Reditelj Predrag Ličina ima novu zbirku novela koja je pulp-fiction stvarniji od stvarnosti

Laguna će uskoro objaviti zbirku novela „Bljuzga u podne“ hrvatskog reditelja popularnog filma „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Kao najavu za knjigu, prenosimo ovaj intervju objavljen 26. juna 2020.



Željeznu zavjesu rasističke tame nad Hrvatskom lani su katarzično rastavili Dana Budisavljević i Predrag Ličina. Njihovi filmovi „Dnevnik Diane Budisavljević“ i „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ različitim umjetničkim alatima govore o istom: o beskompromisnim bitkama za spas ljudskosti i za poraz naci-demona. Jedan od neumornih desperadosa isprdavanja zla, redatelj Predrag Ličina se prošle godine objavio i kao prozaik, dijeleći svoju raskošnu brutalnu satiru u knjizi novela „Bljuzga u praskozorje“.

U međuvremenu, bauk šovinističke pandemonije opet otvoreno zavija po Hrvatskoj. Zato sam novu Ličininu trešpolitičku prozu, naslova „Bljuzga u podne“, dočekao i ubrizgao si kao bogomdano cjepivo protiv bjesnila. Pulp-fiction stvarniji od stvarnosti, koji snagom precizne ironije mrvi pokvarena društvena stanja u param-parčad, uskoro izlazi u Hrvatskoj i Srbiji, a s Ličinom tim povodom razgovaram za Telegram.

Hoćete li nas do kraja ubljuzgati? Ide li to „Bljuzga“ u trilogiju?

Da, kako stvari sada stoje, sljedeće godine očekujmo završnicu trilogije sa zbirkom priča „Bljuzga u sumrak“. Onda je red da se bacim na prvi roman. Mislim da će njegov naslov biti kratak, jasan i jezgrovit: „Bljuzga!“

„Bljuzga u podne“ praktički se istodobno pojavljuje u Hrvatskoj i Srbiji. Očekujete li da će publika s obje strane Dunava imati slične kodove čitanja?

Da slične? Iste modove! Ne postoje dva sličnija naroda na svijetu od Hrvata i Srba. Kakvi Kastiljci i Katalonci? Kakvi Česi i Slovaci? Kakvi Danci i Norvežani? Samo Hrvati i Srbi! Iako se svaka od tri nove priče odvija u Hrvatskoj – nije pretjerani problem zamisliti ih u susjednoj i prijateljskoj Srbiji. Samo u dijalozima izbaciš „ije“ i „je“, promijeniš u opisima ladicu u fioku, zdjelu u činiju, Cipar u Kipar i to ti je to. Mada, u srpskom izdanju to se neće dogoditi, jer knjiga izlazi u Laguninoj „Biblioteci bez prevoda“ krajem kolovoza. „Prevod“ je srpska riječ za „prijevod“, ha, ha… U Hrvatskoj knjigu izdaje Naklada Jesenski i Turk.

Idemo s istinom na sunce, tko zaista stoji iza vaše nove knjige? Sve tri novele, bogme, brendiraju Hrvatsku kao poželjnu i prosperitetnu destinaciju, megauspješnih pojedinaca. Biće da ste na platnoj listi.

Iza mene stoji „Tajna organizacija za univerzalnu istinu“, moćna i jedinstvena skupina ljudi koja promišlja svijet objektivno. U Hrvatskoj vidim veliki ekonomski potencijal i priliku za sveobuhvatnim pozitivnim prosperitetom. Zapravo, vrlo slično razmišljam kao Miroslav Škoro i ostali članovi Domovinskog pokreta. Ova zemlja ima toliki potencijal da o gospodarstvu i o ekonomiji uopće ne treba voditi nikakve polemike i rasprave, jer će se bolji život dogoditi sam po sebi. Mislim da mnogo, mnogo više vremena trebamo posvetiti partizanima, ustašama, četnicima, još malko prebrojiti krvna zrnca i obavezno promijeniti nekoliko naziva ulica. Da ne zaboravim i na yugo-zomboidne horde koje opsjedaju hrvatsko biće.

Mitovi, posebno oni nacionalni, na balkanskim prostorima bezobzirno gaze svaku ljudskost. Odlučili ste biti jednako bezobzirni u isprdavanju tog mitološkog zla?

Pa kad smo smiješni! Hrvata ima kao četvrt Istanbula, a Srba ima kao četvrt Delhija. I sad ta skupina malih i nebitnih naroda daje sebi na važnosti. Pa daj šutite i radite nešto korisno za obje zemlje. Čekaj, zajeb’o sam se – nisam ubrojao dijasporu! Dakle, s dijasporom Hrvata je milijardu i pol, a Srba je dvije milijarde. Znači užasno smo bitni – uvijek Rusi, Ameri i Kinezi pitaju prvo nas za mišljenje, a onda tek kreću u konkretne akcije. Samo da se dogovorimo koji je najstariji narod na svijetu, jesu li to Hrvati ili Srbi? Poslije ćemo razgovarati je li Isus bio Hrvat ili Srbin, ili nedaj Bože, produkt miješanog braka.

Baratate razornom popartističkom maštom, ali prema onome što se dešava u stvarnosti još uvijek ispadate amater, zar ne?

Pazite, meni je najteže. Iako mi svi tvrde da sam maštovit, stvarnost je uvijek maštovitija. I da, u pravu ste – svakim danom sam sve veći amater. Zamislite sebe kao ozbiljnog producenta i ja vas zovem prije mjesec dana… Predložim vam da producirate scenarij za igrani film u kojem je glavna junakinja supruga radikalno desnog hrvatskog političara koja je u mladosti pisala za radikalni četnički časopis. Rekli biste mi – koja si ti budala, to je sve nerealno i odbio bi suradnju sa mnom. Poklopili biste mi i slušalicu. Znači, ispadam toliki amater da mi dođe da se preselim u manje smiješnu zemlju, na primjer Sloveniju ili Estoniju. Tamo bih ispao maštovitiji nego tu.

U svakoj od priča „Bljuzge u podne“ zajebavate se s onim gadnim mantrama, gotovo ovdašnjim poštapalicama da su „Srbi krivi za sve…“ Knjiga ima tajming baš u vrijeme dok u Hrvatskoj izbija novi val manične mržnje prema građanima srpske nacionalnosti. Može li nam vaša knjiga poslužiti kao jedan od spasonosnih lijekova?

Može. Uzmete je sa sobom na plažu, pročitate je u jedno popodne, zaboravite nakratko na poraze, jer se nekoliko puta pošteno nasmijete. Onda uzmete drugu knjigu ili strip, pogledate koji film ili seriju. Ali, to smo mi. Problem je u ovima koji mrze sve što je srpsko i ništa im nije sveto. Imao sam veličanstven plan u kojem njima besplatno dijelim knjigu, ali kada sam shvatio da oni uopće ne čitaju i jedva pišu, plan mi je propao. Njima se onda obraćam stihovima velikog satiričara Dušana Kojića-Koje: „Prestani da mrziš do sebe ako držiš“. Kojo, ako čitaš ovaj intervju, želim ti brz oporavak i što skoriji povratak u Beograd.

U privatnom smislu, uspijevate li i vlastite poraze i loše dane liječiti oblozima persiflaže?

Da. I to najviše na vlastiti račun. Jedva čekam da mi na izborima uvale manjinski ružičasti listić. Ja onda teatralno mašem s njim po biračkom mjestu. Ljudima neugodno, izbjegavaju moj manjinski pogled, a meni užasno smiješno.

Kao uzbudljivi žanrovac, što kažete na to da se u Hrvatskoj, uvijek nekako na žanrove gledalo podozrivo i prezrivo? U Srbiji je situacija ipak povoljnija.

Nekad, u doba tamnice naroda tako je i bilo. U Hrvatskoj su se većinom snimali filmovi „značajne“ ozbiljne tematike, dok je u Srbiji filmovanje bilo nešto opuštenije – komedije su prednjačile. Srećom, u Hrvatskoj se stvari malo-pomalo mijenjaju u korist žanrovskog filma. Sad već znaš da ćeš od Krisa Milića dobiti ratnu akciju, od Gige Viteza komediju ili od Daniela Kušana dječiji film. Da se razumijemo, ne očekujem da svi domaći filmovi budu žanrovski, ali niti da pretjerujemo s dugačkim kadrovima u kojoj žena osam minuta hoda snimljena sleđa.

Čini mi se da po razornoj, pelivanskoj satiri, puno baštinite od sveta tri kralja satire: Nušića, Kovačevića i Brešana.

Reći ću vam samo jednu stvar. Dušan Kovačević je pohvalio „Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj“ i to je moj najveći uspjeh u životu. Volio bih da imam vremenski stroj i da se vratim u prošlost i da pokažem film Nušiću i Brešanu. E, sad, ako bi se i njima dopao film, definitivno bih znao da sam na pravom putu. Usput bih još posjetio i Daniila Harmsa, te mu također zahvalio na inspiraciji.

Sjajna je vijest da se „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ nastavlja, kao spin-off u priči o Hrvojki Horvat. U kakvim će se novim avanturama heroina obresti?

Naša superheroina ima moć putovanja kroz vrijeme. Pokušat će se iz 2061. godine teleportirati u prošlost kako bi spasila Hrvatsku od okupacije izvanzemaljaca. Film će biti snimljen u boji!

Autor: Davor Špišić
Izvor: telegram.hr