.
Autor: Ana Mačkić
Izvor: Delfi kutak
Bičevanja, plinske komore, sakaćenja motornom pilom, silovanja, mučenja, premlaćivanja, odrubljivanja glava, egzekucija...
On je Džon Aker, Švrđanin liberijskog porijekla. On je pristalica nacističke ideologije, crnačko kopile, plaćenik i ratni zločinac. Priključuje se u Hercegovini 1992. godine jedinici HVO. A onda kreće pravi horor. On izvršava najstravičnija mučenja, ubija bošnjačke i srpske civile, siluje, premlaćuje, obilježava, ponižava, muči.
Nema krvoločnije zvjeri od ljudskog bića, jasno je.
Zar ubistvo samo po sebi nije dovoljno? Gdje je središte tog mračnog nagona? Kao da je tijelo žrtve teritorija u kojoj zločinac želi li naprosto mora ostaviti trag svog prisustva.
Može li jedna reportaža, može li jedna knjiga, ma kakva da je, promjeniti svijet? Očistiti ga od zla? Šta je zlo? Nije li poput metastaze:izlječiš ga na jednom mjestu a ono se pojavi na hiljade drugih, još gorih i još strašnije, kako kaže autor?
Prolazimo kroz prazne i zapuštene ulice, spaljena i razrušena sela i gradove. Sve to dodatno naglašava ljepotu krajolika. Sva ta vizualnost zla, slikovita, jasna, opšta i opet toliko poznata izaziva mučninu. Poznata mjesta i užasi opisani do tančina ostavljaju gorak ukus. Čuli ste mnogo sličnih priča, slušate ih već više od 25 godina ali osjećaj strahote, nevjerice i zaprepaštenja vremenom ne blijedi.
Može li rat i izvršenje naredbi biti opravdanje za djela? Da li se u ratu gube sva moralna načela i kad se prelaze granice ljudskosti? Kakve nesagledive psihičke posljedice ostavlja na žrtve ali i na zločince?
I ono što je najgore od svega toga, da je poslije svega najlakše umrijeti, nestati i pobjeći od trauma i savjesti. Kako poslije živjeti sa sjećanjima i preispitujući postupke?
Džoni Aker je 1995. u Mostaru osuđen na 13 godina ali je ubrzo izručen Švedskoj gdje je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Nakon četiri godine Aker je ponovo na djelu ali ovaj put učestvuje u pljački.
Autor je pokušao da se stavi na mjesto zločinca i kroz lik sveštenika shvati može li se takav čovjek promjeniti, naći novu putanju i novi početak. Može li regenerisati duhovno ja, popraviti, ponovo izgraditi?
Da li smo svjesni da ono što činimo kao i ono što ne činimo utiče na ljude oko nas u mnogo većoj mjeri nego što možemo i zamisliti?
Nismo uradili ništa. Ili zapravo jesmo samim tim.
Autor: Ana Mačkić
Izvor: Delfi kutak
