Vođen majčinom rukom do istine

Intervju sa Igorom Marojevićem 

Malo je poznato da je kao neku vrstu državnog kajanja komunistička inteligencija, čim smo od Njemaca kao starih državnih neprijatelja stekli nove u vidu Rusa 1948, uvela njemački jezik kao obavezan predmet, kazao Marojević za "Dan"

Čitalačka publika od nedavno ima priliku da se uvjeri u kvalitet romana "Majčina ruka", novog djela književnika Igora Marojevića. Nesumnjivo najzreliji Marojevićev roman do sada, "Majčina ruka" prvi put u srpskoj književnosti otvoreno i ubjedljivo rasvjetljava osjetljivu i bolnu temu odnosa novih vlasti i domaćeg stanovništva prema folksdojčerima poslije Drugog svjetskog rata.

Glavni junak je gimnazijalac čiji je jedini san da se oslobodi nevinosti. U potrazi za ženama i djevojkama, upoznaje dvije Njemice, svoju vršnjakinju Hertu i njenu znatno stariju sestru Sonju. Naizgled još jedan Marojevićev roman o ljubavnom trouglu neosjetno prelazi u uznemirujuću priču o porodici Šleser i drugim „Švabama", većinom civilima, koje je između 1944. i 1948. godine zadesio izgon iz socijalističke Jugoslavije ili smrt i poniženja u vojvođanskim logorima. Tako u ovom romanu doslovno oslobađanje od nevinosti nosi i dodatno značenje koje se odnosi na istoriju, na istinu koju je sve do tada, krajem `70. godina prošlog vijeka, dječakova familija na čelu sa majkom krila od glavnog junaka. Kome je pripadala kuća u koju se poslije rata, među mnogim drugim kolonistima, uselila njegova porodica? Kakvo je sazrijevanje mladih ljudi pod neočekivanom sjenkom istorije? Da li je moguća ljubav opterećena poviješću? Ovo su samo neka od pitanja koja "Majčina ruka" pokreće na uzbudljiv, duhovit i intrigantan način.

U novom romanu ste se ponovo, kao i u "Šnitu", bavili Njemcima?

- "Majčina ruka", "Šnit", "Žega" i još dva romana koji predstoje ako sve bude u redu sa zdravljem i životom, dio su petoknjižja Etnofikcija, u kojem se bavim, osim našim narodom, Špancima i Njemcima, kao jedinim evropskim nacijama koje su bile pod sankcijama tokom 20. vijeka. "Šnit" tretira suživot Njemaca, Srba i Hrvata u Zemunu, kada je ovaj grad službeno pripao NDH, gdje su Njemci imali faktičku vlast, a "Majčina ruka" ih tretira kao žrtve, u razdoblju od 1944. do 1948, kada su njihove kuće po Vojvodini i životi mnogih od njih tretirani kao ratna odšteta. Nije tako bilo samo kod nas, nego i u Čehoslovačkoj i Poljskoj. Što se tiče SFRJ, procjenjuje se da je pogubljeno oko 60.000. Ono što je, pak, zajedničko za "Šnit" i "Majčinu ruku" jeste da se bavim tabu temama iz istorije - Zemun u NDH, odnosno stradanje Folksdojčera posle Drugog svjetskog rata. Istorija sam je u oba slučaja u pozadini pripovijedanja, a tema je snalaženje individualca u agresivnom kolektivu u nezgodno doba. S tim što je u "Majčinoj ruci" povijest u još većoj pozadini te, za razliku od "Šnita", nije u pitanju istorijski, ni paraistorijski roman.

Francuski gonkurovac Matijas Enar i srpski pjesnik i prozaista Zvonko Karanović odmah su se oglasili i poručili da je ovo Vaš ubjedljivo najbolji roman?

- Vjerovatno svaki pisac smatra da je njegova nova knjiga najbolje što je do tada stvorio, tako da se apsolutno slažem sa cijenjenim kolegama. U svakom slučaju, "Majčina ruka" je znatno jednostavnije napisan roman od prethodnih. To je bilo diktirano činjenicom da je glavni junak šesnaestogodišnjak koji, samim tim, svom pripovijedanju ne može dopustiti odviše finesa. Ukoliko je na prvom receptivnom nivou priča jasnija, u knjigama negativne spoznaje značenjska subverzija mora biti dublja. Smatram da je tako i u "Majčinoj ruci".

Očekujete li „prozivke" poput one da rado pišete o tuđim stradanjima, ali ne i o srpskom?

- To nije tačno, budući da ja ne znam gdje je osim u "Šnitu" opisan pokolj Srba u Batajnici od strane ustaša, i to prilično detaljno. Ali, tačno je da radije opisujem tuđe stradanje počinjeno od strane kolektiva kojem pripadam. Gledao sam na forumima „argumente" tipa `Pa šta ako smo pobili nekoliko desetina hiljada Njemaca ako su prije toga i oni nas`; `Kojih Njemaca i koji Njemci`. Folksdojčeri o kojima govorimo su mahom umoreni bez suđenja. Kad pročitam „argumente" poput ovih uvidim koliko takve „patriote" u stvari nesvjesno vole svoje protivnike, jer praktično smatraju da njihova strana treba da usvoji nacističke metode.

Odakle Vam poriv da se bavite prognanim Njemcima?

- "Majčina ruka" je dobrim dijelom odgovor na moje čuđenje babinoj njemačkoj kući u Vrbasu i tome što na sva moja pitanja o njenim izvornim vlasnicima odgovora nije bilo. Mislim da je jednako strašna progonu tih ljudi i doseljavanju kolonista u njihove kuće činjenica da se o tome nije smjelo pričati. Malo je poznato da je kao neku vrstu državnog kajanja komunistička inteligencija, čim smo od Njemaca kao starih državnih neprijatelja stekli nove u vidu Rusa 1948, uvela njemački jezik kao obavezan predmet u osnovne i srednje škole. I tako, đaci su, ne znajući zašto to moraju, učili njemački jezik, iako u zemlji on nije bio bitan, jer je od 500, 600 hiljada Njemaca, koliko ih je bilo prije Drugog svjetskog rata, ostalo pet, šest hiljada najupornijih ili najumornijih... U svakom slučaju, "Majčina ruka" nije istorijski roman, nego roman o odrastanju jednog dječaka na koje naglo pada sjenka istorije. Da se on nije čudio babinoj kući, i da nije upoznao stariju Njemicu, i da ono što se desilo njenoj porodici između 1944. do 1948. godine u Vrbasu, ne smeta njihovoj prisnosti da se razvije, u tom romanu ne bi uopšte bilo istorije, bila bi to pitka priča o odrastanju i gubljenju nevinosti, ako bih uopšte imao dovoljan poriv da je napišem.

Zanimljivo je da roman počinje opisom zemljotresa u Crnoj Gori 1979. godine?

- Glavni junak se sa majkom preselio iz Vrbasa u Perast, jer je u Vrbasu dobio plućni apsces, a u Boki ga dočekuje zemljotres. Ona odlučuje da je manja opasnost za njega novo izlaganje hladnoći nego eventualni novi zemljotres koji seizmolozi najavljuju. Tako je, vođen majčinom rukom, on izložen novom plućnom problemu i istoriji, u čijem je prećutkivanju pred glavnim junakom i majka odlučujuće učestvovala.

Potomak kolonista

U romanu tretirate i crnogorske koloniste?

- Sin sam i unuk porodice koja je iz okoline Nikšića preseljena u Vrbas, takođe, državnim ukazom, takođe, ne pitajući se mnogo. Ima tu riječi i o crnogorskim samoubicama koje više nisu mogle da izdrže neprijatnu ravnicu, otuđeni asfalt i tehničke novine. Mnogi su se prilagodili, pa su valjda zbog lakšeg adaptiranja u startu odustali od pitanja o tome ko je bio izvorni vlasnik imovine koju su dobili od države. Senzibilniji pojedinci kao minimum imaju razvijen odnos prema prostoru u kojem žive a u ovom slučaju takvi su teško podnosili život u tuđim, otetim kućama. Naravno, senzibilnih pojedinaca je uvijek najmanje.

Autor: Mila Milosavljević
Izvor: Dan