Na današnji dan pre 170 godina rođen je pisac koji je kroz humor i satiru prikazivao raznovrstan srpski mentalitet.
„Ne mrzim čoveka koji zlo kaže, nego čoveka koji zlo misli“, reči su cenjenog srpskog realiste
Stevana Sremca, koji je rođen 23. novembra 1855. godine u Senti.
Smatra se najizrazitijim predstavnikom srpske humorističke proze, a bio je poznat kao „pisac sa beležnicom“. Sva dela koja je napisao nastala su iz priča koje je prikupio i njegovih zapažanja koje je beležio putujući kroz Srbiju.
Tome svedoče i njegove sledeće reči: „Što da izmišljam teme kada ih sam život u izobilju nudi i ljude kad ih posve dnevno promatram po ulicama i kafanama.“
Počeo je da piše sa 33 godine i uspeo da kroz humor i satiru prikaže raznovrstan srpski mentalitet. Njegova dela bila su prepuna lokalizama i kako vojvođanskih, tako i južnjačkih običaja. Delo „Ivkova slava“ iz 1895. godine donelo mu je književnu slavu. Usledila su dela „Limuncija na selu“ iz 1896. i „Pop Ćira i pop Spira“ iz 1898. godine koji je uvršten u najbolje humoristične romane srpske književnosti.
Tvorac je i mnogima omiljene „
Zone Zamfirove“ iz 1903. godine, a iste godine napisao je i delo „Čiča Jordan“. Zbog visokih dramskih kvaliteta, neka od njegovih dela postala su i kultni filmovi.
Filmovi Zdravka Šotre „Zona Zamfirova“ iz 2002. godine i „Ivkova slava“ iz 2005. zabeležili su ogroman uspeh. Isto je bilo i sa televizijskom serijom „Pop Ćira i pop Spira“ iz 1982.
Sremac potiče iz zanatske porodice. Kako je roditelje izgubio rano, seli se u Beograd da bi se školovao i 1874. godine završava Prvu beogradsku gimnaziju. Stanovao je kod ujaka Jovana Đorđevića, istoričara i liberala, ministra prosvete. Njegov uticaj odrazio se i na Sremca, koji će upisati studije istorije i filozofije i postati član Liberalne partije.
U njemu su se zato stalno prepirali Stevan političar i građanin i Stevan pisac. Podržavao je vladajuću dinastiju Obrenovića zastupajući konzervativne ideje. Kao pisac, želeo je da sačuva sve ono lepo i patrijarhalno koje polako nestaje.
Kao profesor u gimnaziji, radio je u Pirotu, Nišu, Beogradu. Predavao je lepo crtanje, nemački moral, srpsku gramatiku i istoriju, geografiju i opštu istoriju.
Kao veseo i vedar, ali izuzetno inteligentan čovek, poznat je po raznim anegdotama. Kada je držao predavanje o tome kako su Holanđani izgradili ogroman bedem duž obale kako bi se odbranli od poplava, našalio se na račun svog naroda: „Da su to bili Srbi, čekali bi da im izrastu škrge pa plivali!“
Nekoliko profesora žalilo se jednom prilikom kako jedino Sremac ima privilegiju da mu časovi počinju od 10 časova ujutru. On se kasnije direktoru pravdao rečima: „Ja sam učio školu samo da ne bih ustajao rano kao pekar, nego kao gospodin profesor!“
Kada izbije nešto hitno, Sremca bi obično pronalazili u beogradskim kafanama Kolarac i Ruski car. Kako nisu uspeli da ga nađu ni u njima ni kod kuće, direktor je prokomentarisao da je on verovatno bio u Tri šešira. Sremac je odgovorio: „Jesam! Znate, to je moja druga Treća gimnazija.“
Preminuo je 25. avgusta 1906. godine u Sokobanji, gde je bio na lečenju.
Njegovo ime nose Prva niška gimnazija i Narodna biblioteka u Nišu. U istom gradu se svakog novembra održava manifestacija „Dani Stevana Sremca“ u okviru koje se od 2004. godine dodeljuje nagrada „Stevan Sremac“ za najbolju knjigu proze.
Od Laguninih autora među dobitnicima ovog priznanja našli su se
Srđan Valjarević za roman „
Komo“ (2007),
Vule Žurić za „
Nedelju pacova“ (2011),
Vladislava Vojnović za „
Kozje uši“ (2014),
Ljubica Arsić za „
Rajska vrata“ (2016),
Enes Halilović za „
Ako dugo gledaš u ponor“ (2017),
Krsta Popovski za roman „
Ina“ (2018),
Vule Žurić za „
Pomor i strah“ (2019),
Elvedin Nezirović za „
Ništa lakše od umiranja“ (2020) i
Ljubomir Živkov za „
Farkaždin“ (2024).