Srećko Horvat: Dok je nepravde, biti će i pobune

Hrvatski filozof, publicista, prevodilac i politički aktivista svetskog ugleda Srećko Horvat, jedan od osnovača DiEM25 (Pokret za demokratizaciju Evrope), čiji je svaki dolazak u Beograd u delu naše javnosti izuzetan događaj, ovog puta biće pred publikom kao gostujući kustos 17. Beldocs festivala. Prenosimo vam deo razgovora za dnevni list Danas.


„Uvijek se vrlo rado vraćam u Beograd. Moram priznati da na Beldocsu dosad nisam bio, pa se nadam da će publika biti zadovoljna, a sigurno će biti izazvana, vjerojatno i uznemirena selekcijom. Da parafraziram one upute za lijekove: ako nakon pogledanih filmova posumnjate na nuspojave lijeka, nemojte se obratiti liječniku, sasvim je normalno biti uznemiren u suočenju s nenormalnom situacijom. Ako ne budete uznemireni, obratite se liječniku!“

Na Beldocsu predstavljate Specijalni program simboličnog naslova „Opstanak nije dovoljan“, koji se uz selekciju provokativnih filmova bavi gorućim temama od klimatske krize, kolonijalizma i ekstraktivizma do pobune, prijateljstva, video-igara. Možete li malo bliže da objasnite ovaj naslov?

Ovako je to nekako išlo. Kad su me organizatori Beldocsa pozvali da kuriram specijalni program, oni su predložili da se bavimo temom opstanka na zemlji. Međutim, u posljednjoj knjizi pod nazivom „Posle apokalipse“ koja je izašla i u Srbiji kod Lagune, bavio sam se ne samo pitanjem da li ćemo kao ljudska vrsta opstati nego i kako ćemo opstati? I to je pitanje koje i u praksi, na otoku Visu, sa našom „Školom autonomije“ pokušavamo odgovoriti – što je to „dobar život“ u doba izumiranja? I ne radi se samo o ljudskoj vrsti, već i o drugim vrstama i planeti samoj. Planeta će sigurno opstati, čak i kad ljudi više ne bude, ali pitanje je što mi kao ljudi možemo i moramo uraditi u vremenu koje nam je preostalo. Filmovi koje sam odabrao nude različite odgovore na to pitanje a potiču na razmišljanje, ali i na djelovanje.

Naši gorući problemi su iz časa u čas, iz dana u dan, sve više gorući, komplikovaniji, i sve više nas plaše. Može li normalan čovek da se snađe u tom haosu koji živimo?

Što je to „normalan čovek“? Gotovo nitko više nije normalan. Ili kao što reče jedan moj prijatelj iz Komiže, poludio bih da nisam lud. Još je Erih From 50-ih godina prošlog stoljeća pisao o „zdravom društvu“, uvjerljivo argumentirajući da bolest pojedinca uvelike može biti objašnjenja patologijom društva. Ako se recimo u nekom društvu svakodnevno pokazuje i glorificira nasilje u medijima, ako se nasilnici ne sankcioniraju, ako se oružjem djeca igraju već od malih nogu, i ako se to dešava desetljećima, onda se ne treba čuditi da će se to reflektirati i u stvarnosti, ili kao što Čehov reče u svom savjetu za mlade dramatičare, ako se puška nalazi na zidu, u trećem činu mora opaliti. Naravno, i kod samog Čehova, u drami „Višnjik“, imamo dva napunjena vatrena oružja iz kojih se ne puca. Priča je još uvijek nedovršena i ovisi o nama.

I dalje gledamo u Evropu uz pitanje šta Evropa želi od nas, a današnja Evropa, kako se pokazuje, sve je manje prosperitet, sigurnost, sloboda i demokratija. Da li je sada aktuelnije pitanje šta ta Evropa želi od sebe?

Kada su velikog senegalskog filmaša Ousmane Sembena pitali da li su njegovi filmovi dobro razumljeni u Evropi, znate li što je odgovorio? Rekao je: „Europa nije moj centar. Europa je na periferiji Afrike. Zašto biti suncokret i okrenuti se prema suncu? Ja sam sunce“. E sad, ja, koji nisam iz Senegala, ne mogu tako odgovoriti, ali moram vam priznati da ni meni već dugo Evropa nije centar. Više inspiracije a i više nade nalazim van Evrope. Moj je centar Mediteran. To ne znači da valja napustiti „ideju Europe“, ovu o kojoj vi govorite, Evropu slobode i demokracije. Ali ta je ideja i dalje utopija, o kakvoj slobodi i demokraciji govorimo kada Asanž trune već petu godinu u zatvoru u Londonu, kada se milijuni izbjeglica tretiraju kao životinje, kada kapital određuje tko vlada a oni koji vladaju podupiru ratove koji Evropu dovode svakim danom u još veću krizu?

Šta bi danas trebalo više da nas plaši – naše lokalne prilike ili apokaliptične slike ratova u Ukrajini i Gazi, uz cinizam Amerike i Evrope koje nameću šta je poželjno i dopušteno činiti, prema kome treba pokazati solidarnost, a koga treba šikanirati?

Nažalost nije ili-ili, i naše lokalne prilike i globalne prilike su usko povezane. Dovoljno je vidjeti da zastoj jednog jedinog broda, Evergreen, prije koju godinu, u Sueckom kanalu ima ne samo efekte na globalnu nego i lokalnu ekonomiju. S ratom u Ukrajini vidjeli smo koje efekte rat ima na energetski sektor ali i na migracije, o tome vama u Srbiji ne moram posebno govoriti. Naravno da tu ima ogromnog cinizma, o nekim se ratovima može i mora pričati, o nekima se mora šutjeti, ili će vas cenzurirati, ili vas – kao Varufakisa nedavno u Njemačku – neće pustiti u državu jer podupirete pravo Palestinaca na samoodređenje ili se usudite izustiti riječ „genocid“. Ali nema nam druge nego boriti se i protiv cenzure i protiv autocenzure. Naravno, nitko od nas nema bezgraničnu empatiju niti kapaciteta nositi se sa svim današnjim užasima, ali bitne su čak i naizgled male geste, kako se odnosimo prema ljudima svakodnevno, na poslu, u školi, u dućanu, na ulici…



Jedna od tema kojom ćete se baviti na Beldocsu je i građanska pobuna. Kako odbraniti pravo na pobunu u našim okolnostima balkanskih diktatura kad je i globalno na snazi cancel – brisanje, zabranjivanje i marginaizovanje ljudi i sadržaja koje moćni populisti i kontrolori ocene kao neprihvatljive?

Temom pobune, na ovaj ili onaj način, bavi se mnogo filmova iz selekcije. Iranska režiserka Farahnaz Sharifi u potresnom filmu „Moja ukradena planeta“ prikazuje pobunu žena u Iranu, kako strast, užitak, ples mogu postati subverzivni i sredstvo otpora. U remek-djelu „Saundtrek za prevrat“ belgijski režiser Johan Grimonprez pokazuje subverziju subverzije, kako je CIA pomoću džeza pripremila državni udar u Kongu koji je Lumumbu koštao glave a Kongo nezavisnosti.

Avangardni austrijski kolektiv Total Refusal u svojoj dekonstrukciji video-igara, kroz filmove „Jedva radim“ i „Kako nestati“ propituju mogućnost pobune u video-igrama, možemo li prestati raditi, možemo li dezertirati, pobjeći, napustiti zadane okvire? U današnjim uvjetima kada je tehnologija već duboko integrirana u naše živote a algoritam nerijetko određuje i ono što ćemo željeti, pobuna je još teža. Ali viđamo je svaki dan, pogledajte samo ogromne studentske okupacije fakulteta i kampusa po SAD u pobuni protiv zločinačke politike spram Palestine, ali sve više i u Europi. Dok je nepravde, biti će i pobune.

Hoće li ljudi pristati da njihovi životi budu „strogo kontrolisani vozovi“?

Ili su već pristali? Problem je situacija u kojoj niste ni svjesni kontrole, u kojoj zapravo sami prihvaćate kontrolu, kao što danas svi radimo, ne zato što želimo, nego zato što često nemamo drugog izbora ili ni ne znamo da svakim klikom na internetu hranimo algoritam.

Gde smo mi i naš „brdoviti Balkan“ u ovoj globalnoj priči, zaraženi kapitalizmom i nacionalizmom dok nas naši i strani kapitalisti pljačkaju na sve načine i u svakoj prilici?

Naš brdoviti Balkan je već odavno poluperiferija EU a odnedavno i Kine, gdje lokalni moćnici, odnosno kompradorska elita, provode interese stranog kapitala pod egidom „javnog interesa“. Kao što čujem od svojih prijatelja u Srbiji, nakon Beograda na vodi, sada će posinak Donalda Trampa koji zagovara „Gazu na vodi“ dobiti Generalštab na poklon, pa odlazi i Hotel Jugoslavija, Beogradski sajam i tko zna što još, sve ono što je Beograd činilo Beogradom nestaje, kao i onaj predivni stari željeznički most koji je vodio ka glavnoj stanici koje više nema. A sve to u ime „progresa“. U Hrvatskoj isto nije ništa bolje, a o Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori da i ne govorim.

Svugdje možete vidjeti fatalnu kombinaciju nacionalizma i kapitalizma koji i nakon trideset godina takozvane „tranzicije“ nakon što su stotine tisuća ljudi odselili s brdovitog Balkana, provodi pljačku mašući sa nacionalnim zastavama. Ali, ajde, da ne završimo baš ovako mračno. Ima li nade? Nade ima beskonačno, kaže Kafka, ali ne za nas. A ionako ne vjerujem da je nada dovoljna ili adekvatna za izlazak iz današnje krize, treba nam odlučnost i organizacija. I da se vratim na početak vašeg pitanja, nije Balkan samo bure baruta, mračno srce Evrope, već je Balkan često bio i poprište emancipacije i revolucije, često je bio ispred onih koji su nas „civilizirali“ i poučavali „demokraciji“.

Šta je alternativa za nas u ovakvom svetu ako to više nije socijalizam, i ako svet, kako kažete, sve više počiva na radikalnom osmišljavanju nove stvarnosti i „novog čoveka“?

Od socijalizma, a prije svega od njegovih grešaka, možemo i dalje puno naučiti. U filmu koji se prikazuje na Beldcosu, već spomenuti „Soundtrek za prevrat“, možemo recimo vidjeti koju je ulogu Pokret nesvrstanih igrao u dekolonizaciji, a svakome sugeriram da pogleda i novi film Jasmile Žbanić „Blum“ – doduše ne na Beldocsu još – koji na primjeru Elektroinvesta, jedne od najvećih jugoslavenskih firmi, pokazuje da i od samoupravljanja danas možemo još uvijek, a i moramo, nešto naučiti.

Pa ipak, socijalizam 20. stoljeća sigurno nije odgovor na današnji svijet, uzmite samo klimatsku krizu, svi su socijalizmi 20. stoljeća počivali na „rastu“ i industrijalizaciji, pa time i zagađivanju okoliša. Ujedno, zbog tehnološkog razvoja promijenili su se i uvjeti rada, ali neke su stvari ostale iste – eksploatacija, ekstracija i ekspanzija kapitala u sve sfere života. Upravo zbog toga nema druge nego radikalno iznova osmisliti, ali preinačiti, svijet.

---

Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
 
Autor: Radmila Radosavljević
Izvor: Danas
Foto: Oliver Abraham