Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Fudbal ujedinitelj i razjedinitelj – Povodom romana „Jugoslovenski nokturno“

f2-69
Da Jugoslavije više nema i da je taj posao završen, čuli su i dobro zapamtili svi njeni stanovnici, pa je nakon svega suvišno lamentirati nad nečim u čijem je raspadu proteklo previše reka krvi – ali, treba se sećati, i to se treba sećati isključivo činjenica i stalno ukazivati na njih, umesto sa dozom nepotrebne patetike i pristrasnosti veličati ili ružiti jedan iščezli svet.

Ne bežeći od nostalgije – koja je u konkretnom slučaju dobila i svoju podvrstu, jugonostalgiju – a ipak se sve vreme držeći neophodne racionalnosti, italijanski pisci Emanuele Đulijaneli i Paolo Fruska dali su specifičan pogled na istoriju, kulturu i, posebno, na sport jugoslovenske države, od njene obnove nakon Drugog svetskog rata do njenog raspada u znatno manjim, ali verovatno potresnijim ratovima.

Mešajući dokumentarnost i fikciju, koliko je to bilo moguće a da se ne naruše dobro poznate istorijske činjenice, Đulijaneli i Fruska su u romanu „Jugoslovenski nokturno“ pokazali da se može dati objektivna slika zemlje o kojoj se najčešće govori subjektivno (bilo u pozitivnom, bilo u negativnom kontekstu), pa iako je kao najvažniji pripovedač istaknut jedan oduševljeni Jugosloven, koji prilično idealizuje epohu i ideologiju tokom kojih je stasavao i ostvario svoje porodične i profesionalne ambicije, opet je čitaocu ostavljeno dovoljno prostora da sâm proceni da li glavni junak romana zastupa ispravne stavove ili se samo naivno zavarava sistemom vrednosti koji zapravo više i ne postoji.

Pored toga, „Jugoslovenski nokturno“ podseća nove generacije na jednu bitnu činjenicu: sve i da se o Jugoslaviji govori u najnegativnijem kontekstu, pa sve i da se u istorijskom pamćenju želi skrajnuti uloga jugoslovenske države u razvoju onih naroda koji su je činili, opet je ostalo nekoliko bitnih pojmova koji se jedino mogu vezati za Jugoslaviju kao neraskidivu celinu.

Razume se da su i sve sportske discipline koje su se na jugoslovenskom prostoru razvijale tokom dvadesetog veka neraskidivo vezane za jugoslovensku državu, i to ne samo zbog toga što su sportisti iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Makedonije mogli na međunarodnim takmičenjima da nastupaju jedino kao predstavnici Jugoslavije, a ne njenih federalnih jedinica, nego i zbog toga što je unutar same Jugoslavije bilo nesmetanog mešanja i prelazaka iz jedne nacionalne sredine u drugu, pa nije bilo neobično da u jednom beogradskom klubu igraju Hrvat i Makedonac, a da Srbin ostvari sportsku karijeru u splitskom klubu.

Odabravši fudbal kao jedan od najprepoznatljivijih simbola jugoslovenskog društva i države, Đulijaneli i Fruska zapravo su dali hronološki presek razvoja, vrhunca i raspada jedne mirne oaze usled hladnoratovskih trzavica, ali pošto nisu bili skloni idealizovanju i nekritičkoj nostalgiji, pisci su izneli i sve negativne strane sistema iz čijeg su forsiranog bratstva i jedinstva isplivali nacionalizmi neviđenih razmera.

Od vremena kad je splitski Hajduk igrao u Bariju protiv tima britanskih vojnika i kad je Partizan imao crveno-plave dresove, preko fudbalskih ikona Šekularca, Džajića i Piksija, sve do opšte žalosti na splitskom i nacionalističkih izliva na zagrebačkom stadionu, prikazuje se jugoslovenski fudbal kao nerazdvojiv od državne politike i od mentaliteta samog naroda u datom trenutku, ali i kao fenomen koji je znao da ujedini ono što se u drugim prilikama verovatno nikada ne bi ujedinilo.

Prevođenjem sa italijanskog na srpski jezik, „Jugoslovenski nokturno“ se, uslovno rečeno, vratio kući, ali ne zato što je u romanu prvenstveno reč o jugoslovenskom fudbalu i što su detaljno prikazani planetarni uspesi Crvene zvezde (i to u danima kad je crvena petokraka postala neželjeni simbol), a sve to iz ugla vernog navijača Partizana, nego zato što će srpskim čitaocima sigurno biti zanimljiv pogled dvojice stranaca na zemlju koju je ujedinio i razjedinio fudbal – i to onaj fudbal koji, sa druge strane, bez te zemlje ne bi ni postojao kao takav.

Autor: Dušan Milijić

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Paolo Fruska

Paolo Fruska

Paolo Fruska (Breša, 1963). Godine 2010. izlazi njegov prvi roman Carstvo za pakao (Urania Mondadori, napisan u saradnji sa Italom Bonerom). Godine 2014, zajedno sa Federikom Bufom i još nekima, pravi pozorišnu predstavu Olimpijada 1936 , na osnovu koje je napisan roman Poslednje berlinsko leto (Rizzoli, 2015). Za taj tekst je 2016.

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
unicredit-seeklogo
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
IPS-NBS

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com