Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Ono o čemu se ne može govoriti – a toga je najviše

Ono o čemu se ne može govoriti – a toga je najviše - slika 1
Ako je tačno da svaka knjiga ima bar jednu ključnu stranicu, onda bi se u romanu Elvedina NezirovićaOno o čemu se ne može govoriti“ kao takvo moglo izdvojiti mesto gde pisac svoj spas vidi jedino u obraćanju suprotnoj strani, koja ga je svojevremeno, međutim, upravo i poslala na stranu kojoj je sada ne samo prinuđen da pripada, nego i da zastupa njene stavove bez obzira na svoje lično mišljenje.

Teško je, kad se prikaže ovako uopšteno, razumeti o kojim se stranama, o kojim se istorijskim i kulturološkim prilikama, o kojim se geografskim podnebljima i nacionalnim sredinama radi, ali i kad bi se navele neophodne odrednice, opet bi takvi paradoksi bili jasni samo onima koji i sami pripadaju tim sredinama i stranama.

Podelivši knjigu „Ono o čemu se ne može govoriti“ na dva dela, Nezirović je svoju romansiranu autobiografiju – ili autobiografski roman – zamislio kao dva putovanja, od kojih jedno vodi u prošlost sopstvenog života, a drugo kroz ulice rodnog grada.

Mnogi su se uverili da jedan jedni događaj, koji u prvi mah i ne mora delovati važno, može postati vododelnica celokupnog života, te da se svaki naredni korak meri na osnovu tog prelomnog momenta, dok se sve ono što je prethodilo posmatra isključivo kao uvertira i priprema (iako to nije zaista bilo tako) za to što će se docnije pokazati kao prelomno.

Slično je i sa zemljama, narodima, gradovima, jer koliko god da su pretrpeli i koliko god da su istorijskih lomova podneli na svojim plećima, ipak se jedan događaj pokaže kao tačka razdvajanja na ono što je prethodilo i na ono što je usledilo, na ono što je važilo ranije i na ono što važi od tada, na ono što se svesno potiskuje i na ono što se preterano ističe u prvi plan, na ono o čemu više ne treba govoriti i na ono što je preporučljivo neprestano ponavljati.

I kao što sâm pisac pamti, takav jedan momenat nakon kojeg više ništa ne može i ne sme biti isto, pokazuje da je i njegov rodni grad istovremeno prošao kroz identična prelamanja i fatalne promene nakon kojih se postepeno ustaljuje šta je to što treba zaboravljati iako je dotad bilo sveprisutno, a šta je ono što treba usaditi u pamćenje čak i da se u stvarnosti nikad nije desilo.

Problem je, međutim, mnogo veći kad ne dođe do rascepa samo u hronološkom nizanju događaja, nego i u svesti onoga ko je taj rascep doživeo, pa bilo da Nezirović govori o sebi, bilo da govori o svom gradu, jasno je da se u oba slučaja javljaju i proživljavaju iste nedoumice, jer se i grad i pisac bore protiv istih demona, a da tragedija bude veća, suprotstavljaju se svojim umom i svojom unutrašnjom snagom upravo onome što ih je silom prilika proglasilo svojima.

Raspolućen između tuge za sve stradale u ratu i nemilosrdne osude za sve zločince tog istog rata, Nezirović pokušava da odgovore najpre pronađe u prošlosti sopstvene porodice, a zatim i ličnim doživljajem rodnog grada, njegovih ulica, sokaka, mostova, njegovih starih i novih znamenitosti, njegovih izbrisanih zajedničkih vrednosti i nametnutih simbola različitosti.

I upravo će kroz dva traganja pisac i sâm uvideti da je i u čovekovoj ličnoj prošlosti, i u hronici jednog grada, i u istoriji jedne države najviše onoga za šta se smatra da je najbolje prećutati, a ako se o tome i progovori, krivac je redovno onaj ko se usudio da prekrši pravilo ćutanja, krivac je onaj ko se usudio da postavi pitanja koja se inače ne postavljaju, krivac je onaj ko se usudio da sa ove strane razmišlja kao da je na drugoj strani, bez obzira na to što bi ista pitanja postavio i toj drugoj strani da je, kojim slučajem, u ključnom trenutku pripao njoj.

Ne razumejući zbog čega se zajedno sa svojim gradom našao u takvom položaju – a opet, savršeno dobro znajući da nije ni moglo biti drugačije – Elvedin Nezirović možda i ne nudi uvek precizne odgovore na sve nedoumice i paradokse koje iznosi, ali barem postavlja prava pitanja, tako da će mnogima delovati da je Nezirović ovu knjigu napisao umesto njih i progovorio o onome o čemu oni sami već predugo ćute.

Autor: Dušan Milijić

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Elvedin Nezirović

Elvedin Nezirović

Elvedin Nezirović (1976, Mostar) objavio je zbirke poezije Bezdan (2002), Zvijer iz hotelske sobe (2009) i Propovijedanje bluesa (2018), zbirku priča Toliko o tome, zbirku eseja, tekstova i kolumni Deblokada grada (2018) i romane Boja zemlje (2016), Ništa lakše od umiranja (2019, Nagrada „Stevan Sremac“, uži izbor za Ninovu nagradu) i Ono o čemu se ne može govoriti (2021. regionalna nagrada „Predrag Matvejević“, najuži izbor za Ninovu nagradu). Godine 2023. dodeljena mu je Četrnaestofebruarska nagrada grada Mostara za istrajan stvaralački rad i javni društveni angažman, koji su ga profilisali kao neumornog borca za bolji, lepši i zdraviji Mostar, pa je tako njegovo ime postalo jedan od sinonima antifašističke borbe u Mostaru danas

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
unicredit-seeklogo
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
IPS-NBS

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com