Razgovor: Ðulio Leoni, italijanski bestseler pisac za „Vijesti“ govori o svom romanu „Pravilo senki“

Pogrešne ideje češće pokreću svijet nego ispravne

Italijanski pisac Ðulio Leoni poznat je po seriji romana čija se radnja odvija u renesansnoj Italiji. Riječ je o misterijama koje rješava poznati pjesnik Dante Aligijeri. Iz ovog serijala objavljeni su naslovi: “Zavjera trećeg neba”, “Imperatorovo zavještanje” i “Krstaši tame”. Novi Leonijev roman „Pravilo senki“ odvija se u srednjovjekovnoj Firenci, 1482. godine. Jedna štamparija je zapaljena, a štampar i graver su ubijeni.  Da li zbog toga što su se spremali da odštampaju djelo „Pravilo senki“ koje je Kozimo Mediči dobio od Leona Batiste Albertija i u kome je opisan obred za oživljavanje mrtvih? Lorenco Veličanstveni, Kozimov unuk, vjeruje da je upravo to razlog, utoliko prije što je na mjestu zločina primijećena neodoljiva Simoneta Vespuči, koja je šest godina ranije umrla od sušice. Da li je najljepša žena na svijetu uspjela da se vrati iz „kraljevstva sjenki“? Rješenje zagonetke krije se u Rimu, gdje je Alberti proveo posljednje godine života. Zato Lorenco Veličanstveni, vladar Firence, šalje svog prijatelja Pika dela Mirandolu u Rim, gdje će mladić započeti istragu oslanjajući se samo na ogromnu žeđ za znanjem i lakomislenost svojstvenu dvadesetogodišnjacima. Pokušavajući da uđe u trag zagonetnoj ljepotici, Piko otkriva da se između gradskih zidina i ruševina antičkog Rima kuje tajni plan. I da žena koja se navodno vratila iz mrtvih nije sama – ona predvodi cio jedan „narod sjenki“. Roman „Pravilo senki“ je nedavno objavljen u izdanju “Lagune” i prevodu Gordane Breberine.
Ðulio Leoni je veliki poznavalac istorije iluzionizma i mađioničar amater. Osnivač je i urednik časopisa „Symbola“ koji se bavi eksperimentalnom poezijom i prozom. Leoni živi u Rimu odakle je i govorio za „Vijesti“.

Kako je nastao Vaš roman „Pravilo senki“?
Isto kao i ostali romani, od određenog pitanja: ko je napisao i zašto misterioznu renesansnu knjigu „Hipnerotomachiu Poliphili“? Zbog mnogih razloga, od kojih su mnogi objašnjeni u knjizi, mislim da je to bio Leon Batista Alberti. On je bio ne samo glavni arhitekta, već možda i najveći intelektualac renesanse i jedan od najistaknutijih genija svih vremena. Obično se misli da je Leonardo da Vinči najinovativniji um vremena, ali premda je Alberti imao bolji odnos sa javnošću, on onda zaslužuje prvo mjesto.

Pravila sjenke su dobro poznata. Iz svijeta tame se još niko nije vratio. Ali, romanom „Pravilo senki“ Vi ukazujete na suprotno. Možete li to objasniti?
Povratak iz mrtvih jeste najdublji san svih ljudi, u svakom vremenu. I u svakom vremenu postojala je dramatična potraga za načinim, „pravilom“ da se postigne ovaj cilj. Za formulom, obredom, činima. Čovjek se nikada neće predati smrti. Ali, kao što će junak saznati na kraju, pravilo sjenki je gvozdeno: niko se odatle ne vraća.

Poznati italijanski renesansni filozof Piko dela Mirandola je jedan od junaka Vašeg romana. Zašto baš on?
Kao i obično, u mojim romanima  „junak“ i tačka perspektive takođe, posjeduju  neku vrstu intelektualne i umjetničke note. To je zbog toga što se osjećam slobodnijim da opisujem osjećanja, strasti i akcije pisca, slikara ili bilo koga drugog umjetnika, nego da se suočavam sa drugim vrstama  čovječanstva. Dakle, da bih ispričao istragu o tajni u koju je upleten Leon Batista Alberti (u romanu je pravi junak „u odsustvu“) i smjestio radnju u posljednje godine XV vijeka, Piko mi se učnio savršen za tu ulogu. On je u svojim mladim godinama u doba akcije, sa svom genijalnošću i radoznalošću u tim godinama, ali već bogat talentom i kulturom. Hrabar i žestok, savršen miks za istražitelja.

Kako Vam je u romanu poslužila ezoterija (kao sredstvo) da opišete neke događaje?
U romanu postoje opisi nekih rituala vremena: da ih opišem morao sam tražiti pomoć u hronikama vremena (kao što je obred Benvenuta Čelinija u Koloseumu) i mnogim grimoarima (priručnik magije) i knjigama magije. Za neke pojedinosti morao sam da proučavam čak i elemenate Kabale.

U ovom romanu prizivate ezoterizam. Ezoterija je u prošlosti, naročito u renesansi, bila sastavni dio života. Koji su razlozi što je danas ezoterija izvan zvaničnog toka nauke?
Zato što je u određeno vrijeme, u XVII vi jeku, nauka odlučila da se koncentriše samo na ono što može da se vidi. Ali, ono što možete vidjeti je samo mali dio postojanja. Od tog vremena naš svi jet je postao tačniji, ali i siromašniji.

I mnogi drugi pisci pri je Vas su pisali o ovoj veoma zanimljivoj temi. Neki od njih su vjerovali u natprirodnu moć nekih magijskih obreda, a drugi nijesu. Neki od njih su se lično bavili tim čudnim ritualima. Gdje ste Vi u tom pogledu?
Prožima me duboko uvjerenje da su pogrešne ideje one koje pokreću svijet, mnogo više nego ispravne. Iz nekog čudnog razloga na čovjeka više utiče i fasciniran je mrakom nego svjetlošću. Kao i u političkim pitanjima, gdje su jasno pogrešne teorije, kao što su komunizam ili nacizam, imale milione pristalica, tako je i na svakom drugom polju. Lično ne vjerujem u ezoteriju ili uopšte u metafizičke nauke, ali me zanima kako se one odražavaju u našim umovima. Godinama sam dosta proučavao astrologiju: moj interes je bio da razumijem kako je mnogo velikih ljudi vjerovalo u disciplinu naizgled tako iracionalnu. A ono što sam saznao jeste da je njena duboka snaga bila uglavnom u njenoj ljepoti: to je fascinantna ideja da je naše biće povezano sa zvijezdama. Ništa više, ali to je bilo dovoljno da traje duže od deset hiljada godina.

Biblija takođe govori o Bogu, ali i o njegovom protivniku Sotoni. O zlim djelima Sotone na zemlji. Da li vještice ostvaruju neki oblik saradnje sa demonima, naročito one vještice koje čine zlo drugim ljudima?
Sa psihološke tačke gledišta, sve u šta se vjeruje postaje istina. Ako vjerujem da sam vještica, ja sam vještica. I ako bacam čini i moja žrtva vjeruje u moju moć, nju će te čini i stići. U tom smislu vještičarenje je realno: u italijanskom krivičnom kodeksu tek u posljednje vrijeme postoji zločin potčinjavanja, u koji su najzad uvrštene i magijske čini.

Ako uzmemo kao istinu da su se mnogi ljudi, naročito žene, bavile magijom tokom čitave istorije ljudskog roda na zemlji, i to uglavnom - crnom magijom, kakvo  je vaše mišljenje o fenomenu masovnog spaljivanja vještica na lomači tokom srednjeg vijeka? Osim onog užasnog, lošeg, da li je to spaljivanje na lomačama imalo možda i nekog drugog efekta, možda pozitivnijeg?
Samo bogata društva mogu sebi priuštiti da budu tolerantna. Morate imati mašinu za pranje veša i mikrotalasnu rernu prije nego što vam žena ode a vi počnete da vodite samostalan život. Trenutno smo postali tolerantni na postojanje različitih kultova, čak i satanskih, zato što su stvarne strukture društva zasnovane na ekonomiji, pa ne mogu biti oštećene ideološkim odstupanjima. To je razlog zašto sada možete da se molite satani i da mu odajete poštu, a ne može iskovati novac. Vještičarenje je u tadašnje vrijeme bilo rizik za društvo, jer je podrivalo ideološki kompromis između crkve i države  ali ono se održalo tokom deset vjekova evropske istorije, iako je bilo zabranjen od strane obje sile (ne samo od strane crkve, to je legenda).

U mnogim novinama danas se objavljuju oglasi kojima magovi i vještice  nude svoje različite usluge. Od liječenja najtežih bolesti, pa sve do istjerivanja zla i zlih duhova iz čovjeka. Kakav je vaš stav o ovoj pojavi u današnjoj epohi  visoke prosvećenosti i obrazovanosti ljudi?
 Plašim se da je naše vrijeme u potpunoj suprotnosti od prosvećenog i obrazovanog doba. Posebno u zapadnim zemljama nemamo znanja, već samo veliku masu informacija. Nemamo mogućnosti da potvrdimo ili osporimo informacije. Naprotiv, znanje i obrazovanje su kapacitet za analizu realnosti i razradu strategije pred teškoćama života. U tom smislu, stari Grk ili srednjovekovni čovjek je znao savršeno kako da se ponaša svaki dan. Umjesto toga, naša generacija ne zna ništa o stvarnosti izvan televizijskog ekrana. Čak ni da li je holesterol stvarna opasnost za srce, ili je to jednostavno izum farmaceutskog marketinga. Je li to prava razlika između proročanstva astrologa i ekonomiste? Ovo dovodi do toga da sve većeg broja ljudi traže druge sigurnije načine spoznaje nepoznatog. I, po mom iskustvu, možda više ima “realnosti” u hiromantiji, nego u psihologiji.

Povratak Simonete Vespuči u kraljevstvo sjenki je veoma upečatljivo i uvjerljivo opisano. Da li vi lično  vjerujete u magiju vjere, misteriju sjenki i vaskrsenje?
 Kao što sam rekao, ja ne vjerujem u metafiziku. Ali, s druge strane ja sam fasciniran svime što ne znam, i sklon sam da vjerujem u svaku mogućnost. U ekstremnoj sintezi: ne vjerujem da je neko ikada vaskrsnuo, ali jednako vjerujem da će neko prije ili kasnije to učiniti.

Šta predstavlja Simoneta Vespuči u Vašem romanu. Ideal ljepote?
Simoneta Vespuči je u svoje vrijeme bila simbol savršene ljepote, važila je za  najljepšu ženu na svijetu. Postoji čak i tradicija, na koju sam se oslanjao u romanu, da je ubrzo nakon njene smrti sproveden magični ritual da je pozovu kako bi se vratila iz svijeta sjenke kao što je i Euridika. I zaista, ako je ikada postojala žena koja zaslužuje to, onda je ona bila jedna od njih. Ona je bila model za svaku ženu na Botičelijevim slikama i u njenom kratkom životu voljeli su je svi najistaknutiji ljudi u Firenci.

Roman se odvija u epohi vladavine Bordžija. Šta je karakterisalo vladavinu ove znamenite porodice?
U vrijeme dešavanja radnje romana Rodrigo Bordžija je na početku svoje karijere, još uvijek kardinal. A njegov čuveni sin Ćezare još je dijete. Bordžije su imale  kratak uticaj na papstvo, ali ogromnu ulogu u procesu sekularizacije Crkve. Alesandro VI je postao živi dokaz da čak i nitkov može da postane papa.

U romanu pominjete i najmisteriozniju knjigu renesanse, to je “Hypnerotomachia Poliphili” Frančeska Kolone. Njeno značenje još nije otkriveno. Kako ste vi razumjeli ovo djelo Frančeska Kolone?
Moja ideja je da je posljednju izmjenu knjige napisao Frančesko Kolona, od palestrinske grane porodice, razvijajući prethodni tekst Leona Batiste Albertija. Argument je veoma složen i ja sam pokušao da ga motivišem kroz naraciju romana. U krajnjoj liniji, prvi nacrt knjige govorio je o velikom projektu za revitalizaciju starog Rima, kako na kulturnom tako i na arhitektonskom planu. Ovaj projekat je morao da se sprovede uz eliminaciju svetovne vlasti crkve i reinstituciju Rimske republike kroz zavjeru Porkari u koju je Alberti vjerovatno bio uključen. Plan nije uspio, a poslije smrti Alberta tekst je bio maskiran u formu sna i obogaćen mnogim simboličnim elementima, predodređen da ga razumiju samo adepti, čekajući povoljnije vrijeme. 

U prethodnim romanima glavni junak je bio Dante Aligijeri. Sada je to Piko dela Mirandola. Šta povezuje Vaše junake?
 Neki elementi: oni su i intelektualci i pisci, ali i ljudi od akcije i politički angažovani. Voljeli su i poeziju i žene i obojica su bili zainteresovani za tamnu stranu ljudske prirode. I obojica su u njihovim vremenima hodali na granici jeresi. Na primjer, moglo bi mnogo da se kaže o Danteu kao o „hrišćanskom pjesniku“!

Vaš roman “Pravilo senki” pokazuje kako su putevi renesansne misli bili često skriveni  i pogrešno shvaćeni. Pokušavate li  Vašim romanima da pokažete pravo lice renesanse?
Da, italijanska renesansa nije samo svjetlost i razum, već i laboratorija mnogih eksperimenata za izgradnju različitih civilizacija, alternativa hrišćanskoj tradiciji. U  firentinskom ezoterizmu iz 1400-ih godina  nalaze se korijeni kasnije naučne revolucije iz 1600-te. Kao i korijen engleske masonerije, jer su mnogi italijanski učenjaci putovali tamo donoseći sa sobom bilješke o Corpusu Hermeticumu. Tvrdnja masonerije da potiče od Hirama je samo gradnja ex post (poslije činjenice), njeno pravo porijeklo je u firentinskom neoplatonizmu.

Vaš novi roman je „Vrata Atlantide“. Šta nam možete reći o ovom romanu? Je li to još jedna misterija?
Mislim da je Atlantida jedan od velikih mitova  sa kojim pisac mora prije ili kasnije da se suoči. Kao „obbligato“ (glas basa koji vodi melodiju, prim. V.Og.) u muzici. Ali, očigledno, njemu se mora pristupiti na nov način, a ne opet kao Rajder Hagard ili Indijana Džons. Moje pitanje je: zašto je taj veoma stari mit samo u prošlom veku postao toliko popularan? U tolikoj mjeri je prisutan ne samo u romanima, već je animirao naučne, filozofske, parareligijske, pa čak i političke pokrete? Odgovor je da svi snuju svoju ličnu Atlantidu, baš kao i protagonistkinja knjige: mlada srpska žena koja je pobjegla u Italiju zbog rata na Kosovu, noseći sa sobom strašnu tajnu. Tajna koja na čudan način ukršta puteve jednog italijanskog arheologa i prije nego što je bilo suđenje Galileju. Da to je misterija, ali sa rješenjem: Atlantida ne leži u dubinama okeana, već u mračnim stranama naše nedavne istorije. 
 
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti