Laguna - Bukmarker - Toni Morison: „Pišem za crnce… Ne želim da se izvinjavam zbog toga“ - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Toni Morison: „Pišem za crnce… Ne želim da se izvinjavam zbog toga“

Povodom objavljivanja njene najnovije knjige „Žena u belom“, dobitnica Nobelove nagrade priča o zamkama lepote i kako je zaslužila pravo da kaže: „Umukni“.

Od svih dužnosti koje je Toni Morison ponela na svojim plećima, najteža je ta da je „savest Amerike“. To u isto vreme zvuči i apsurdno i istinito. Ona se skoro pola veka bavi tematikom rasnih predrasuda u SAD, pričom koju je neumorno pripovedala sa istom dozom besa i saosećanja. Njen najnoviji roman „Žena u belom“ je njen 11. roman i kada sam stigla u njen stan u Trajbeki, u Donjem Menhetnu, Savesti Amerike su upravo crtali obrve. „To je za fotografa“, kaže ona, kikoćući se.

Kasnije će kazati fotografu: „Našminkala sam se zbog tebe. Imam obrve i sve što treba“, pa će dodati: „Izgubiš sve to…“ Ostatak rečenice koju je planirala da dovrši je „kad dođeš u moje godine“. Morisonova je napunila 87 godina u februaru.

Među mnogim priznanjima kojima je ovenčana je i Pulicerova nagrada iz 1988. godine za roman „Voljena“ i Nobelova nagrada iz 1994, a 2012. je dobila medalju za slobodu od svog prijatelja i predsednika Baraka Obame. Međutim, i kad ste najslavniji američki pisac, želite da izgledate dobro na fotografijama. I prirodno je da su joj lepota i slika koju ima o sebi bitni jer je u središtu njene nove knjige prelepa žena tamne kože koja se zove Nevesta i koja pokušava da se sakrije od sopstvene prošlosti površnim ulepšavanjem. Dok ona žali za mrtvim bratom, oprezno se razvija ljubavna priča između nje i Bukera, učenog, mladog crnca. On joj kaže: „Nevesto, rasa u nauci ne postoji, te je dakle rasizam izbor. Uči se naravno, uče ga oni kojima je potreban, ali je opet stvar izbora. Ljudi koji ga praktikuju bez njega ne bi bili ništa.“

Nevestina boja kože je ujedno uzrok njenog nesrećnog detinjstva – njena majka svetlije puti je bila toliko užasnuta zbog toga da je razmišljala o tome da ubije svoju bebu – ali i njenog uspeha u zrelom dobu. Ona radi u modnoj i industriji lepote gde, prihvatajući savet jednog stiliste da se oblači samo u belo, od sebe pravi „pantera u snegu“, egzotičnu „drugu sebe“. Roman implicira da fetišizam tamne puti može biti podjednako podmukao kao i otvorene predrasude, i za posmatrača i za posmatranog. Primer toga je Nevestin bivšin dečko, koji je prisvaja kao nekakav rasni trofej. Kada ovaj mladi beli čovek odvede Nevestu u kuću svojih roditelja, jasno je da „sam tu da prestravim njegovu porodicu, da budem pretnja tom finom belačkom paru. 'Nije li prekrasna?', uporno je ponavljao. 'Mama? Tata? Pogledajte je.' U očima mu je blistala zloba.“

„Pokušavam da kažem“, kaže mi sada Morisonova, „da je to samo boja kože“.

Što se tiče lepote: „Može da te destabilizuje ako je to jedino što imaš i ako je to jedino o čemu brineš i odakle potiče tvoj uspeh. Postoji trodimenzionalna osoba negde izvan odeće i šminke i onoga što nazivaju golotinjom, jer se svi lepi ljudi danas svlače. Hoću da kažem“, kaže ona dok se u njenom glasu pojavljuje primesa ruganja na sopstveni račun i prekora što starija žena ukazuje na svojeglavost mladih ‒ „više se ne prave ni haljine koje nisu, znate…“ i pokazuje na svoje grudi da predstavi tu ekstremnu razgolićenost.

„Mislite o ovome“, nastavlja ona, dok joj glas postaje tiši i misteriozan u maniru iskusnog pripovedača. Pravi pauzu da bi efekat bio jači. „Bradavica je prva stvar koju svaki čovek sisa. Uteha, nega, znate? A ne erotski atribut“, kaže ona i kikoće se, pa dodaje: „Interesantno je kako se to dogodilo.“

Predak njenog novog romana je roman iz 1981. „Tar Baby“, i to su jedina njena dva romana smeštena u savremeno doba. U ovom romanu se Džejdin, manekenka sa diplomom pariske Sorbone, boji da će izgubiti svoj rasni identitet u svetu bele kulture u kojem živi, i zaljubljuje se u Sina, dekintiranu skitnicu, koji je prihvatio sebe i svoju tamnu put. Ako se čini da je ova starija knjiga složenija, to je možda zbog uticaja sve veće površnosti savremenog doba: Džejdin je možda bila model, ali nije emocionalno zaostalo dete-žena opsednuta izgledom poput Neveste. Univerzum knjige „Žena u belom“ izgleda malo tanji, čak i kad u njemu cvetaju iskupljenje i oslobođenje.

Ali sa svojim ostrvom duhova i drvećem koje govori, „Tar baby“ je, kako ističe Morisonova, više bezvremena fatamorgana nego realna sadašnjica. Tako da je ovo zaista njen prvi savremeni roman i ona priznaje da je zbog toga osećala određenu bojazan. „Bio je tako fluidan“, kaže ona. „Za sve druge romane sam imala unapred nekakvu temu, ali mi je u ovom nedostajalo nikakvo sidro. Ali onda sam shvatila da je tema ipak tu ‒ to je ono o čime smo započeli ovaj razgovor. Lepota – i njena vrednost u svetu. I šta ona može.“

Slično pitanje je zaokupilo i na početku njene spisateljske karijere pre 45 godina. Uvek je govorila o svom prvencu s razoružavajućom jednostavnošću: to je bila knjiga koju je želela da čita, a nije je bilo. I tako je ona, zaposlena majka sa dvojicom malih sinova, ustajala u 4 sata ujutru svakog dana i pisala roman. „Najplavlje oči“, roman objavljen 1970, priča je o Pekoli Bredlov, mladoj crnkinji koja se moli da dobije plave oči. Morisonova je napisala 2007. u predgovoru da je htela da se fokusira „na to kako nešto groteskno poput demonizacije čitave rase može da se ukoreni u najkrhkijem delu njegovog društva – detetu, i u najranjivijem delu društva – ženi.“
 
Većina pisaca tvrdi da prezire etikete, ali Morisonova je uvek rado prihvatala sebe kao „crnog pisca“. „Ja pišem za crnce“, kaže ona „kao što Tolstoj nije pisao za mene, za četrnaestogodišnju crnu devojčicu iz Lorejna u Ohaju. Ne moram da se izvinjavam ili da smatram sebe ograničenom zbog toga što ne pišem o belim ljudima – što nije ni tačno, u mojim knjigama ima mnogo belaca. Poenta je da ne treba da imam belog kritičara da mi bdi nad glavom i odobrava ono što radim“ – aludira na pisca Džejmsa Boldvina koji je pričao „o malom belog čoveku duboko u svima nama“. Da li je ona isterala iz sebe svog malog belog čoveka? „Ja ga nikad nisam ni imala. Prosto nisam.“

Reći će da je to zato što je odrasla u Lorejnu, gde su naselja uvek bila rasno izmešana: Poljaci, Italijani i Jevreji, kao i Afro-Amerikanci. Ja mislim da to nije povezano sa demografskom strukturom, koliko sa njenom izuzetnom samouverenošću. To je ono što ju je katapultiralo na univerzitet Hauard, a zatim i na Kornel, gde je završila svoj master iz književnosti. Ova samouverenost joj je takođe dala hrabrosti da se rastavi od svog muža dok je bila trudna sa svojim drugim detetom i to je ono zbog čega je postala fenomen u svetu izdavaštva radeći kao urednik u Rendom Hausu i podstičući objavljivanje dela crnih pisaca poput Anđele Dejvis i Tonija Kejda Bambere. I na kraju, naravno, ona sama je postala jedno od najčuvenijih imena ove izdavačke kuće.

Njen roman iz 1987 „Voljena“, o ženi koja ubija svoje dete, učvrstio je njen sadašnji status. Kada knjiga nije dobila Nacionalnu književnu nagradu, 48 crnih pisaca je potpisalo pismo protesta objavljeno u Njujork Tajmsu. Ubrzo nakon toga, knjiga je osvojila Pulicerovu nagradu i mnoštvo drugih nagrada.

Opra Vinfri je 1998. producirala i glumila glavnu ulogu u adaptaciji ove knjige, ali je film bio promašaj. Od tada je književna reputacija Morisonove ukaljana tihom optužbom za sentimentalizam, snobovskim zaključkom da bi ona mogla biti jedan od pisaca koji se čitaju u književnim klubovima. Drugim rečima, da bi mogla biti jedan od onih pisaca koje čitamo da bismo se bolje osećali, umesto tih pisaca koje čitamo da bismo postali bolji. Ali njene knjige nisu analgetici. U nekim delovima „Žene u belom“, želudac bi mi se prevrnuo u istom onom užasu koji sam osetila kada sam čitala opis Seti iz „Voljene“, kada je prerezala grlo svoje bebe. Morisonova kaže da je zlo samo po sebi „potpuno dosadno“, a ono što joj je „intelektualno fascinantno“ je kako ljudi reaguju na njega. „Kukavice su tako opasne. To je osobina koja otkriva ozbiljno neprijateljstvo – želite da ubijete nekoga iz nekog razloga ili izmislite razlog, odatle to kreće.“

Ovo je drugi put da sam se srela sa Morisonovom. Kada smo se prvi put srele, pre nekoliko godina, rekla mi je: „Postoje dve stvari koje želim da vidim pre nego što umrem. Prva je da policajac upuca belo dete u leđa. To se nikad nije desilo. A drugo: jedan registrovan slučaj, u celoj istoriji sveta, belca osuđenog za silovanje crnkinje. Samo jedan jedini slučaj.“

Ove izjave su privukle mnogo pažnje kada ih je nedavno ponovila. „To se još nije desilo“, kaže ona za svoju prvu želju. „I da se desilo, ja za to nisam čula. A druga stvar? Nikad. Ne. Bez obzira šta ona kaže. Ne, ne belac. Čak iako svi znaju da je to uradio.“

Pitanje je da li će ikad biti „dobre godine za rasu u Americi“, ali je 2014. godina bila posebno sumorna zbog stravičnog broja života crnaca koje je oduzela policija. Morisonova kaže: „Ti valjda razumeš da to nije nešto novo – to je u štampi. Što je dobro, ali je uvek bilo tako. Ja imam sinove. Oni moraju da se obrate sa „Gospodine“ policajcu kada ih policajac zaustavi. Znate već… to su neophodne strategije za opstanak ovde.“

Sadašnje vreme i množina reči „sinovi“ je potresna. Slejd, mlađi sin Morisonove, umro je 2010. od raka pankreasa. Njegovi apstraktni portreti vise na zidu nasuprot nas, „mnoštvo ušiju bez usta jer je on rekao da su usta najteža stvar“. Ona pravi pauzu: „Neko mi je rekao da je on umro pre pet godina. Je li to tačno? Meni se čini kao da je umro pre dve godine ili možda juče. Kako je moglo proći pet godina? Ne znam šta da mislim o tome.“

Kada je pre nekoliko meseci Morisonovu intervjuisao njen prijatelj Hilton Als, pisac i kritičar, rekla mu je da, sad kad je u devetoj deceniji života, ima pravo da kaže tri stvari. Jedna je „ne“. Druga je „ućuti“. Treća je „odlazi“. Drugim rečima, zaradila je pravo da ne radi ono što ne želi da radi. To uključuje i pisanje memoara, iako je potpisala ugovor za pisanje dve knjige (od kojih bi jedna bila memoar) sa Rendom Hausom. „I onda sam razmislila o tome i rekla sebi da neću da pišem memoare, da me to ne zanima, da znam barem toliko.“

Kasnije dodaje: „Tako mnogo modernih knjiga, čak i kada su dobro napisane, na neki način su… samoreferencijalne. Ja sam predavala kreativno pisanje na Prinstonu i savetovala sam svojim studentima da to ne rade. Da ne pišu o svom malom životu“. Govori o ovome sa izrazitom kritičnošću.

„Neki ljudi se začaure kada ostare“, kaže ona. „Ali ako ste otvoreni, ako ste takvi bili, možete se osloniti na životnu mudrost starijih. To nije znanje iz knjiga, to je životna mudrost. Pitam svoje prijatelje: 'Koliko si star iznutra?' i uvek znaju na šta mislim. Ja znam da mi je 23 godine. Postoji taj momenat kada stignete dotle.“ Ili u njenom slučaju, ima mnogo takvih momenata – u 87. godini puni 23.

Autor: Hermiona Hobi
Izvor: theguardian.com
Prevod: Ana Jakovljević
Foto: Cliff


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
predstavljena pesnička zbirka u lavirintu  laguna knjige Predstavljena pesnička zbirka „U lavirintu“
19.04.2024.
Nova zbirka poezije Igora Mirovića predstavljena je 18. aprila u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC.   Pored autora, o knjizi su govorili prof. dr Zoran Đerić i prof. dr Aleksandar Je...
više
ema jarlet o orionu i mraku slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života laguna knjige Ema Jarlet o „Orionu i Mraku“: Slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života
19.04.2024.
Autorka hita „Orion i Mrak“ Ema Jarlet otkriva svoju opsesiju mrakom, kako nastaju priče i junaci koje ilustruje i u kome je pronašla inspiraciju za svoje čarobne slikovnice koje nakon objavljivanja n...
više
rastislav durman o novoj knjizi ona bića koja nisu sića  laguna knjige Rastislav Durman o novoj knjizi „Ona bića koja nisu sića“
19.04.2024.
„Ona bića koja nisu sića“ nova je knjiga evropskih bajki koju je priredio novosadski autor Rastislav Durman. Pisac za decu i odrasle poslednjih godina posvetio se prikupljanju bajki sa svih evropskih ...
više
prikaz knjige vladalac nikola makijavelija uputstvo za rukovanje državom laguna knjige Prikaz knjige „Vladalac“ Nikola Makijavelija: Uputstvo za rukovanje državom
19.04.2024.
„Ne zna se ko pije, a ko plaća“ najbolji je iskaz o situaciji u renesansnoj Italiji. U svakom njenom kutku sram, zločin i samovlašće bili su deviza. Zločin? Stvar službene dužnosti. Ubistvo? Oblik dru...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.