Višestruko nagrađivani roman „
Veprovo srce“
Draga Kekanovića, prvog dobitnika nagrade „Beogradski pobednik“ za roman „
Privrženost“, priča je o lovu na velikog vepra, koja na alegorijski način obrađuje temu zastrašivanja i proterivanja Srba iz Hrvatske s početka 1990-ih.
Dvadeset godina po izbijanju građanskog rata u Hrvatskoj četvorica prijatelja nalaze se u Beču povodom svadbe koju organizuje takođe izgnanik. Jedan od njih, Ranko Musulin, započinje hipnotišuću priču o lovu na velikog vepra, koji se odigravao paralelno sa ispaljivanjem prvih kuršuma na Slavoniju. Кada je otpušten sa posla u Zagrebu i kada je primoran da se kao pripadnik druge nacije povuče na planinu Papuk da bi preživeo, Musulin doživljava saobraćajni udes na rubu šume. Spasavaju ga Mali Mitar, ostareli seoski ekscentrik do koga još nije stigla vest da je Tito umro, i mladić Goran, vojni begunac, sa kojima će čim se oporavi krenuti u lov na božanskog Diva, velikog vepra čije tragove otkrivaju kraj Musulinovog prevrnutog automobila.
Povodom objavljivanja svoje knjige u Laguni, Drago Kekanović je izjavio:
„Ne znam da li književnost može nešto da promijeni nabolje. Ako je to ’nešto’ svijet u kojem živimo, a jeste, onda upravo prisustvujemo velikom urušavanju svih dosadašnjih vrednota zapadne kulture i brutalnom porazu Riječi, one koja, zar ne, ’bijaše na početku’, pa su nekakva snaga književne riječi, vjera u društvenu promjenu i civilizacijski boljitak, u boljeg čovjeka, dakle, i pravedniji svijet, ostale i dalje samo romantičarska tlapnja“, rekao nam je Kekanović i dodao: „Ništa od toga, vjerujte mi. Osjetio sam to na svom primjeru, na sopstvenoj koži, što se kaže. Na ’Veprovom srcu’, zapravo, da budem tačniji. Desetak sam svojih naslova, posvećenih, uprošćeno rečeno, propasti ubavog zavičaja (a koji zavičaj nije ubav?) sklapao uvijek u korice s nadom i vjerom da će me stvarnost jednom, kad-tad, demantirati i dati mi do znanja da nisam bio u pravu što osluškujem ptice zloslutnice, i da sam uzalud preo crnu vunu za crne dane. Poslije prvog izdanja ’Veprog srca’, međutim, desetak godina kasnije, stvarnost je, evo, dopisala kraj mojoj priči. Ne, nije me opovrgnula, surovo me je porazila, jer je realnost okrutan pripovijedač. Stavila je tačku na kraj. I šta da sada poručim svojim novim čitaocima? Da toliku pustoš i neiskazivu prazninu prilikom svakog ovovremenskog povratka u zavičaj nisam tada bio u stanju da zamislim i opišem. Nisam, priznajem. Prisoje i osoje mojih zavičajnih gora i dolina, da, napustili su ljudi, a u visokoj paprati nakotili su se jeleni i srnjaci, divlje svinje, veprovi. Pusta je to zemlja, i nema tamo više nikoga ko će danima i godinama (kao ’u ono vrijeme’) mahnito tragati za divljim veprom s opsesivnom lovačkom fantazijom da će ulovom zaposjesti njegovu silinu i snagu. Osim uspomena, ničega tamo više nema. Ostala je, ako je to za utjehu, priča. Paradoksalno, ali je tako, u gubitku je moj – dobitak. I čitaočev, nadam se.“
„Veprovo srce“ je sedamnaesta knjiga u Lagunoj biblioteci
Bez prevoda i možete je pronaći u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs i na sajtu laguna.rs.