Srećko Horvat: I nakon apokalipse valja živeti, stvarati i voleti

U vreme kada je deo postapokaliptične fantastike uveliko premešten u aktuelne događaje Srećko Horvat, geografski udaljen ali aktivistički u „oku oluje“, u novoj knjizi „Posle apokalipse“ sagledava moguće, čak i izvesne posledice postojećeg globalnog sistema

Srećko Horvat, hrvatski filozof i politički aktivista, u žižu interesovanja javnosti dospeo je 2007. godine nakon izlaska knjige „Protiv političke korektnosti“. Knjige su mu prevedene na većinu evropskih jezika, osnivač je Subversive Festivala i Filozofskog teatra u Zagrebu, suosnivač Pokreta za demokratizaciju Evrope i važi za jednog od vodećih intelektualaca mlađe generacije.

U novoj knjizi „Posle apokalipse“ Horvat sve što nas je zadesilo prošle godine sa pandemijom naziva „procesom koji je decenijama ključao ispod površine takozvane ‘normalnosti’“. Situacija bez presedana mogla bi, po njemu, uticati ne samo na budućnost čovečanstva već i na budućnost same planete.

Pod apokalipsom, kako pišete u knjizi, ne smatrate jedinstveni katastrofalni događaj koji će dovesti do kraja života kakav znamo, nego skup eshatoloških tačaka preokreta. Te stvari se već izvesno vreme događaju, tako da to nije ništa neočekivano. Ali kažete takođe da apokalipsa može biti inspirativna, ako se doživi kao otkrovenje. Na koji način je to moguće?

Svaka katastrofa u historiji imala je duboke posljedice za smjer u kojem će se razvijati čovječanstvo, dovoljno je sjetiti se uloge koju je recimo kuga imala u rušenju feudalizma, a da ne govorimo o drugim katastrofama, recimo vulkan Laki na Islandu koji je utjecao na izbijanje Francuske revolucije. U trenutku katastrofa, ili nakon njih, ako ste sretni da ih preživite, najčešće dolazi do „otkrovenja“, razotkrivanja svega što valja a još više onoga što ne valja u društvu. Takvu ulogu već ima i klimatska kriza, a ima ju i tekuća pandemija. Tko su oni koji profitiraju? Možemo li nastaviti s daljom privatizacijom i uništenjem prirodnih resursa? Tko plaća najveću cijenu? Zašto udišemo štetan zrak? To su sve pitanja na koja smo dobili odgovore u protekle dvije godine, sad je naravno pitanje što ćemo s tim znanjem, ili tko će ga prvi iskoristiti.

Izjavili ste da „potreba za progresivnim internacionalnim pokretom nikada nije bila urgentnija nego danas“. Vaš odgovor je organizacija pod nazivom Progresivna internacionala, međunarodna organizacija koja objedinjuje progresivne, zelene i levičarske organizacije i aktiviste širom sveta. Kako da se pojedinac „podigne“ na akciju? Kako ga probuditi? Deluje kao da smo postali nemi posmatrači...

Svatko, naravno, može – a i mora, s obzirom na prijetnje kojima smo suočeni – djelovati na lokalnom nivou; da li je to podrška susjedima ili organiziranje u neki politički pokret, ili je to doprinos kroz umjetnost ili terenski rad. Naravno, nije uvijek lako, ali vjerujte mi da je pasivno promatranje gore od bilo kakve akcije. Prije svega, jer ne postoji pasivni stav koji bi bio izuzet iz planetarnih događanja. I drugo, postat ćete još depresivniji ako samo sjedite kod kuće i promatrate kako svijet puca na komadiće. Ako se ne bavite politikom, politika će se baviti vama. A upravo u tom smislu je internacionalizam važniji nego ikad prije, jer su i problemi s kojima se susrećemo – klimatska kriza, pandemija, migracije... – internacionalni. Premda ekipa sa Silicijumske doline radi na „bijegu“ sa Zemlje, nas 99,9% ostat ćemo ovdje i nema nam druge nego da se organiziramo i stvorimo neki bolji i pravedniji život.

Ističete da je nužno biti progresivan, deo ste organizacije koja progres ima u svom nazivu, ali zadržavate i dozu skepse, često se osvrćući na prošlost, ali i njoj prilazite kritički. Kako pomiriti ta dva pogleda?

Kao netko na koga je uvelike utjecao veliki njemački filozof Valter Benjamin, ostajem skeptičan spram samog koncepta „progresa“. Upravo je ta vjera u „napredak“, počevši s kolonijalnim osvajanjima i industrijskom revolucijom, i dovela do točke u kojoj se nalazimo danas. Naime, ideja da kroz neprestanu ekspanziju kapitalizma i trošenje što prirodnih što ljudskih resursa idemo negdje
„naprijed“ u historiji. Ne vjerujem u linearno vrijeme, ma koliko da je kroz tehnološki skok ubrzan pandemijom došlo do još veće kolonizacije vremena. Ali baš zato treba izmisliti neki drugačiji koncept „vremena“.

„Trenutni sistem je mnogo nasilniji od bilo koje revolucije“, „otpor može poprimiti mnoge oblike“, ali i „revolucije imaju tendenciju da brzo izdaju svoje ideale“, samo su neka od Vaših brojnih opažanja. Mislite li da radikalne promene za koje se zalažete mogu da se odigraju bez upotrebe nasilja?

Kao što pišem i u knjizi i često navodim, koliko god kontroverzno moglo zvučati, smatram da je ovaj postojeći globalni sistem – a to je kasni kapitalizam koji se pretvara u neku vrstu tehno-feudalizma – već dovoljno nasilan. Preko milijardu ljudi na svijetu živi u favelama, glad se širi od Madagaskara do Jemena, stotine milijuna su dislocirani a još će stotine milijuna biti prisiljene na bijeg od rastuće razine mora, požara, poplava, ratova, a tu je i fašizam, koji nikada nije umro, a uvijek je išao rukom podruku s kapitalizmom i zaštitom interesa najmoćnijih. Sada već imamo i eko-četnike i eko-ustaše, kao što smo ih imali i pred izbijanje Drugog svjetskog rata. Vidjeli ste i s pandemijom da kapitalizam nije odgovor za bolji život na Zemlji, štoviše, opet se bogate najbogatiji, od Amazona do farmaceutskih kompanija...

Klimatske promene su najveća egzistencijalna pretnja po čovečanstvo od prošlog ledenog doba. Jesmo li zakasnili?

Dobra vijest: Prema nedavnoj studiji, ljudi koji su rođeni danas pretrpjet će mnogo više ekstremnih klimatskih promjena tijekom svog života nego njihovi djedovi i bake, u prosjeku oko 30 ekstremnih toplinskih valova, dvostruko više suša i požara i tri puta više poplava rijeka. Loša vijest: studija nije u obzir uzela i nuklearnu prijetnju, nove pandemije, raspad društava i građanske ratove, najveće migracije u povijesti čovječanstva, dakle kompletnu transformaciju svijeta kakav poznajemo. Klimatska katastrofa, uz nuklearni rat, predstavlja najveću prijetnju čovječanstvu, ali ne samo čovječanstvu nego i drugim vrstama. Da li smo zakasnili? Vrste već izumiru i to u sve većem broju svakodnevno, biosfera se uništava nepovratno, sve su to ireverzibilni procesi... ali i nakon apokalipse valja živjeti, stvarati, voljeti... zar ne?

Da parafraziram, „bauk kapitalizma kruži svetom“, u međuvremenu Vi se trudite da živite u skladu sa „pomalo filozofijom“ života na mediteranskim ostrvima, dok boravite na Visu. Od dokolice onako kako su je doživljavali antički filozofi, do čoveka kao bića akcije u 21. veku... Je li „pomalo filozofija“ primenjiva na drugim prostorima i na koji način? Treba li da bude?

Kako kaže stara viška izreka – „ku pomalo gre, pri doma dujde“. Žuri polako, festina lente. Ili kako to kažu zapatisti – „idemo polako, jer idemo daleko“. I ma koliko zvučalo paradoksalno ako pred sobom imamo ubrzanje planetarne katastrofe, mislim da je upravo „pomalo filozofija“ ona koja u sebi ima i subverzivni, ali i metafizički potencijal da iznađemo smisleni život u 21. stoljeću. Nije to nikakav bijeg, naprotiv, moramo ponovno izmisliti prostore autonomije, a Mediteran je nepresušni izvor inspiracije.

Koje su mogućnosti sveta posle apokalipse? Šta je „nova normalnost“ na koju svi očekuju da treba da se naviknemo? Ili neće ni biti sveta na koji treba da se navikavamo?

Bit će svijeta, samo ne našeg svijeta, onog ljudske vrste. Promjene će biti, a već i jesu, tako brze i velike, da će biti teško naviknuti se na njih. A možda to nije ni loše, da ne završimo kao žaba u kuhanoj vodi koja ne primjećuje da joj se sporo sprema smrt. Na kraju, ako već i ne uspijemo u kreaciji boljeg svijeta, ne samo za ljude već i druge vrste i planetu samu, ostaje utjeha da je i ova trenutna planetarna destrukcija samo treptaj oka u razvoju univerzuma. Bit će nešto i nakon nas, ali pošto mi nećemo biti, tim je veća naša odgovornost da budemo i djelujemo „ovdje i sad“.

Razgovarala: Iva Burazor
Izvor: časopis Bukmarker, br. 12