Laguna - Bukmarker - Šta je nemačkog pisca Uvea Jonzona dovelo na malo englesko ostrvo nedaleko od obale Kenta? - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Šta je nemačkog pisca Uvea Jonzona dovelo na malo englesko ostrvo nedaleko od obale Kenta?

Tabla koju su gradske vlasti postavile na kapiju najvećeg groblja u Širnesu govori prolazniku da se na toj lokaciji mogu posetiti grobovi dve ličnosti koje su ostavile dubok trag u istoriji ostrva Šepi. Na grobnom mestu 83 FF sahranjen je gospodin Frederik Pik, nekadašnji pripadnik 13. dragonskog puka britanske vojske kome je nekako pošlo za rukom da sačuva živu glavu tokom katastrofalnog juriša lake konjice u bici kod Balaklave za vreme Krimskog rata. Narednik Pik, koji je ostatak života mirno proživeo u širneskoj četvrti Marin Taun, sahranjen je 27. decembra 1906. godine, uz sve počasti koje dolikuju jednom lokalnom heroju.

Foto: MrsMyer under the Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 Unported license

Da bi se stiglo do groba drugog znamenitog pojedinca, čiji odlazak na onaj svet niko nije ni pomišljao da obeleži zastavama i vojničkim trubama, potrebno je ući kroz istočnu kapiju, a zatim proći pored malog jevrejskog groblja sa desne strane i nastaviti između uredno poređanih grobova s kraja 19. i početka 20. veka. Iako su neki od spomenika vremenom utonuli u zemlju, ovo mesto ipak ne odiše gotskom atmosferom crkvenog groblja sa koga je, u „Govoru mrtvog Hrista“ (1796), nemački romantičar Žan Paul u evropsku svest lansirao ideju o smrti boga.

Početkom jula 1984. godine, u grobno mesto 54 XD položeni su kremirani ostaci zagriženog nemačkog sekulariste koji je tokom svog 49 godina dugog života imao daleko većih briga od one izražene Paulovim kontroverznim pitanjem: „Ako je svaka duša sopstveni Otac i Tvorac, zašto ne bi bila i sopstveni uništitelj?“. Nadgrobni spomenik Uvea Jonzona nalazi se samo nekoliko metara od ograde groblja, na ivici polja koje se pod blagim nagibom spušta prema centru Širnesa. Na većini spomenika koji ga okružuju uklesane su tople oproštajne poruke i eufemizmi o „večnom počinku“. Posetioci pored njih ostavljaju cveće, plišane medvediće, minijaturne fudbalske lopte, omiljene šolje za kafu pokojnika, plastične anđele, pa čak i poneku betonsku skulpturu iz radionice „Velanovi betonski baštenski ukrasi“. Samo nekoliko koraka od sveg tog šarenila leži usamljena pravougaona granitna ploča, na kojoj su ispisane dve reči: UVE JONZON.

Na skromnom spomeniku nema ni datuma, ni ukrasa, ni epitafa, ni detalja koji bi podsetili na prosvetiteljske vrednosti koje su prožimale piščevo izuzetno stvaralaštvo, niti bilo kakvog ličnog detalja. Iako možda deluje kao otelovljenje zlonamernih reči jednog drugog istočnonemačkog pisca, koji je Jonzona opisivao kao „čoveka od kamena“ i „relikt prošlosti“ nalik tajanstvenim monolitima sa Uskršnjeg ostrva, ovo jednostavno obeležje zapravo nas podseća na umetnika koji je pred kraj svog kratkog života jasno izrazio želju da ostane upamćen isključivo po onome što je stvorio.

Ukoliko vas zanima kako se čuveni nemački pisac, koji se u svojim delima redovno vraćao rodnom Meklenburgu na istočnonemačkoj obali Baltika, a radnju svog najpoznatijeg romana smestio u kosmopolitski Njujork, uopšte obreo na severnoj obali Kenta, u bezličnom gradiću u blizini estuara Temze, ovaj spomenik vam neće biti ni od kakve pomoći. On ne nudi ni objašnjenje zbog čega se Jonzonovi nemački poštovaoci zgražavaju nad činjenicom da je njihov ljubimac krajem 1974. sa suprugom i malom ćerkom za prebivalište odabrao zaravnjeno močvarno ostrvo – mesto koje je, po mišljenju mnogih, usamljenije od ičega što je Robinzon Kruso mogao videti u južnom Pacifiku. Informacijama o poslednjoj deceniji Jonzonovog života teško je ući u trag i na ostatku ostrva Šepi. Kada je delegacija Gimnazije „Jon Brinkman“ iz meklenburškog gradića Gistrov 2005. godine najavila posetu gradu u kome je okončao život njihov nekadašnji učenik, službenici širneske opštine su se pošteno namučili da lociraju njegov grob.

Jonzon je u svom testamentu insistirao na skromnoj sahrani: „ZAHTEVAM da me poštedite muzike, govora, cveća i bilo kakve službe.“ Možda njegov usamljeni kameni spomenik, čija elegantna jednostavnost razbija jednoličnost grobljanskog pejzaža, i nije tako loš prvi korak u upoznavanju sa čovekom koji, uprkos rezervisanom stavu prema svetu, nije odustajao od potrage za utopijskim potencijalom svakodnevice. On nas podseća i da je Jonzon, koji se kroz svoj opus hvatao ukoštac sa najozbiljnijim pitanjima 20. veka, jednom prilikom sebe opisao kao „nepriznatog humoristu“. Slikar Martin Ejnskomb-Haris, piščev komšija iz Širnesa, bio je jedan od onih koji nisu uvek razumeli njegove šale. Ovaj nemi kamen nas podseća na reči kojima je Ejnskomb-Haris opisao Jonzona u intervjuu za lokalni dnevni list: „Njegova plaha narav bila je uzrok mnogih nesporazuma. Nije imao vremena za prazne razgovore i banalnosti. Reči su bile njegovo oružje. U verbalnom smislu bio je 'teška kategorija', intelektualac koji je politički ozbiljno naginjao ulevo.“ Ovo mesto podseća nas i na rečenicu još jedne rano preminule umetnice, žene koja je i sama često fantazirala o nesvakidašnjim ostrvima. Austrijska pesnikinja Ingeborg Bahman (1926-1973), naime, u svojoj poznoj pesmi „Bohemija leži na moru“ piše: „Više ne želim ništa. Osim da odem pod zemlju.“

U nemačkim književnim krugovima, u kojima i sama aluzija na Širnes još uvek izaziva kolektivno kolutanje očima, Jonzon se smatra jednom od „žrtava“ svoje generacije – neukrotivim samotnjakom koji je, slično njegovoj prijateljici Ingeborg Bahman, upropastio vlastiti život.

Jonzon je na Šepiju živeo gotovo punih deset godina. Selidba u Englesku bila je rezultat želje da se odmori od Zapadnog Berlina i završi dugo očekivani četvrti tom romana „Svaki dan u godini“, koji se sasvim opravdano smatra jednim od najznačajnijih dela moderne evropske književnosti. Tokom boravka na ostrvu pokazivao je veliko interesovanje za život njegovih stanovnika – toliko da je u februaru 1979. na seminaru u Frankfurtu prisutnima obznanio svoj plan da napiše seriju priča čija bi se radnja odvijala u Kentu. Svoju nameru, nažalost, nije uspeo da ostvari, ali je 1995. godine pod Jonzonovim imenom objavljena knjiga „Ostrvske priče“, čiji je sastavljač bio direktor Udruženja „Uve Jonzon“ Eberhard Falke. Reč je o antologiji sastavljenoj od priča, eseja i fragmenata piščevih pisama prijateljima, iz kojih se mogu izvući izvesni zaključci o onome šta se Jonzonu sviđalo, šta mu je bilo interesantno, a šta smetalo u ekonomski devastiranom administrativnom centru zabačenog, blatnjavog ostrva, čiji žitelji, čak i usred zime, ne propuštaju priliku da s ponosom izgovore njegovo puno ime: Širnes na moru.

Eseji i pisma pokazali su se kao izuzetno koristan vodič kada sam se, u želji da saznam nešto više o piščevim „engleskim godinama“, upustio u avanturu istraživanja osiromašene i neretko omalovažavane engleske „zabiti“, u kojoj je Jonzon pronašao ono što je jednom prilikom  nazvao „moralnom utopijom“.

Foto: Marathon and licensed for reuse under this Creative Commons Licence / geograph.org.uk

Nikada nećemo saznati da li bi se i u kojoj meri ostrvo Šepi pokazalo kao mikrokosmos 20. veka – ili, rečima pesnika Daglasa Olivera, „ostrvo koje je ceo svet“ – da je Jonzon napisao svoju zbirku. Iz tekstova koje je ostavio za sobom stiče se utisak da ga je prvenstveno cenio kao svojevrsni vidikovac sa koga se pružao neometan pogled na život u Engleskoj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka. Bio je to period duboke krize, vreme ekonomsko-političke smrti posleratnih snova o novom britanskom društvu, tokom koga su Širnes i njegova okolina postali jedna od prvih žrtava politike „deindustrijalizacije“.

Pokušaj da nečiji književni opus razumemo tako što ćemo ga retroaktivno učitavati u njegov fizički, politički ili istorijski kontekst lako bi nas mogao odvesti u bespredmetnu redukciju. Ali šta ako bi, baš kao i Jonzonova planirana zbirka priča, naše promišljanje ostalo hipotetičko? Očigledno je da se ni iz čega ne može stvoriti nešto, čak ni kada raspolažemo skicama i fragmenatima koje je Eberhard Falke prikupio devedesetih, ali ipak ne bi trebalo isključiti mogućnost da se do izvesnih zaključaka o Jonzonovom odnosu prema Šepiju može doći na osnovu uvida u njegovo dotadašnje stvaralaštvo – bilo da je reč o postojećim zapažanjima u njegovim pismima i člancima ili opštim karakteristikama poput njegovog interesovanja za određene lokacije i uspomene ili izraženoj pažnji koju je poklanjao novinskim sadržajima.

Kao neko ko je sedamdesetih radio u severnom Kentu, prilikom svog nedavnog istraživanja trudio sam se da ovaj sistematski zanemarivani deo „prosečne Engleske“, udaljen tek pedesetak kilometara od umivenih ulica britanske prestonice, osmotrim iz ugla koji je, verujem, sličan Jonzonovom: kao jedno od onih mesta otkrovenja na kome su horizonti široki, a pitanja koja kroz istoriju more čovečanstvo ostaju večno otvorena. Ostrvo Šepi je, bez ikakve sumnje, zabit. Za Jonzona je, međutim, njegov pejzaž predstavljao teatar sličnosti, prožet uspomenama na ostale zabiti ovog sveta koje je poznavao i opisivao u svojim knjigama: recimo Steten Ajlend ili baltička prostranstva njegovog detinjstva i mladosti.

Za vreme boravka na Šepiju, usredsredio sam se prvenstveno na Jonzona, tog briljantnog i zlosrećnog istočnonemačkog pisca, u čijim se istinoljubivim romanima prepoznaje posvećenost idealima prosvetiteljstva. Bilo je tu, naravno, i samo ostrvo, sa glavnim gradom koji je odavno izgubio pomorski i industrijski značaj, kao deo Engleske koji ni u Jonzonovo ni u naše doba nije poklekao pred potrošačkom kulturom, korumpiranim političarima i podrugljivim komentarima nadmenih stanovnika „kopna“. Na umu sam sve vreme imao i sedamdesete godine 20. veka –  traumatični period čije dugoročne posledice danas u sećanje prizivaju Hesiodovu legendu o Pandorinoj kutiji.

Budući da sam jedan od mnogih koji su narednih decenija na sopstvenoj koži osećali posledice tadašnje krize, smatrao sam da ne bi bilo loše da temu „Uve Jonzon u Širnesu“ istražim iz engleskog ugla, a život ostrva na kome je pisac proveo poslednju deceniju života pokušam da razumem u kontekstu onoga što se dogodilo u međuvremenu. Zahvaljujući Jonzonu i ponekad zaista sunčanom ostrvu Šepi – koje je, kao i ostatak Kenta, većinski glasalo za napuštanje Evropske unije – dani koje sam proveo na tom mestu bili su vreme susreta, preispitivanja i refleksije, lišeno otrovnih predrasuda izniklih iz ruševina posleratne britanske modernosti.

Šepi na geografskim kartama deluje minijaturno, kao neugledna gomila zemlje, širine 13 i dužine 18 kilometara. Ali to, na svu sreću, nisu jedine dimenzije koje bi trebalo imati u vidu. Pišući o ostrvu, ubrzo sam počeo da saosećam sa jednim stanovnikom Gilingama koji je – punih šest godina pre referenduma o izlasku iz EU –  preko interneta kupio mali motorni čamac s namerom da oplovi Veliku Britaniju. Proučavajući atlas, zaključio je da će biti dovoljno da drži kopno sa desne strane kako bi prešao prvu deonicu do Sauthemptona. Vodeći se ovom idejom putovao je dan i po – sve dok se nije nasukao u blatu močvare i ostao bez goriva.

Ekipa koja je došla da mu ukaže pomoć ispratila ga je do pristaništa u Kvinsborou, gde ga je službenik obalske straže oštrim tonom obavestio da je sve vreme plovio oko ostrva Šepi. „Nije imao nikakvu predstavu o dužini puta na koji se zaputio“, prokomentarisao je ovaj kasnije. Naš vrli moreplovac, međutim, nije odustajao od namere da nastavi svoje putovanje. Ostaje nam da pretpostavimo da je i on do tada imao dovoljno iskustva da zaključi ne samo da i malo ponekad može biti veliko, već i da predvidiv i jednostavan život nije uvek nužno i srećan.

Autor: Patrik Rajt
Izvor: lithub.com
Prevod: Jelena Tanasković


Podelite na društvenim mrežama:

 ja sam heroj 4 kenga hanazave u prodaji od 18 jula laguna knjige „Ja sam heroj 4“ Kenga Hanazave u prodaji od 18. jula
18.07.2024.
Novi i nagrađivani manga serijal Kenga Hanazave u izdanju Lagune, „Ja sam heroj“, vodi nas u bitku protiv pošasti koja preti čitavom čovečanstvu! U četvrtom nastavku bolje ćemo upoznati n...
više
zoran kostić cane rešio ukrštene reči u čačku laguna knjige Zoran Kostić Cane rešio „Ukrštene reči“ u Čačku
17.07.2024.
Nakon Herceg Novog, u ponedeljak 15. jula, u dvorištu Gradske biblioteke „Vladislav Petković Dis“, a u organizaciji Udruženja „Irmos“, Čačani su mogli da čuju poeziju Zorana Kostića Caneta, frontmena ...
više
priča o moći umetnosti da transformiše ali i uništi život i smrt sofi stark u prodaji od 19 jula laguna knjige Priča o moći umetnosti da transformiše ali i uništi – „Život i smrt Sofi Stark“ u prodaji od 19. jula
17.07.2024.
Fascinantan roman američke književnice Ane Nort „Život i smrt Sofi Stark“ priča je o neobičnoj ženi koja je za kratko vreme postala poznata režiserka. Ovo je i roman o slavi i ceni koju sa sobom nosi....
više
najpoznatiji serijal fantastike muni vičer u izdanju lagune laguna knjige Najpoznatiji serijal fantastike Muni Vičer u izdanju Lagune
17.07.2024.
Proslavljeni serijal Muni Vičer o desetogodišnjoj alhemičarki Nini prvi put je objavljen 2002. godine i za kratko vreme postigao vrtoglavi uspeh u svetu dečje književnosti i preveden je na više od 30 ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.