Laguna - Bukmarker - Srećko Horvat: Nije pitanje da li će se pojaviti novi Hitler ili Musolini, nego šta oni rade u ovom trenutku - Knjige o kojima se priča
Sajamski dani od 15. do 31. oktobra
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Srećko Horvat: Nije pitanje da li će se pojaviti novi Hitler ili Musolini, nego šta oni rade u ovom trenutku

Nijedna paralela nije adekvatna da nam objasni sadašnji trenutak. Ali period nakon Prvog svetskog rata u kojem je španska groznica poharala svet, zajedno sa hiperinflacijom i nezaposlenošću, gubitkom nade i poverenja, narko-kapitalizmom i teorijama zavere, čini mi se ne više kao moguća paralela, već umnogome realnost u kojoj živimo, ispričao je filozof Srećko Horvat u velikom intervjuu povodom prevoda njegove knjige „Posle apokalipse“.

Tekstove Srećka Horvata objavljuju Gardijan, Njujork tajms, Špigel... Iako mlad, već su ga pre deceniju i više nazvali jednim od najvećih mladih svetskih intelektualaca, filozofskih nada i ohrabrujućim glasom nove generacije. Hvalospeve o njemu izrekli su mnogi uključujući i Olivera Stouna. S Janisom Varufakisom osnovao je DiEM25 (Pokret za demokratizaciju Europe). Sa Slavojem Žižekom napisao je knjigu „Šta Evropa želi“. A sam je napisao toliko knjiga pa i novu o kojoj razgovaramo.

Krajem jula, na jednom dalmatinskom ostrvu, tek što sam pozvonio na vrata apartmana, iz poprečne ulice stvorio se Srećko. „Ima li revolucije na ovih plus 40 stepeni?“, pitao sam ga, a onda se, kao i uostalom tokom celog leta uvek završavalo nekim forama jer ko na moru priča o ozbiljnim stvarima. Ovog septembra Laguna objavljuje prevod njegove knjige „Posle apokalipse“. Oko nas je, u vestima sa TV-a i neta bilo apokaliptično – požari i poplave, ali i priče oko korone, i sve to je odredilo teme našeg razgovora.

Tamo negde prošle godine sa početkom pandemije, kada je bilo baš žestoko sa kovidom-19 i svet bio u lokdaunu, pozivani su filozofi kao i razni teoretičari društva da projektuju sliku sveta koji nas čeka sa pandemijom. Sada, posle vakcine, kao da svako odustaje od velikih misli i projekcija. Zapravo, šta se promenilo ili šta će se tek promeniti u svetu?

Još u februaru prošle godine, kada pandemija još nije bila službeno proglašena na Balkanu, objavio sam tekst za britanski Nju Stejtesmen u kojem sam pisao o tome da će, kao što virus treba živu stanicu da bi se reproducirao, kapitalizam naći načina da se prilagodi novoj biopolitici 21. stoljeća – ili da ju stvori. Štoviše, da ćemo uskoro pred sobom imati još mračniji i opasniji oblik kapitalizma koji počiva na jačoj kontroli i purifikaciji stanovništva. Premda bih radije da nisam bio u pravu, danas već živimo u takvom društvu. Došla je vakcina, ali nije prestala pandemija. Došlo je i ljeto, vratio se turizam, otvorili su se kafići i restorani, ali sjena virusa će još dugo ostati nad nama, i u nama i svjetskoj ekonomiji. Sjećate se kako su se mnogi na početku pandemije veselili da su naši gradovi ponovo ispunjeni svježim i čistijim zrakom zbog kratkog zaustavljanja svjetskog prometa i proizvodnje? Kako su mnogi bili sretni da konačno mogu provesti par dana doma? Ubrzo se i to pretvorilo u noćnu moru. Onda je došao drugi val, pa treći val, pa ovaj soj, pa onaj soj, a u međuvremenu naša društva kao da su upala u neku realno postojeću znanstvenu fantastiku. Vrlo brzo postalo je jasno da će opet popušiti oni koji su već bili na vjetrometini gospodina Kapitala, a da će moć i kapital povećati upravo oni koji i dovode svijet u krizu – proizvođači oružja, lijekova i droga, Amazon i ostali tehnološki divovi iz Silicijumske doline, populisti i diktatori, strani i domaći prodavači magle i – kako je to lijepo opisao pokojni praksisovac Milan Kangrga – „šverceri vlastitih života“.

U tvojoj knjizi „Posle apokalipse“ koja izlazi ovih dana i u Srbiji iznosiš opažanja o virusu kao poluzi za uspostavljanje kontrole od strane država, i ne samo država već i krupnog kapitala. Tu je Orban, Kina, ali i Silicijumska dolina sa pametnim gradovima ili, kako citiraš Naomi Klajn, Screen New Deal?

Prije svega, izuzetno mi je drago da je „Posle apokalips“" objavljena kod Lagune u Srbiji upravo ovih dana – to je prvi prijevod s engleskog, a do kraja godine izlazi i u Hrvatskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Turskoj... Lako je skliznuti u razne teorije zavjere, ali činjenica je da je pandemija ojačala društvo kontrole i ubrzala implementaciju raznih tehnologija – od biometrije do zumifikacije – za čije bi prihvaćanje i širenje vjerojatno trebalo više godina da nije bilo virusa. No nije samo biološki virus taj koji mijenja našu realnost. S pojavom interneta naš se svijet radikalno promijenio i unazad zadnja dva desetljeća čovječanstvo je više integrirano nego ikad prije, dovoljno je da ukucate nešto u Google pa da Veliki Brat zna što želite, a često zna i ono što vi sami ne znate da želite. Ne želite se cijepit, a svejedno koristite Google? Mlađe generacije teško da i mogu zamisliti kako je internet izgledao prije dvadeset godina, nego ga danas poistovjećuju s Facebookom ili Instagramom, tu i tamo pročitaju koju vijest na nekom portalu, koriste neku aplikaciju za narudžbu hrane ili Tinder, i to je otprilike kako većina danas shvaća ili koristi internet. Ali internet je mnogo veći i dublji, još uvijek pruža bezbroj mogućnosti, a kako se danas uglavnom koristi je prilično ograničen svijet i uglavnom se svodi na konzumerizam i komodifikaciju koja je u rukama vodećih svjetskih korporacija.

I prije pandemije već smo bili integrirani u megamašinu koja definira ne samo kako mislimo ili radimo već i kako volimo ili dejtamo. Međutim, s pandemijom je došlo ne samo do ubrzanja kolonizacije kroz tehnologiju već i do potpune ovisnosti čovjeka o mašini. Koronavirus bi mogao biti tek mala fusnota naspram virusa tehnologije koja već sada, upravo zahvaljujući pandemiji, radikalno mijenja sve segmente naših života. Pritom nisam tehnofob niti mislim da možemo bez tehnologije, pitanje je uvijek – kako je to Hampti Dampti slavno rekao „Alisi u zemlji čudesa“ – ko će biti gospodar?

I u tvojim poglavljima o apokalipsi kreće se od klimatske apokalipse, koja je ove godine u nekom prevjuu vrlo izgledna, i to uskoro. Požari, užarena leta, poplave, da li je svet shvatio tu opasnost od ekološke katastrofe? I ti u knjizi kažeš, „otkrovenje“ kovida-19 je sledeće: „alternativa više nije socijalizam ili varvarstvo, naš jedini horizont danas je duboka transformacija sveta ili... izumiranje.“

Danas se ne radi više samo o tome da su ugroženi ljudi kao vrsta, već da su ugrožene sve vrste koje izumiru svakodnevno upravo zbog ljudske djelatnosti odnosno kapitalizma koji siše ne samo ljudske duše već i prirodne resurse, pa i samo vrijeme – sve što se danas uzima iz Zemlje, od nafte do litijskih baterija, platit ćemo mi sami i buduće generacije, ako ih uopće bude, u budućnosti, kao što danas plaćamo cijenu takozvanog „progresa“ koji je krenuo s industrijskom revolucijom. Toplinski valovi, globalno zagrijavanje, suše i poplave, glad i bijeda, to je već realnost u mnogim krajevima svijeta i nije nešto što će se tek dogoditi. Budućnost je sada i ovdje, a odgovor od globalnih institucija, korporacija i političkih elita ne da nije adekvatan krizi u kojoj se nalazimo, nego dodatno produbljuje krizu.

Problem je da je današnja situacija krajnje „supraliminalna“. To je termin koji je upotrijebio Ginter Anders, jedan od najvažnijih filozofa za moj rad na „apokalipsi“ zadnjih godina. Njime je opisao kataklizmu koja je naprosto „prevelika“ da bismo je mogli shvatiti. Subliminalno je ono što ostaje ispod radara, polako se utiskuje u vas poput propagande ili manipulacije, nešto što se impregnira u vaše biće a da toga niste potpuno svjesni. Supraliminalno je ono što nijedan radar ne može zabilježiti, nešto što nadilazi sam kapacitet čovjeka da razumije, primjerice atomska bomba ili klimatska kataklizma. Mi možemo o tome razmišljati, i sve više ljudi sve više na vlastitoj koži osjeća efekte te katastrofe, mi se možemo i moramo protiv toga boriti, ali pitanje je i kako se „boriti“ protiv promjena koje će biti, i već jesu, čak i geološke.

Kako se boriti protiv promjena koje će imati zastrašujuće efekte na idućih 100 godina života na Zemlji, kako se boriti „protiv izumiranja“? Nije li i taj strah i bijes protiv realno postojeće katastrofe zapravo prilično antropocentrična pa čak i narcisoidna perspektiva, kao da je sve počelo i kao da će se sve i završiti s ljudima? Jeste, biti će – i već ima – zastrašujućih posljedica po planetu i druga živa bića, naš horizont je doista izumiranje, ali ima nešto utješno u tome da sva ljudska historija nije ništa drugo doli zrno pijeska u pješčanom satu univerzuma. Utješno, ali i puno odgovornosti.

I ti si izvlačio neke sumorne projekcije kao npr. da će svet izgledati kao 1920. Da li i dalje to misliš? Da li virus kovida-19 srećom nema kapacitet da promeni svet kao španska groznica pa da nam stignu ratovi, ogromna nezaposlenost... ili je sve to pred vratima samo valja sačekati?

I dalje mislim da je paralela sa 1920-im, posebice sa Vajmarskom republikom i rastom nacizma, te s D'Anunciom i rastom fašizma Evrope uključujući period okupacije Rijeke, točna. Naravno, nijedna paralela nije adekvatna da nam objasni sadašnji trenutak. Ali period nakon Prvog svjetskog rata u kojem je španjolska groznica poharala svijet, zajedno sa hiperinflacijom i nezaposlenošću, gubitkom nade i povjerenja, narko-kapitalizmom i teorijama zavjere, čini mi se ne više kao moguća paralela, već umnogome realnost u kojoj već živimo. Pogledajte samo koliko je ljudi ostalo bez posla, koliko preživljava iz dana u dan, koliko su cijene namirnica porasle u zadnjih nekoliko mjeseci, koliko klimatske promjene – od požara i poplava do suša i toplinskih valova – mijenjaju našu svakodnevicu. To nije nešto što je tek pred vratima, mi smo već zakoračili preko praga i nećemo više moći zatvoriti Pandorinu kutiju, pitanje je kako se nositi s tom svješću, kako u okvirima totalnog raspada voditi „dobar život“, ne u smislu hedonizma, već život koji neće biti paraliziran Apokalipsom, tj. „otkrovenjem“ da je nestanak svijeta kakav znamo i kakav je čovječanstvo poznavalo zadnjih nekoliko tisuća godina neminovan.

„Što više neoliberalizma, to više fašizma“ – jesi li ovog septembra i dalje siguran u to i zašto?

Septembar je za mene uvijek početak nove godine. Znate, na otoku se vrijeme drugačije mjeri, a i perspektiva se nerijetko izoštrava, neke se stvari jasnije vide zbog inzularnosti. Pitanje u kojem obliku neoliberalizam danas uopće još postoji ukoliko pred sobom imamo ponovno jačanje država-nacija diljem svijeta i općenito izmreženosti državnog i privatnog sektora. Neoliberalizam je prije svega ideologija. Uvijek iznova, nažalost, valja ponavljati onu staru frazu Maksa Horkhajmera: „Ko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka ćuti i o fašizmu!“ Danas je fašizam prisutan svugdje, u svim državama, na svim granicama, na svakom koraku, nije to nužno fašizam u crnoj uniformi, nije to nužno ni nešto što primjećujete, ali što je gora ekonomska kriza – to je gora i situacija u društvu, više je bijede i neostvarenih mogućnosti, više frustracije i impotencije u smislu nemoći koja se najčešće pretvara u apatiju, bijes ili mržnju. Nije pitanje da li će se pojaviti novi Hitler ili Musolini, pitanje je što oni rade u ovom trenutku i kako ih možemo spriječiti u tome što rade. Pitanje je što mi radimo.



U Beogradu se ispratila pobeda koalicije „Možemo“ u Zagrebu uz pitanje da li je nešto slično moguće u Beogradu. Kako ti izgleda politička scena u Srbiji?

Svako od nas ima poseban odnos s gradovima u kojima je živio, stvarao, gradio prijateljstva i život. Grad nisu samo tramvaji i ceste, stanovi i neboderi, grad su odnosi među ljudima. I kao što se naš karakter gradi s obzirom na mjesto u kojem živimo, tako se i karakter gradova rapidno mijenja. Znate, živio sam u Zagrebu, a godinama dolazim u Beograd, volim oba grada i uvijek im se vraćam sa strepnjom jer se svaki puta povećava – kao što je to svojedobno precizno a tužno rekao Dušan Makavejev – „rupa u duši“.

Ono što povezuje i Zagreb i Beograd jest kontinuitet tranzicijske pljačke u gradovima koji su bili i još uvijek jesu centri moći i kapitala. Kao što je Zagreb za Bandićeve vladavine pretvoren u koruptivnu hobotnicu čiji su krakovi sezali od izgradnje stanova i odvoza smeća do izgradnje spomenika i zapošljavanja podobnih kadrova, tako je i Beograd već nekoliko desetljeća žrtva potpunog uništenja grada od ljudi koji nemaju nikakav javni interes već samo da napune vlastite džepove. Nemojte da se prisjećam jednog od najljepših ulazaka u grad vlakom ili vozom, štogod vam je draže, ili da govorim o kafanama koje nestaju a uvijek su bile institucije društvenosti i dobrog života, mjesta u kojima je živio i još uvijek živi grad. Sve to nestaje, odnosno preciznije bi bilo reći, uništava se, grade se kojekakvi „gradovi na vodi“ i spomenici dok sirotinja živi sve gore, sve izgleda kao ponovni povratak u feudalizam.

U tom kontekstu, nakon više od desetljeća uporne borbe protiv novih feudalaca koji su u slučaju Zagreba – kao primjerice Todorić – doslovce živjeli u dvorcu iznad grada, došlo je do svrgavanja koruptivne mreže Milana Bandića koja je 20 godina drmala gradom. „Možemo“ se nije pojavilo preko noći, a pravi posao kreće kad jednom preuzmete uništeni grad i nailazite na kosture koji neprestano iskaču iz ormara ili krakove hobotnice koji se trzaju za opstanak. Beograd ima mnogo sličnosti ali i neke bitne razlike u odnosu na Zagreb, situacija je kompleksnija i teža za nove igrače s obzirom na situaciju u državi i u medijima, ali nikad ne treba potcijeniti mukotrpan terenski rad bez kojeg nema mogućnosti promjene. I u Beogradu se u zadnjih deset godina razvila ne samo aktivistička već politička scena sposobnih i hrabrih ljudi koji formuliraju i nude zeleno-lijevu politiku i transformaciju načina na koji se upravlja gradom i njegovim resursima i infrastrukturom.

Borba za Beograd traje već godinama, kao što je i trajala borba za Zagreb. I nije pitanje može li se, to se naprosto mora, a kad se nešto mora, onda se i može. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu gdje su i veće revolucije nastajale, i kao što će nažalost ponovo biti masakrâ sličnih onima koje je tako strašno opjevala Desanka Maksimović u „Krvavoj bajci“, biti će i revolucija. Preuzeti vlast u glavnom gradu države možda nije revolucija, ali je mogućnost konkretne i dugotrajne promjene u žilama kucavicama brdovitog Balkana. To su dugotrajni procesi, koji su danas k tomu još u utrci s vremenom i planetarnom katastrofom. Ali nema druge nego uraditi svaki korak koji može spriječiti neke nove krvave bajke.

Prošle nedelje sam radio intervju sa britanskim piscem Hanifom Kurejšijem i on mi je rekao da postoji borba za rasnu ravnopravnost, za rodnu ravnopravnost, za ovo ili ono, ali prava levica ne postoji. Da li se levica izgubila u borbi za razne vrste političke korektnosti a da je sindikalna borba, prava radnika neka arhaična stvar, pa je u nedostatku levice korona pomogla u nekim teorijama da je moguće raditi i četiri dana nedeljno?

Ima jedna divna ilustracija umjetničko-dizajnerskog tima Manonija nastala po fotografiji na kojoj se nalaze Judita Alargić, Mitra Mitrović i Vera Zogović na Visu avgusta 1944. godine a iznad ilustracije piše ODMOR JE OTPOR. Radi se o fotografiji u kojoj se one nalaze na plaži, u periodu u kojem je Narodnooslobodilački pokret svoju bazu imao upravo na Visu. Naravno, kontekst je bio rat i nacistička okupacija, desetine tisuća izbjeglica u El Šatu, odbrana Visa i oslobađanje ostalih otoka i teritorija, ali i u tom trenutku trebalo je naći trenutak za – plažu. Sjetite se i da su poznati svjetski filozofi Korčulansku ljetnu školu nazivali „dionizijskim socijalizmom“. A ako idete dalje u povijest, do antičke grčke filozofije, onda nailazite na koncept „skhole“, riječ koja je originalno označavala dokolicu, slobodno vrijeme, a tek je kasnije, u latinskom „scola“, počelo označavati „školu“. U raznim filozofskim školama, od pitagorejaca do Platona i Aristotela, upravo je slobodno vrijeme, dokolica, vrijeme za intelektualnu diskusiju ili kreaciju, ono što čini školu. Koliko smo se samo od toga udaljili u današnjem obrazovnom sustavu. A pitanje rada je inherentno i pitanju obrazovanja.

Ako proizvodite učenike i studente kao na pokretnoj traci samo da bi kasnije našli svoje mjesto na „tržištu rada“ i hranili megamašinu, što onda zapravo proizvodite? Danas je već moguće, uz svu tehnologiju koju imamo na raspolaganju, da niko ne treba raditi. Međutim, tehnologija odnosno automatizacija proizvodi „višak radne snage“, a umjesto da se radnicima koji će biti zamijenjeni mašinama osigura temeljni dohodak, još veći broj stanovništva se tjera u ekstremno siromaštvo. Premda se i to čini kao daleka utopija iz naše balkanske perspektive, četiri dana rada nedjeljno nije utopija, na Islandu je četiri dana rada nedjeljno kao odgovor na pandemiju priličan uspjeh, a i Španjolska je ovog ljeta počela s pilot-projektom. Međutim, kad bi i sve druge države krenule u tu reformu tržišta rada, to bi i dalje ostala neka vrsta socijaldemokratske mjere koja ne odgovara realnosti. A realnost je, ma kako to ludo moglo zvučati, da danas niko više ne bi trebalo da radi. Prošlo je točno godinu dana da je umro veliki anarhist i antropolog Dejvid Grejber koji je govorio o „besmislenim poslovima“ ili preciznije „usranim poslovima“.

Janis Varufakis u osvrtu na tvoju knjigu kaže: „Srećko Horvat, moj lični heroj, otkrio je njihovu (kapitalista) novu sklonost: pretvaranje apokalipse u robu. Kraj sveta manje im je strašan od kraja kapitalizma.“ Hoće li na kraju opstati jedino kapitalizam?

Moj prijatelj Janis tvrdi da smo već izašli iz doba kasnog kapitalizma i ušli u eru „tehno-feudalizma“. Sad, kako god nazvali period koji je definitivno bio simboliziran 11. septembrom, barem u smislu kraja američke dominacije svijetom, a započet finansijskom krizom 2007-2008, da bi se nakon 2020. dodatno transformirao i ubrzao evo do točke Avganistana, činjenica je da se nalazimo usred jednog dalekosežnog i dugoročnog procesa čija se budućnost jasno nazire u znakovima sadašnjosti. Fredrik Džejmson je rekao da možemo zamisliti sve, pa čak i kraj svijeta, ali ne i kraj kapitalizma.

Danas se čak i apokalipsa prodaje kao roba. Ukratko, kapitalizam će prodati i ono od čega bi sam mogao umrijeti. Naši današnji tehno-feudalci, od Ilona Maska do Džefa Bezosa, već planiraju bijeg s naše planete, drugi grade atomska skloništa, i moguće je zamislit da će današnje elite zadnje nestati i da će jedino kapitalizam opstati, a opstat će sigurno u tragovima transformirane geologije naše planete. No ne vjerujem da je kapitalizam, sistem koji postoji svega par stoljeća, toliko moćan da ubije i posljednjeg čovjeka koji će se pobuniti. A da ne govorim o evoluciji. I kad nas, ljudske vrste, više ne bude, pa ni ostataka ostataka ljudske arhitekture i umjetnosti, bit će nešto drugo. Tamo gdje su bili dinosauri, sada su – kao rezultat jedne prijašnje megakatastrofe – fosilna goriva koja onda čovjek koristi da uništi svijet, tamo gdje će biti pepeo čovjeka, nastat će nešto drugo, nadajmo se neka vrsta koja neće znati što to znači „kapitalizam“.

Jedna od tvojih prvih knjiga je „Dosta političke korektnosti“. Ali tada to čak i nije bilo ovoliko iritantno, sad smo došli do cenzure Damba, šta će biti na kraju svega?

Naravno da su crtani filmovi često širili ideologiju ili vrijednosne stavove onih koji su ih kreirali, ali – ne dirajte mi Damba! Ne znam što će biti na kraju svega, ali znam da neka inteligentnija vrsta iz svemira koja možda promatra našu planetu sigurno ima problema da shvati kako jedna druga vrsta, naša vrsta, umjesto da spase slonove i druge vrste koje su pred izumiranjem, raspravlja o tome treba li liku iz crtića koji je kao i svi crtani likovi antropomorfan, oduzeti njegov crtić samo zato što ne odgovara današnjim vrijednosnim sudovima ili moralu. A pritom pravi slonovi umiru, svijet gori. Međutim, ima tu nešto, premda se dugo nisam bavio „političkom korektnošću“ još od knjige objavljene kod mog dragog prijatelja Ivana Čolovića – umjesto da cenzuriramo starije crtiće, trebalo bi da postavimo pitanje kakvi se crtići danas rade, ima li među njima onih crtića koji će našoj djeci pružati mogućnost ne samo da zakorače u svijet i da ga mijenjaju prema danim obrascima odraslih, već da mijenjaju svijet obrascima koji, naizgled paradoksalno, treba da dođu iz budućnosti i upravo od djece.

Razgovarao: Branko Rosić
Izvor: Nedeljnik


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
novi prevodi nagrađivanih romana dragana velikića laguna knjige Novi prevodi nagrađivanih romana Dragana Velikića
27.10.2021.
Roman Dragana Velikića „Islednik“, ovenčan Ninovom nagradom, nedavno je preveden na italijanski jezik. Italijansko izdanje „Islednika“ objavljeno je pod naslovom „Sveska ukradena u Vinkovcima“, izdava...
više
intervju marko vidojković video  laguna knjige Intervju – Marko Vidojković [video]
27.10.2021.
O izmišljenoj pandemiji kuge pisao je u romanu „Đubre“, a o stvarnoj pandemiji virusa korona u knjizi „Kovid 19+“. Marko Vidojković se buni protiv onoga što misli da je pogrešno i često zbog toga trpi...
više
da li razgovor o knjigama na aplikacijama za upoznavanje može biti odbojan  laguna knjige Da li razgovor o knjigama na aplikacijama za upoznavanje može biti odbojan?
27.10.2021.
Književnost je jedna od najvećih umetničkih formi svih vremena; ona obogaćuje naše živote i vodi nas do bolnih istina o tome šta znači biti čovek – pa ipak, u kontekstu aplikacija za upoznavanje, mal...
više
promocija knjige tuđi život milana jovanovića 2 novembra u knjižari delfi skc laguna knjige Promocija knjige „Tuđi život“ Milana Jovanovića 2. novembra u knjižari Delfi SKC
27.10.2021.
Roman pisca Milana Jovanovića „Tuđi život“ biće predstavljen beogradskim čitaocima u utorak 2. novembra od 18 sati u knjižari Delfi SKC (Kralja Milana 48). O knjizi će, pored autora, govoriti i...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.