Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

O romanu Branka Anđića „Veličina sveta“

O romanu Branka Anđića „Veličina sveta“ - slika 1
Poznat našoj čitalačkoj publici pre svega kao vrstan prevodilac zahvaljujući kome smo pročitali velika dela hispanoameričke književnosti, Branko Anđić paralelno je gradio i karijeru pisca, nepretenciozno i u senci svog raskošnog prevodilačkog opusa. Roman o kojem govorimo presudno je uticao da dobije nagradu „Miloš Crnjanski“ 2011. godine, ali je tada prošao relativno nezapaženo, jer je knjiga štampana ali nije stigla u knjižare jer se izdavač Prosveta ugasio. Knjiga je prevedena na engleski, u ediciji Srpska proza u prevodu, ali nije stigla do čitalaca na srpskom – sve do ovog, drugog, ponešto izmenjenog izdanja. Da ovo delo to nikako ne zaslužuje, čitaocu je jasno već od prvih stranica Anđićeve kvazimemoarske proze u kojoj je uvek teško pogoditi pravu meru nostalgije, sentimenta, izmišljenog, pročitanog i realno doživljenog. Provlačeći kroz filter zrelih godina i fizičke odvojenosti od zavičaja svoja sećanja na detinjstvo i druženja sa ocem, pripovedač romana ispisuje stranice koje po formi više deluju kao zbirka eseja sa centralnom temom odnosa očeva i sinova, negdašnjeg i današnjeg vremena. U sopstvenom roditeljskom iskustvu, pripovedač će kasnije potražiti i naći mnoge sličnosti, greške i propuste koje je nekada zamerao svom ocu a potom ih i sam učinio, vođen uvek dobrom namerom kojoj ume da se ironično i duhovito, iskreno podsmehne.

Taj skup dobrih namera, koji većina roditelja ima u odnosu na svoje potomstvo, kao da zablista u pravom svetlu tek kada roditelja više nema. Tada, izgubivši zauvek status deteta, sagledavamo sve surovosti i grubosti kojima smo ih izlagali, a koje utoliko više bole kada ih i sami doživljavamo od svoje dece. Istorija koja se ponavlja generacijama, ali sa primesom individualne varijante za svakoga.

Istorija Anđićevog pripovedača određena je činjenicom da je relativno rano i, čini nam se, bez mnogo žaljenja u odnosu na Beograd i rasparčanu zemlju u kojoj se rodio, rešio da se otisne u široki svet koji ga je privlačio. I što je duže krstario njime, njegova veličina mu se činila sve subjektivnijom i sve daljom od istinskog težišta bića koje, što postajemo stariji, sve više teži da svet privuče k sebi. U tom traženju prave mere života putnika i istraživača dalekih prostora, pre svega Južne Amerike (dom mu je dugi niz godina bio Buenos Ajres), moćno sidro predstavlja uloga roditelja koja neminovno mora biti povezana sa domom. Ili možda ne, ukoliko za dom proglasite čitav svet ili „svako mesto gde okačite šešir“, kako pisac voli da naglasi. Tada postajete veoma privilegovani roditelj koji svome detetu može da ponudi svet kao lekciju iz svih poznatih nauka i umetničkih disciplina, kao odskočnu dasku i gorivo za samostalni let. U tom smislu, priča o druženju oca i sina u poglavlju Fotografija duše predstavlja pravo malo remek-delo, koktel iskrenosti i nepatvorenih osećanja, ljubavi prema životu, prema lepoti i biću u svakom njegovom obliku.

Ne prezajući da svojom prozom korespondira sa velikim piscima u čijem je društvu od kada je savladao njihove jezike, Anđić to čini sa merom i na način koji će prepoznati samo čitači od formata, pretpostavljeni sagovornici, a svi ostali, možda manje načitani a podjednako ili više iskusni u zadacima roditeljstva, dobiće toplo, iskreno i umetnički skladno oblikovano štivo koje će vas naterati da se zamislite, možda ne toliko nad veličinom sveta koliko nad formatom duše.

Generacijski blizak svima koji su na ovim prostorima rođeni između 1950. i 1965, Anđić sa dozom sete ali i ozlojeđenosti građanskih potomaka osiromašenih roditelja, priča o vremenu kada smo bili klinci i letovali na Jadranu, kada smo imali zemlju i dozu naivnosti koja nas u to doba nije napuštala. U toj zajedničkoj nostalgiji ne toliko prema Jugoslaviji koliko prema bezbrižnim detinjstvima i mladostima, pronaći će ova knjiga posvećene i zahvalne čitaoce koji se ne stide da priznaju koliko im neodostaje radost svakodnevice i sreća malih stvari.

Autor: Aleksandra Đuričić
Izvor: Nedeljnik

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Branko Anđić

Branko Anđić

Neostvareni klavirista, osrednji teniser, džez meloman i vlasnik mnogih nekorisnih stvari, dorćolski Beograđanin Branko Anđić gotovo oduvek živi višestrukim životom književnika i novinara, prevodioca i evrobirokrate. Napisao je priličan broj priča i romana od kojih se usudio da objavi romane Veličina sveta, Teški metal, Tajna agencija nove Jugoslavije, pripovedačke knjiga Posle svirke, Lavica liže rane, Kao iz kabla, Ovo je istinita priča, Playback i Veliko spremanje, i esejističko-putopisnu knjigu Na mapi Utopije. Osim u Srbiji i Jugoslaviji, njegove pripovetke objavljivane su u prevodu u Rusiji, Argentini, Bugarskoj, SAD i Kolumbiji. Dobitnik je Nagrade grada Beograda “Despot Stefan Lazarević” za književno stvaralaštvo (2023), kao i Nagrade “Ljubomir Nenadović” za najbolju putopisnu knjigu godine (2023, Na mapi Utopije). Za roman Veličina sveta, Vlada Republike Srbije mu je dodelila nagradu “Miloš Crnjanski” (2011). Zbirka pripovedaka Veliko spremanje je bila finalist za Andrićevu nagradu 2018. i u najužem izboru za još nekoliko, ali nije dobila nijednu, verovatno zbog ružnih korica. Roman Tajna agencija nove Jugoslavije bila je u izboru za NIN-ovu i nekoliko drugih nagrada, ali nije dobio nijednu, verovatno zbog lepih korica. Napisao je scenario za argentinski igrani film Fuga de Cerebros (Odliv mozgova), svog prijatelja, reditelja Fernanda Muse; oduvek čita i piše više knjiga odjednom što stvara ili smiruje njegovu umerenu neurotičnost. Od toga najviše koristi imaju čitaoci do kojih su dospeli njegovi prevodi mnogih latinskoameričkih autora, poput H. L. Borhesa, M. Vargasa Ljose, K. Fuentesa, H. Donosa, G. Kabrere Infantea, G. Martinesa, S.Šveblin, R. Kasteljanos, G. Netel, A.M. Šua i drugih. U mladim godinama diplomirao je Opštu književnost s teorijom na Filološkom fakultetu u svom rodnom gradu, završio postdiplomske studije na istom odseku i posvetio se proučavanju hispanoameričke proze. Iz želje da i njegovi zemljaci uživaju u njoj, sastavio je i delimično preveo prvu jugoslovensku Antologiju savremene hispanoameričke pripovetke, izbor omladinskih pripovedaka tog kontinenta, Treća obala reke, antologiju savremene argentinske priče – Borhesova deca – jedan izbor hirovitih priča, Otkačene priče Latinska Amerike i proročansku antologiju hispanoameričke priče dvadeset prvog veka, Budući klasici (sve tri sa suprugom Ljiljanom Popović-Anđić). Sa prof. Ksenijom Bilbijom osmislio je i preveo antologiju novih spisateljica sa istog područja, Buntovnice sa razlogom. Saradnik raznih novina, kao i mnogih domaćih i stranih književnih časopisa u minulo zlatno doba naše kulture, borio se za mesto urbane književnosti kao ko-osnivač i urednik časopisa za svetsku književnost Pismo, i kao negdašnji urednik za prozu (1980’) u Književnim novinama. Čest putnik koga ne drži mesto, više voli putovanja od mesta do kojih stiže. Što je stariji, sve više piše, čime ne teži besmrtnosti već očuvanju zdravog razuma u potpuno sumanutim vremenima. Od 1990. živeo je u Buenos Ajresu, gde je radio kao dopisnik raznih medija, a potom kao savetnik za štampu, informacije i kulturu Evropske Unije u Argentini. Vratio se u Beograd 2018, gde šetnjama i posmatranjem Botaničke bašte, na koju gledaju prozori i terasa njegovog stana, pokušava da sačuva zdravo telo i zdrav duh.

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
unicredit-seeklogo
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
IPS-NBS

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com