Toni Parsons: Pisac mora imati otvoren um i srce

Nagrada ne čini nijednu knjigu boljom, kao što ni nedobijanje nagrade ne umanjuje njenu vrijednost. Osvojio sam ih nekoliko, a iako sam uživao u tom trenutku, mislim da one ne udare u glavu nijednom vrijednom piscu. Ali dobro je osvojiti nekoliko nagrada, tek toliko da shvatite koliko su zapravo nebitne.


 
Rekao je ovo u intervjuu "Glasu Srpske" britanski književnik Toni Parsons, koji je našim čitaocima poznat po detektivskim triler romanima o Maksu Vulfu u izdanju beogradske "Lagune". Parsons je prije nekoliko godina gostovao i u Banjaluci, za koju ga, kako kaže, vežu prelijepe uspomene i divna i srdačna publika.
 
Parsonsova nova knjiga "Klub za vješanje" uskoro će se pojaviti pred čitaocima u Republici Srpskoj i Srbiji, a ovaj harizmatični i ugledni književnik, otkrio je specijalno za naš list nekoliko detalja o novim avanturama poznatog detektiva.
 
GLAS: Kakve nove avanture očekuju čitaoce o detektivu Maksu Vulfu u knjizi "Klub za vješanje"?
 
PARSONS: "Klub za vješanje" je treći u nizu trilera o Maksu Vulfu, a u biti je priča o pravednosti i pitanju uzimanja pravde u svoje ruke. U priči, jedna grupa ubica zaštitnika šeta londonskim vrelim ljetnjim noćima, otimajući zlobnike za koje smatraju da nisu vrijedni života i kojima zatim oduzimaju život vješanjem. Smrtnu presudu je dobio jedan član bande koji je zlostavljao nebrojeno mnogo ranjivih djevojaka, jedan bogati pijani vozač koji je kolima pokosio jedno dijete, zatim jedan narkoman zbog kog je jedan starac pao u komu i propovjednik mržnje koji poziva na ubijanje britanskih vojnika. Sve će ih uhvatiti Klub za vješanje i postaviti im isto pitanje: "Znaš li zašto si doveden na ovo gubilište?" Kako se tijela nagomilavaju a nasilje širi po cijelom uzavrelom gradu, detektiv Maks Vulf, ljubitelj pasa, samohrani roditelj, branilac slabih, upušta se u svoju do sada najopasniju istragu, loveći pravedničku bandu za koju mnogi smatraju da je sačinjena od junaka. Međutim, prije nego što se konačno suprotstavi Klubu za vješanje, Maks mora da spozna neke bolne istine o tankoj liniji između dobra i zla, nevinosti i krivice, pravde i odmazde, kao i da otkrije da je čežnja za osvetom nešto veoma lično. Ponosan sam na "Klub za vješanje".
 
GLAS: Koliko ličnom životu i iskustvima dopuštate da utiču na Vas kao pisca? Činjenica je da Maks Vulf neodoljivo podsjeća upravo na Vas.
 
PARSONS: Volim da imam poneko životno iskustvo u svakoj knjizi, moje iskustvo kao oca i kao muškarca, ali takođe to mora biti i više od toga. Knjiga mora da bude na istoj talasnoj dužini sa nečim univerzalnim što ljudi širom svijeta mogu da osjete. Stoga to mora biti i veće od mene, ali, istina, koristim i sopstvena iskustva kako bih unio dašak stvarnog života u knjige.
 
GLAS: Da li, po Vama, stari dobri miris knjige gubi bitku sa tehnologijom, ili je ih je iskoristila da na nove načine doplovi do čitalaca?
 
PARSONS: Smatram da knjige, fizičke knjige, nikada neće izumrijeti zato što na njih gledamo kao na opipljive objekte. Ne čitamo priču samo zbog toga što nam se to dopada. Takođe, smatram da nam se ponekad smuči od buljenja u ekrane svih mogućih uređaja. Ono u čemu nova tehnologija pomaže nepoznatim piscima je to da je sada moguće samostalno objaviti knjigu i na taj način doprijeti do publike. Ipak, priča svejedno mora da bude dobra. Moja prodaja je podijeljena na oko 50 odsto fizičkih i 50 odsto e-knjiga, i smatram da će tako i budućnost da izgleda. Knjige nikada neće izumrijeti, jer čak i djeca koja su odrasla uz tehnologije 21. vijeka vole da se sklupčaju uz dobru knjigu.
 
GLAS: U kojem se pravcu kreće današnja savremena književnost? Koliko su pisci okupirani praćenjem društveno angažovanih i aktuelnih tema kada stvaraju, i da li, i u kolikoj mjeri u stvari to privlači čitaoce?
 
PARSONS: Volim da moje knjige podsjećaju na savremene priče, kao da ih je samo danas moguće napisati. Ipak, svaki pisac je drugačiji i vjerujem da piscu ništa nije važnije od njegove ili njene mašte. Recept za čaroliju leži u tome koliko dobro možete nešto da izmislite, a da Vam čitalac u to povjeruje.
 
GLAS: Šta je to što biste poručili mladim ljudima koji žele da se bave pisanjem? Koji je, zapravo, savjet za uspjeh?
 
PARSONS: Moj savjet je da pravi uspjeh leži na temeljima dobrog odgovora na neuspjeh. Gotovo svaki izdavač u Londonu je odbio Dž. K. Rouling prije nego što je dobila svoj prvi ugovor za prvu knjigu o Hariju Poteru. Ta snaga želje i odlučnosti je sve što je potrebno. Moj savjet piscima je da budu uporni i nikada ne odustaju od svojih snova.
 
GLAS: Kakve knjige i koje pisce Toni Parsons voli da čita?
 
PARSONS: Sviđa mi se Džon le Kare, pisac krimi-romana, sa kim dijelim književnog agenta. Takođe smatram da je on najživahniji u agenciji, iako ima 85 godina. Čitam sve i svašta. Posljednja knjiga koju sam pročitao je "Sjeverne vode" Ijana Magvajera, koja priča priču o posadi jednog broda koja lovi kitove u blizini Sjevernog pola u 18. vijeku. Pročitao sam je na preporuku prijatelja. Postoje pisci kojima se uvijek vraćam, a to su Džon le Kare, Ijan Fleming, Denis Lehejn, ali pročitaću bilo šta što mi neko iskreno preporuči. Pisac (i čitalac) mora imati otvoren um i srce.
 
GLAS: Kako volite da provodite svoje slobodno vrijeme?
 
PARSONS: Moja radna nedjelja podijeljena je na rad na romanu i na moje novinarstvo. Pišem kolumnu za magazin "GQ", jednom mjesečno, kao i kolumnu za novine "Nedeljni San", jednom sedmično. Ali veliki dio svog svakodnevnog života radim na novom romanu o Maksu Vulfu. Moj život je veoma uređen, putujem mnogo, ali kada sam kod kuće u Londonu, tada je moj život veoma jednostavan i vrti se oko šetanja mog psa Stena, provođenja vremena sa mojom porodicom i vježbanja u teretani. Ali većinom je to rad, rad i rad. Ja sam jedan veoma dosadan čovjek.
 
Muzički novinar

GLAS: Dobar dio Vašeg života vezan je i za novinarstvo, a u svojoj bogatoj karijeri razgovarali ste sa brojnim svjetskim zvijezdama. Kakve uspomene nosite iz tog perioda i postoji li neko ko je ostavio poseban utisak na Vas?
 
PARSONS: Sjećam se svoje prve posjete Njujorku 1978. godine i trenutka kada su mi rekli da Brus Springstin nema vremena da razgovara sa mnom. Prvo je uslijedilo razočarenje, ali i neočekivan preokret. Slučajno smo se sreli, srdačno se zagrlili, nakon čega je uslijedio višečasovni razgovor. Bio sam njegov veliki obožavalac, pa je to bio neopisiv trenutak za mene. Ono što me podsjeća na ta vremena, kada sam bio mlad muzički novinar, jeste svakodnevan osjećaj uzbuđenosti. Bilo je to vrijeme kada niste samo intervjuisali svog sagovornika, naprotiv, sa njim biste proveli cijelu noć.
 
Autor: Mirna Pijetlović
Izvor: Glas Srpske