Tanja Stupar Trifunović: Djeca ne nose uniformu, ali nose ratne traume

U najnovijem romanu „Duž oštrog noža leti ptica“ autorka Tanja Stupar Trifunović istražuje trajne posledice rata i kako one duboko oblikuju sudbine i svakodnevicu. U razgovoru za portal Strane otkriva kako je u svom najnovijem delu obradila univerzalne teme bola, odrastanja i ljudskih trauma kroz likove dve mlade žene Vanje i Milene.



U izdavačkoj kući Laguna objavljen je tvoj treći roman „Duž oštrog noža leti ptica“. Kako je nastala ideja ovog romana, šta ti je bilo inicijalno da se odlučiš za ovu priču?

Odlučila sam se davno da ne pišem ovu priču, ali priča je odlučila da ipak bude ispričana. Tridesetak godina sam varirala i proživljavala elemente te priče u glavi, ona se mijenjala, nadopunjavala i pored mog gurkanja u stranu ostajala na neki način sa mnom. Bila sam prezasićena ratnim pričama oko sebe i u književnosti i trebalo je da prođu godine da i sama napišem jednu priču koja ima poveznicu sa iskustvom proživljenog rata jer valjda ga je, kada jednom proživite rat, nemoguće zaobići.

U središtu romana je dakle rat, zapravo ne u onom doslovnom smislu, ali on huči sve vrijeme oko narativa ovog romana, on je taj pokretač svega što se događa, na jednom mjestu u romanu se kaže „Sve je bilo divlje. I ljudi i prizori“. Kako doživljavaš tu temu i na koji način si joj pristupila u ovom romanu?

Mene su više od samog rata zanimale njegove naznake, histerija, zlokobna atmosfera, erupcija različitih emocija koje pokuljaju u ljudima. Od gotovo euforičnih stanja do potpunog očaja. Sudar sela i vojske, običnog života i jednog stranog elementa koji u život unosi novu dinamiku. Izmiještanje iz normalnog.

Zanimale su me margine rata koje ne budu na vijestima, ali ostaju u našim glavama. Ljudi kojima se ne bave udžbenici istorije dok na njihovom mesu kroje meso budućih ratova. Oni koji ne znaju za strategije i ratne planove, ali bivaju njihovim akterima ulovljeni u rat kao u zamku iz koje se ne znaju iskobeljati.

Mnogo knjiga je napisano o ratovima devedesetih na prostoru nekadašnje Jugoslavije, ono što diferencira roman „Duž oštrog noža leti ptica“, kako mi se doima, jeste nastojanje da se ta priča univerzalizira, iako možemo naslutiti određene koordinate, ipak se nigdje ne ostavljaju precizne topografske odrednice, vojska je vojska i rat je rat. Zašto ti je bilo važno na ovaj način postaviti priču?

Trideset godina nakon rata na prostorima bivše Jugoslavije mislim da bi trebalo biti dovoljno da možemo iz svega izvući univerzalne poente. Ako ne možemo i ne budemo mogli, onda je to tragično i nužno će nas vući ka novim tragedijama. Mogla sam naravno dati i jasne koordinate, suština se ne bi značajno promijenila jer akcenat i jeste na tom da je vojska vojska i rat rat, bez potrebe da se relativizuje, nego sa potrebom da razumijemo suštinu rata i suštinu ljudskog kao jedine moguće snage za otpor ratu. Moji junaci su sa jedne strane djeca i sa druge vojska. Vojnici oblačenjem uniforme oblače na sebe jedan drugačiji poredak stvari gdje je ličnost u sjeni kolektiva. Djeca ne nose uniformu, ali nose ratne traume.

Ovo je i roman o odrastanju, iz perspektive dvije mlade žene Vanje i Milene. Vanja je fokalizator ove priče, dok je Milena svojevrsni njen antipod. Kako si pristupala građenju ova dva lika, šta je bilo presudno za oblikovanje njihovih karaktera?

One se kroz cijeli roman ogledaju jedna u drugoj. Milena pomalo želi biti Vanja jer Vanja ima porodicu, a Vanja želi biti slobodna kao Milena. Obje su na neki način uljezi u selu, Vanja je izbjeglica, Milenu je majka ostavila kod babe i selo je žigoše riječima kurvino kopile jer niko ne zna ko je njen otac. Vanja se želi prilagoditi da se na nju ne bi izlili zlobni jezici seoskih poruga, Milenu to mimo njene volje prati odmalena. Trebala mi je ta dvostruka dinamika, naprosto se nametnula od samog početka pisanja. Vanja sazrijeva kroz porodičnu tragediju, ali i odnos sa Milenom čija sudbina i te kako utiče na nju i otvara joj jednu sasvim drugačiju perspektivu od one u kojoj je dotad živjela.

Iskreno, šta je bilo presudno, ne znam, intenzivno sam osjećala te likove, promišljala ih i napisala. Da ih nisam mogla osjetiti kao takve, odustala bih i pisala nešto drugo.

Koliko možemo govoriti o udjelu autobiografskog iskustva u okvirima romana „Duž oštrog noža leti ptica“?

To što sam kao dijete preživjela rat naravno da je uticalo na oblikovanje same priče i atmosfere u romanu. Atmosfera rata je nešto što ostaje, od čega se ne može pobjeći i što mi je bilo važno prenijeti ovom pričom. Neizvjesnost, strah, izbjegličko iskustvo, blizina smrti, bježanje u podrum, zvuk granata, neimaština – nemanje struje, vode, hrane, priče o stradanju, sahrane, ljudi u uniformama, vojnik koji u autobusu punom djece izvadi bombu jer ga je vozač pitao da plati kartu, sve su to stvari sa kojima smo mi živjeli normalno da bismo sebi u jednom trenutku koji je došao puno godina poslije priznali da ništa od toga nije bilo normalno i nije trebalo biti dio odrastanja.

Iako se očevi u ratnom pismu postavljaju u središte priče, specifikum ovog romana jeste i činjenica da je to priča o ratu iz ženske perspektive, čini se da smo u proteklim decenijama umnogome ostali uskraćeni za tu vrstu pogleda na rat. Kako ti to doživljavaš i šta je za tebe bilo važno da se prikaže u pogledu ovog romana?

Rat iz ženske i dječje perspektive bio bi rat iz pozadine, ali ni tu nije lišen stradanja, granatiranja i pustošenja. U ratu pate svi osim psihopata i onih kojima je rat biznis. Nažalost, iako nisu većina, uvijek ima dovoljno onih koji od rata dobro zarađuju i onih koji u njemu nalaze perverzni užitak. Jedna od zasigurno najvećih nepravdi koja se može učiniti djeci jeste da žive u ratom zahvaćenom području. Nehumano je i strašno što ratovi i dalje traju i djeca su njihove žrtve.

U tekstu me je najviše zanimala dječja perspektiva rata jer djeca nemaju još dovoljno životnog iskustva da kalkulišu i oni odražavaju svijet oko sebe onakvim kakvim ga vide. Kako svijet oko njih postaje surov, i oni postaju surovijim. Oni imitiraju odraslost jer u ratu nema dovoljno vremena, prostora ni sigurnosti za djetinjstvo.



Posebno su dojmljivi i mučni oni dijelovi priče koji govore o predrasudama i isključivosti jedne zajednice spram onih koji su na izvjestan način označeni i prokazani kao oni koji su „mimosvijet“. Milenina priča je u tom smislu emotivno snažna i vrlo direktna u pogledu prikazivanja sveg onog nasilja koje jedna zajednica usmjerava prema onima koje označi kao nepodobne, gledajući iz autorskog ugla. Šta nam možeš reći o tim segmentima svog romana?

To mi je bio jako bitan segment priče jer za takve ljude stradanje ne prestaje sa ratom. Ljudima je lakše da se ne bi susretali sa vlastitim sjenkama da ih projektuju u drugog. Milena je svojevrsni žrtveni jarac cijelog sela, ali sa druge strane ona je jedna od rijetkih osoba koja ima hrabrost da živi autentično. Vanja prvo slijedi sva nepisana i ponekad nasilna pravila zajednice i sama je dio „hajke“ na Milenu da bi kako sazrijeva uvidjela da ukoliko hoće postati ono što želi mora učiniti taj iskorak mimo seoskih pravila i ponijeti dio tog tereta života „mimo svijeta“.

Međutim, nasilje koje donosi rat nije jedino nasilje, u slučaju Milene čitalac vidi da ona trpi i nasilje unutar porodične zajednice, biva izložena seksualnom nasilju, što umnogome određuje njen put i sudbinu. Doima se ipak da ona ostvaruje, koliko god teško to bilo, svojevrsnu slobodu od svega.

Nasilja unutar porodice su još perfidnija i često prođu neprimijećeno. Korijeni nasilja najčešće i sežu iz najbližeg okruženja, mahom iz najuže porodice. Kasnije se šire kao koncentrični krugovi što ilustruje i Milenin slučaj. Jedino Milenino pribježište je njena mašta, ona joj je štit od svijeta oko nje sklonog pogaziti i poništiti svaku naznaku maštovitosti. Nju okolnosti porobljavaju ali je njen um, čak i u onim trenucima kada je pomračen od proživljenog bola, drži na slobodi.

Pored svega navedenog, ovo je i roman o domu, ili kući, svim onim napuštenim prostorima i svim onim pokidanim životima koje rat unosi u živote ljudi, lik Vanjine bake u tom pogledu je ispisan kao onaj koji ostaje posljednji čuvar tog doma. Dojma sam da je to traumatično iskustvo za mnoge ljude doslovno značilo podjelu njihovog života na dva nesastavljiva kraka, kuća ili dom su nekako ostali negdje drugdje.

Tačno, nasilan gubitak doma jeste presijecanje života na dva nesastavljiva kraka i pokušaji da se oni makar u našoj svijesti približe. Za izbjeglice kuća trajno postaje uzmičuće mjesto nemogućeg povratka domu, čak i kad se vrate, taj dom više nije isti. Nad njim je počinjeno nasilje. On je promijenjen, on više nikad nije siguran na onaj način kao prije.

Sjajna je i surova pjesma Kristine Peri Rosi „I došao je novinar od tko zna kud“ na temu izbjeglištva (prevod Mihaele Šumić), u kojoj između ostalog kaže:

„Što je za vas izbjeglištvo?”
„Moral je jak, druže, moral je netaknut”,
slomljeni prsti, moral je jak, druže,
silovana žena, moral je i dalje jak, druže,
sestra je nestala, ali moral je jak, druže,
već dva dana samo jedemo moral,
svom snagom, druže.
„Recite mi što je za vas izbjeglištvo.”
Izbjeglištvo je proždiranje morala, druže.“

Mislim da je ta pjesma, s akcentom na završni stih jedna od najsnažnijih slika izbjeglištva koju sam pročitala, ali i rata generalno. U tim stihovima prepoznajem ono što je i meni bilo važno ispričati na temu izbjeglištva i rata.

U završnici romana iznosi se zapravo da rat, koji jeste davno prošao, još uvijek jeste duboko ukorijenjen u svemu onome što život poslije rata jeste, ima li zapravo kraja rata u nama?

Zvuči pomalo paradoksalno, ali mi se čini da će rat u nama prestati kada se suočimo s tim da nije prestao, kada svjesno sagledamo tu njegovu zlokobnu pritajenu crtu koja nam se godinama provlači kroz živote. Mi živimo rat utvaru, konstantnu političku zloupotrebu traume koja je ostala u ljudima kao posljedica neprerađenog rata. Rat će prestati kada više ne budemo pristajali na manipulaciju našim strahovima.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: strane.ba