Slavenka Drakulić: Starost je zarazna i smrtonosna bolest, baš kao i život sam

Slavenka Drakulić, između ostalog, kaže kako nas starost sve čeka i kako bi, i kao društvo i kao pojedinci, trebalo pronaći načine da se uspješno nosimo s time. To znači da se starost provede ugodno i sigurno. No, dodaje, treba imati empatiju da se novac usmjeri ka tom cilju. No u korumpiranom, bezobzirnom društvu novac završava negdje drugdje.



„Moja  je  majka  postala  bezbojna.  Stariti,  to  znači  izblijedjeti, postati proziran.“ Ovim citatom francuske spisateljice Ani Erno započinje knjiga „Nevidljiva žena“ jedne od najpriznatijih hrvatskih književnica, publicistkinja i feministkinja Slavenke Drakulić.

Kritika je ovu knjigu odmah prozvala „romanom o starenju“, iako se zapravo ne radi o romanu, već o zbirci od šesnaest priča kroz koje autorica progovara o međuljudskim te odnosima između roditelja i djece, o zaboravnosti, bolesti, sramu, boli te čitavom nizu dubokih osjećaja o kojima rijetko ili nikada ne govorimo.

O knjizi, ali i o starenju razgovarali smo sa Slavenkom Drakulić te smo je prije svega pitali kako je odlučila uhvatiti se ukoštac s ovom temom koja je, čini se, svojevrsni „vrući krumpir“ kojim se nitko od domaćih autora ne želi baviti.

Teško mi je reći zašto, razlog sigurno nije jedan. Nisu to samo moje godine, inače bi valjda pisci pod starost pisali o – starosti! Ali činjenica je da sam u neko doba počela obraćati pažnju na starije ljude oko sebe, možda zbog mame koja je u osamdesetima došla u situaciju da joj treba pomoći. Tako kroz osobno iskustvo nekako postajete otvoreniji za situacije starijih ljudi i njihove priče. Priča je puno, ali kao ih nema tko poslušati, ljude to ne zanima, valjda misle da sami nikada neće ostarjeti.

Često vidim starije u malom dućanu u susjedstvu kako pričaju s prodavačicom koja ih sve poznaje. Ili u pošti ili čekaonici kod doktora. Svašta možete čuti ako želite, ako obratite pažnju. Mene je, međutim, zanimao ženski doživljaj starenja, pogotovo doživljaj starenja vlastitog tijela.

Moram reći da su me na pisanje o tome motivirali muški pisci, bolje rečeno muški opisi starenja u romanima Filipa Rota i Dž. M. Kucija, koji o tome pišu sasvim bez zadrške. Međutim, spisateljice nekako kao da ovu temu izbjegavaju, čak i u dnevnicima i autobiografijama. Možda im je lakše kad probleme starosti okreću na šalu, kao Nora Efron u knjizi „Osećam se loše zbog svog vrata“?

U knjizi je opisano starenje žene, njezinog tijela, ali i ostale promjene koje se ženama događaju s godinama. Ima li razlike između muškog i ženskog starenja? Imamo li i zajedničkih elemenata ili se (i) tu posve razlikujemo?

Doživljaj starosti ženama je ipak drugačiji nego muškarcima. Odgovor na pitanje zašto je to tako je jednostavan i svi smo ga znamo, iako o tome rijetko govorimo. Čak i u emancipiranim društvima ipak se vrednuje i prema izgledu. Na primjer, veća je šansa da će dobiti posao žena koja dobro izgleda. Naime, društveni položaj žena ne ide nužno u korak zajedno s predrasudama, običajima, ili tradicijom.

U bivšim komunističkim zemljama žene su zakonski bile emancipirane, ali ipak su i u društvu i u privatnom životu dominirali muškarci – da ne spominjem riječ patrijarhalna kultura. U društvu, odnosno kulturi u kojoj je za žene još uvijek najvažnija mladost i izgled, razumljivo je da s godinama postaju sve više „nevidljive“ – nitko ih naime ni ne gleda, ljudi gledaju kroz njih. Tu se nevidljivost može odgađati uz pomoć industrije ljepote, od kozmetike do mode, vježbanja prehrane.

U nekim sredinama i profesijama nije pristojno pokazati sijedu kosu, to se doživljava kao nekulturno ponašanje. Ali one su zato u prednosti pred muškarcima kad se radi o gubitku smisla jer se žene i dalje osjećaju korisnima, bave se obitelji i unucima, angažiraju se i pomažu drugima, druže se, odlaze na razne priredbe… Poznato je da su žene najveći potrošači kulture. Muškarcima se s odlaskom u penziju mijenja društveni status. Kao penzioner i muškarac postaje nevidljiv i suvišan, teret i društvu i obitelji pa mnogi imaju osjećaj da su izgubili svoj životni smisao. Doduše, u knjizi nisam bavila socijalnim nego prvenstveno psihološkim aspektima.



Opisujući starenje, koristite pojmove nevidljivost i nestajanje, žena u knjizi osjeća da postoji i ne postoji. Opisano je to gotovo slikarskom tehnikom – dok sam čitala, pred očima sam imala skoro pa animaciju. Usporedili ste taj proces s pretvaranjem u staklo, isprva mutno, a potom posve transparentno. Može li nas starenje zateći ili nam se ono prikrada polako?

Nevidljivost u starosti proizlazi iz toga da je žena u stvarnosti vidljiva, dapače previše vidljiva – gotovo poput objekta koji i služi za gledanje. S druge strane, kad se svakog dana gledate u ogledalu, ne vidite male promjene na sebi. Puno će vam žena reći kako im se dogodilo da pogledaju svoj odraz u staklu nekog izloga i da se u prvi mah ne prepoznaju. Drugačije vidimo sebe nego što nas drugi vide i to je normalno. Ipak, naš vlastiti pogled u odraz čini nas neprepoznatljivima samo na tren, ali pogled drugih je taj koji nas čini vidljivima ili nevidljivima.

Kći u knjizi izražava žaljenje zbog toga što nas majke ne pripremaju na taj neizbježan proces, ne govore nam o obješenoj koži, borama, oslabjeloj kosi i čitavom nizu drugih promjena koje će nas, ako poživimo, sasvim sigurno sustići. Zašto je to tako? Zašto je ta tema svojevrstan tabu?

Taj je proces ne samo neizbježan nego i očevidan. Nije ugodno o tome govoriti, a i što bi mlade žene dobile upozorenjima? Zanimljivo mi je da usprkos toj očevidnosti, mlade žene vjeruju da je starenje nešto daleko. Ne može im se zamjeriti jer vlada idealizacija mladosti. No kućni odgoj bi ih mogao podučiti poštovanju prema starijima, kad to već ne uče u školi. Kada ste zadnji put vidjeli da netko mlađi ustaje u tramvaju starijem čovjeku? Ja se ne sjećam kada.

Je li starost doista zarazna, kako to kaže kći koju plaši starost vlastite majke?

Da, to je zarazna, opasna i smrtonosna bolest. Kao i život sam. Ali budući da nas sve čeka, trebalo bi, i kao društvo i kao pojedinci, pronaći načine da se uspješno nosimo s tim, što znači da se starost provede ugodno i sigurno. Za to treba imati dvije stvari: empatiju i novac. Odnosno, empatiju da se novac usmjeri ka ovom cilju. U korumpiranom, bezobzirnom društvu novac završava negdje drugdje.

Živimo u svijetu u kojem vlada kult mladosti i ljepote. Kada počnemo starjeti, vrlo brzo „ispadamo iz igre“. To smo mogli primijetiti i u korona krizi – naime, mogli su se čuti glasovi – a oni su dolazili uglavnom iz krugova koji negiraju ozbiljnost te bolesti – koji kažu kako nisu potrebne rigorozne mjere, lockdown pa čak ni maske, jer bolest napada samo stariju populaciju, a nju se ionako može žrtvovati jer su to stari ljudi kojima je „još malo ostalo“. I sami ste preboljeli tu bolest i o tome napisali vrlo osoban i važan tekst. Kako komentirate ovakve stavove?

Da, smatra se da su starci ionako otpisani – više ne proizvode i ne troše, dakle nekorisni su za društvo i ekonomiju. Mislim da na okrutnost i barbarizam ovakvog stava ne treba trošiti riječi jer društvo je tim civiliziranije čim više štiti svoje slabe članove. Pokazuje se, međutim, da je sloj civiliziranosti poput tankog premaza, poput boje koja se lako ljušti pod utjecajem nepovoljnih okolnosti.

Usput, zastrašujuće je koliko se malo zna o toj bolesti i njenim posljedicama. I koliko su utjecajne laži i predrasude rasprostranjene na društvenim mrežama.

Jedna od tema koja je izuzetno aktualna, naročito u razvijenim europskim zemljama, poput Švedske u kojoj i Vi živite, jest vitalno starenje. Je li to samo po sebi oksimoron, postoji li takvo što? Može li starenje imati i lijepih strana, momenata?

Zašto zaboga ne bi imalo? Pa ne proizlazi sva radost i sreća u životu od mladosti. Kao što različito živimo, tako i različito starimo. Najgore je kad ljudi na silu žele ostati mladi, bilo kojeg da su spola. Za neke obično govorimo da su „mladi duhom“. Nekim je starijim muškarcima, na primjer, puno mlađa žena dokaz moći, ne samo seksualne.

Kod većine ljudi ipak svjedočimo uobičajenom načinu starenja, svođenju života na sve manje aktivnosti, od putovanja do izlazaka i druženja s prijateljima, s tim da postoji razlika između ponašanja muškaraca i žena koju sam već spomenula. Naravno da način na koji provodimo starost ovisi i o financijskom stanju i to ne treba zanemariti.

Vi svoje godine ne skrivate, rođeni ste 1949. godine i sami ste zapravo u „trećoj životnoj dobi“. Koliko ima autobiografskoga u ovoj knjizi? Koliko u njoj ima Vas?

Možda je odgovor činjenica da sam bolesna od mladih dana, odnosno da sam se morala boriti da ostarim. Zvuči paradoksalno, ali je tako. Moram priznati da je moja situacija u tom smislu privilegirana, sa 71 godinom (napomena: razgovor je vođen 2020. godine) ja sam sretna što sam mogla ostarjeti. Dva puta mi je presađen bubreg pa znam što govorim jer se već desetljećima borim da ostarim. Vjerojatno sam se zbog toga uopće mogla i dohvatiti ove teme. Pa iako većina priča nisu autobiografske, iskustvo a pogotovo osjećaji uvijek nađu put u priče. Zato mi nije bilo teško pisati priče koje se bave psihološkim i emocionalnim aspektima starenja, pogotovo žena.

Autor: Petra Švarc
Izvor: mojevrijeme.hr