Laguna - Bukmarker - Tri nagrađene priče sa konkursa za najlepšu ljubavnu priču - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Tri nagrađene priče sa konkursa za najlepšu ljubavnu priču

Prvo mesto:

Elvedin Nezirović
OČI

Tanja je bila apsolventica arhitekture i život je zamišljala kao ogromni prostor kojeg, prije nego mu da svrhu i smisao, treba pažljivo projektirati. Vjerovala je samo u egzaktne stvari, klela se Titom i čitala knjige od kojih su me često podilazili žmarci, poput Psihologija ljubavi: kako ostvariti savršenu ljubavnu vezu? Bez obzira na pet neuspjelih pokušaja, ja sam, s druge strane, bio siguran da još uvijek mogu položiti prijemni ispit na Akademiji scenskih umjetnosti. Iz nekog glupog razloga, vjerovao sam da sam rođeni glumac pa sam zanemarivao sve drugo u životu.

Ne sjećam se kada smo donijeli odluku da živimo skupa niti se sjećam dana kada sam na poleđini pisama, koja sam redovno slao roditeljima u inostranstvo, počeo pisati njenu adresu. Sjećam se onog čega se ljudi u vezama obično ne sjećaju i uopće ne znam zašto je to tako: žute fleke na njenoj košulji od tvida (kojoj je uzalud pokušavala utvrditi porijeklo), lepeta golubijih krila na otromboljenim limenim klupicama ili žute susjedove mačke...

Njen stan nalazio se u Lenjinovoj, u potkrovlju s malim, polukružnim prozorima i zidovima s kojih se ljuštila farba. Zvala ga je šupak. U početku nas je zaokupljala misao da ga uz njen osjećaj za prostor i moju ušteđevinu možemo učiniti pristojnim porodičnim domom. Tri puta nedjeljno čistio sam izloge u dragstoru preko puta i brinuo se o šlagiranoj majci nekog ginekologa kako bismo mogli plaćati sve te silne majstore koji su nam, poput žohara, rovali po stanu, ali je, uprkos svom uloženom trudu, ta prokleta rupa sve vjernije odgovarala njenom opisu.

Nekoliko spratova niže, stanovao je pisac i profesor, profesor i pisac, drug Ðuro Galski. Noću, u kratkim predasima između iscrpljujućih rundi naših poljubaca, mogao sam čuti otkucaje pisaće mašine iz njegove sobe. Profesor Galski. Alkoholičar. Pisac kojeg je ostavila žena. Katkad bih ga sreo u stubištu i on bi me pozdravio, iako sam bio siguran da me se ne sjeća. Profesor Galski, visoki zalisci, naočare s debelim sočivima i grba na leđima kao u Quasimoda. Čovjek zbog kojeg sam ponavljao drugi razred gimnazije i zbog kojeg sam poželio postati bilo šta samo ne pisac. A onda je, početkom aprila te godine, na grad pala prva granata i živote nam pretvorila u ruševinu. Tanja je jedne večeri rekla: „Ako ostanem ovdje, neću preživjeti! Jer ne ubiju li me granate, ubit će me ovo ludilo“, a ja sam jedninu u njenoj rečenici još dugo ćutao kao nož među rebrima.

Grad smo napustili onoga dana kada je ona trebala braniti svoj diplomski. Krenuli smo u neku hladnu skandinavsku zabit, uvjereni da smo dobili priliku za novi početak. Za razliku od nje, ja sam uspio stići samo do prve granice. Ona je produžila dalje uz obećanje da će mi poslati garantno pismo čim stigne. Otad je na hiljade pisama stiglo u grad, ali ni na jednom nije bila moja adresa.

Prvih sam godina čuvao neke njene stvari: knjigu Vlati trave, recimo, obilježenu celofanom iz kutije Tokata na stranici broj 68. Ploču Cindy Lauper, ili malog plišanog zeku koji je još dugo mirisao po njenom parfemu. Dugo sam se bojao da ću, ako se odreknem tih nježnih sitnica koje su ostale iza nje, zauvijek izgubiti nadu da će mi se žena koju volim jednom vratiti. S dolaskom novog milenija, iz mog sjećanja počeo je da iščezava njen osmijeh. Potom sam zaboravio njenu kosu, onda nos... Najduže sam pamtio njene oči. Posljednji put sam ih vidio one zime, kada je umro profesor Galski. Stojeći na kiši, pored rake u koju su pogrebni radnici spuštali njegov lijes, vidio sam trenutak kad su se zauvijek sklopile.

BELEŠKA O AUTORU

Elvedin Nezirović (1976) diplomirao je 1999. na Pedagoškoj akademiji, Odsek za bosanski jezik i književnost na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, BiH. Trenutno je apsolvent Fakulteta humanističkih nauka na istom Univerzitetu, na Odseku za engelski jezik i književnost.
Objavio zbirku pesama Bezdan 2002. U izdanju beogradskog „Libera“ 2009. godine izlazi mu i druga knjiga poezije Zvijer iz hotelske sobe. Svoje pesme i književne tekstove objavljivao je u najeminentnijim književnim časopisima na prostoru bivše države (zagrebački „Knjigomat“, beogradski „Balkanski književni glasnik“, zrenjaninska „Ulaznica“, novosadska „Polja“, mostarski časopisi „Most“ i „Motrišta“, „Sarajevske sveske“). Engleski i italijanski prevodi njegovih pesama objavljeni su u časopisima „Eclectica“ iz Čikaga, „Istanbul Literary Review“ i „Nuovi Argomenti“.
Dobitnik je 3. nagrade na međunarodnom poetskom konkursu „Ulaznica“ u Zrenjaninu 2008. godine i jedan je od tri laureata nagrade „Zija Dizdarević“ za najbolju priču u 2009. godini.
Radi kao novinar mostarskog „Radija X“, te saradnik Radija „Slobodna Evropa“.

_________________________________________________

 

Drugo mesto:

Milena Ilić
LEPŠA LJUBAVNA PRIČA

Jutros sam, posle uobičajenog buđenja, ustala i skuvala nam kafu. Otvorila prozor, pozdravila teta Micu, a zatim pokrenula Windows i rutinski počela da brišem nepotrebne mejlove i spamove. Zatim sam, skroulujući stranu, naišla na mejl izdavačke kuće „Laguna“ u kome je stajalo da je raspisan konkurs za najlepšu ljubavnu priču. Naježila sam se. Ljubavna priča, i još najlepša.
– Nema kajmaka. Ćelava kafa – kaže.
– Koji su kriterijumi za lepo? – pitam.
– Molim? – pita.
– Pa, mislim, šta ljubavnu priču može da načini lepom? Da li su to ustaljene metafore, ili neki potpuno novi poredak stilskih figura, ili možda njihovo odsustvo? Da li se lepo ogleda u temi, ili je lepo u oblasti jezika? – pitam i srknem kafu. Kap pada na pidžamu.
– Pazi, uflekala si pidžamu. Pala ti je kafa, tu... tu, vidiš. Dobro. Ljubavna priča? Hm. Pa ne znam, neka atmosferičnost, možda, snaga osećanja i likovi koji su dobro izvajani, neka neobjašnjiva strast koja ih povezuje, ili, još bolje, sasvim potkrepljena strast, i malo čednosti po mogućstvu. Što?
– Razmišljam da napišem priču za „Lagunin“ konkurs, ali ne znam šta se traži od mene. I ne znam kako da napišem priču, a da budem drugonagrađena ili trećenagrađena. Prva nagrada me ne zanima, a druga i treća su paketi njihovih knjiga. Nisam dosad pisala lepe ljubavne priče od 3000 karaktera zbog Dana zaljubljenih.
– Paketi knjiga, kažeš?
– Da! Zamisli – ti, ja i Teri Pračet u ljubavnom trouglu, na krevetu, čitamo, a napolju pada sneg? Zamisli, dušo!
– Oh, ljubavi!
– Da, dušo! – rekoh i teatralno prosuh kafu po ostatku pidžame. – Zamisli i pomozi mi da napišem prokletu ljubavnu priču, a da bude lepa za neko treće mesto!
– Oh, ljubavi!
– Da, dušo! – šta da pišem, dođavola, ništa neće stati na tako malo prostora. Ti izvajani likovi i njihova strast i snaga osećanja. Prosto mi je nemoguće to da predstavim, a još metafore i epiteti. Ah, dođavola. I šta ćemo sa radnjom?
– Desićemo je.
– Molim? – pitam.
– Hajdemo napolje, da zaplešemo na snegu, možemo i goli, ne treba nam odeća kada smo u ljubavnoj priči.
– Mi smo u ljubavnoj priči? Nemoj da me zezaš, nego mi pomozi.
– Idemo da plešemo goli po snegu. Videćeš i sama da smo u ljubavnoj priči, ovaj sneg nije hladan. Hajde da se topimo na snegu, bejbi.
Izašli smo napolje, goli, izvajanih tela poput rimskih klasičnih skulptura, naparfemisani strašću i pokrenuti u ritmu muzike za kres. Plesali smo na snegu, dok se naša fiktivna tela nisu stopila sa snegom i postala jedno sa ostatkom bele strane Word-a.

BELEŠKA O AUTRORKI
Milena Ilić, apsolvent opšte književnosti s teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Veći deo života provela u Majdanpeku, trenutno živi u Beogradu, gde čita, piše kratke priče i duge pesme.

__________________________________________________

 

Treće mesto:

Tamara Sorak
ANJA

    Trčao je. Suze su se slivale niz njegove obraze, mutile mu vid. Sapleo se o ivičnjak; podižući se sa vlažnog asfalta pomoću krvavih dlanova, ustao je i nastavio da trči. Jecaji su mu bili isprekidani plitkim uzdisajima, bubnjevi udarali u glavi, a zvuci se odbijali o zidove i ostajali da odzvanjaju unutra.
Bila je sve. Njena duša uselila se i u njegovo telo, disao je, jeo, spavao i budio se s njom. Sve joj je rekao. Zavisio je od nje, njenih poljubaca.
A sad mu kažu da je nestala. Da je voz prešao preko njenog osmeha, da ne postoje njene crne oči, da nema tankih ruku koje su ga grlile. Tek tako. Da je više nema. Nema je. Nje!
    Sunce je obasjavalo beton, grejući plave kućne papuče koje su klepetale pod njegovim stopalima. Nastavljao je da trči, zastajući jedino kada se pridizao posle svakog novog pada. Mobilni je počeo da zvoni. Trčao je, vrištao da ga nadjača, da ne čuje, da uguši sve te zvuke, sve te ljude koji će mu reći da će biti sve u redu. Prolaznici su pokušavali da mu prepreče put, zaustave ga, ali on je samo trčao i trčao, jureći ni pred čim, jureći ni prema čemu.
    Trčao je među automobilima, kamionima, motorima, zbunjen, izgubljen, sam, trčao je zatvorenih očiju, trčao je i trčao. Bežeći od grada preko mosta kojim je jurila reka vozila, izgubio je jednu od papuča, srušio nekoliko ljudi u trku.
Napokon je stao, okretao se u mestu, oko sebe, kao da nešto traži – brisao je suze i osvrtao se. Sve je bilo mutno. Čudni oblici koji su podsećali na ljudske figure zaobilazili su ga, čuo je mrmljanje, optužbe, podsmeh. Unosio se u njihova lica, čežnjivo zagledao crnokose devojke, šaputao: „Anja... Anja...“ Pokušavao je da udahne, ali vazduh kao da nije želeo u njegova pluća. Prišao je ogradi mosta, popeo se na nju i seo okrenut leđima reci, i jecao nad ljudima koji su užurbano prolazili.  Pogledao je u nebo, nasmešio se i, zabacivši glavu i opustivši ruke kojima se pridržavao za plavu ogradu, bleštavu od sunca, nestao u vodi.
Trenutak nakon što su plava ograda i usijani beton nestali pred njegovim očima, ugledao je crnokosu devojku koja mu pritrčava sa telefonom prislonjenim na uho, i čuo njen bolni vrisak.


Podelite na društvenim mrežama:

zoran kostić cane rešio ukrštene reči u čačku laguna knjige Zoran Kostić Cane rešio „Ukrštene reči“ u Čačku
17.07.2024.
Nakon Herceg Novog, u ponedeljak 15. jula, u dvorištu Gradske biblioteke „Vladislav Petković Dis“, a u organizaciji Udruženja „Irmos“, Čačani su mogli da čuju poeziju Zorana Kostića Caneta, frontmena ...
više
priča o moći umetnosti da transformiše ali i uništi život i smrt sofi stark u prodaji od 19 jula laguna knjige Priča o moći umetnosti da transformiše ali i uništi – „Život i smrt Sofi Stark“ u prodaji od 19. jula
17.07.2024.
Fascinantan roman američke književnice Ane Nort „Život i smrt Sofi Stark“ priča je o neobičnoj ženi koja je za kratko vreme postala poznata režiserka. Ovo je i roman o slavi i ceni koju sa sobom nosi....
više
najpoznatiji serijal fantastike muni vičer u izdanju lagune laguna knjige Najpoznatiji serijal fantastike Muni Vičer u izdanju Lagune
17.07.2024.
Proslavljeni serijal Muni Vičer o desetogodišnjoj alhemičarki Nini prvi put je objavljen 2002. godine i za kratko vreme postigao vrtoglavi uspeh u svetu dečje književnosti i preveden je na više od 30 ...
više
super bojanke dinosaurusi i slatke životinje za radost najmlađih  laguna knjige Super bojanke „Dinosaurusi“ i „Slatke životinje“ za radost najmlađih!
17.07.2024.
Bojanke su neizostavni deo odrastanja i najlepši način da se mališani zainteresuju za crtanje. Osim što su veoma zabavane, bojanke razvijaju preciznost prilikom crtanja i kreativnost kod najmlađih. Ka...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.