Laguna - Bukmarker - Ratko Adamović: Vladaru ne treba čovek mašte - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Ratko Adamović: Vladaru ne treba čovek mašte

U romanu se, kroz neobično putovanje niz Srbiju, ide u prostor u kojem nema granica između stvarnog i nestvarnog, što je oduvek pogrešna podela, jer je u pitanju samo viši stepen realnog.

Izdavačka kuća „Laguna” objavila je novi roman Ratka Adamovića (1942), pod intrigantnim naslovom „Iza Boga”. Roman „Iza Boga” je pikarska povest, avantura traganja za merom stvari, emocijama i identitetom, koja traje na granicama poznatog sveta, na kojima se mit meša sa stvarnošću, a drevna znanja sa varljivim znanjem i iskustvom života. Ratko Adamović je autor knjiga: „Žuta podmornica” (1971), „Konopac” (1977), „Svi umiru” (1979), „Gola garda” (1982), „Karavan saraj” (1993), „Besmrtni Kaleb” (1997), „Kantarion” (1998), „Tumači gline” (2002), „Skakač” (2007)...

Njegove priče i romani dramatizovani su i igrani na filmu, radiju i pozorištu, a mnoga dela prevedena su na nemački, engleski, italijanski, poljski, češki, slovački, rumunski, grčki, litvanski, hebrejski...


Vaš novi roman nosi naslov „Iza Boga”. Ulazite u nove dimenzije življenja, šta nas čeka tamo – iza Boga?

Ne ulazim u nove dimenzije. Sve su dimenzije oduvek tu, oko nas, u nama, u svetu sa kojim se u mnogo čemu više ne razumemo. Može se ući u prostor iza znanog Boga, onoga kojeg nesretni čovek oblači u svoje krvave haljine, tkane od niti mržnje, licemerja, sebičnosti i gluposti. Zalazim u ovoj knjizi u prostor iza onoga Boga na koga lepimo svoje boje i izmišljamo mu kojekakva imena i stvaramo ratnički Teatar senki. Stvarni Tvorac sa tom ljudskom zakrvavljenom igrom – nema ništa. U romanu se, kroz neobično putovanje niz Srbiju, ide u prostor u kojem nema granica između stvarnog i nestvarnog, što je oduvek pogrešna podela,jer je u pitanju samo viši stepen realnog.

Profesor Andrija Tomašević, uspešan, u najboljim godinama, sve napušta, kreće na put neke nove nade. Kuda taj put vodi?

Čuvajući se prepričavanja romana, odgovoriću veoma svedeno: pored susreta sa neobičnim, a dragocenim ljudima, traganja za Crnom kraljicom – Visuć gradom, proveravanjem legende o nekadašnjim morima, put vodi upravo u pomenutu višu realnost, tamo, u svetove koje više nismo kadri da uočimo i da ih koristimo kao velike putokaze i nauk.

Možemo li krenuti u grad Crne kraljice, a stići u grad Bele kraljice?

Mogu samo odvažni. Videli ste, gde god stigne Andrija Tomašević, kažu mu: „Pa stigao si, našao si je, ovo ti je crna i precrna kraljica”. Odvažni i zaneseni veruju da se može zaći tamo dalje, do stvarnih izvora ljudskog. Tamo gde oči i ruke nisu zakrvavljeni, gde se ne smišljaju nova sredstva za ubijanje celih naroda. Otići dalje od jedino važećeg pokliča „otmi” i „daj meni sve”. Kada bi čovek pristao da se probudi i vidi koliko stvarno postoji to što ste nazvali Belom kraljicom i to ne u nekom nedohodu, tu je, skoro na korak do nas. Ali, mi odavno ne znamo tako da koračamo.

Zašto se u zrelim godinama, kada se približavamo „drugom pragu života”, odričemo sećanja, mističnih slika iz detinjstva, koje su, ustvari, jedini pravi putokazi?

Zato što korporacijama, gazdama, savremenom sistemu države i društva, vladaru, ne treba čovek mašte, čovek uznesen imaginacijom, čovek čistog oka i uma koji je kadar da prepozna vile, panove i sile i pojave za koje i nemamo tačna imena. Društvu treba tih i poslušan šraf, onaj koji radi i sve zarađeno baca u idiotski bezdan supermarketa, koji je gluv i slep na sve osim na tv-reklame i beskrajni lanac laži i poluistina koje danas zovemo vestima.

Da li ljubav može da pomiri neprestanu borbu između dobra i zla?

Teško. Mada, taj pokušaj je, kroz vekove, jedan od najuzvišenijih, najveća mera ljudskosti. Kada bi ljubav pobeđivala zlo, ne bi bila tako retka. Zar nije sva književnost, sva filozofija, sve ostalo stvaralaštvo zapravo govor o borbi ljubavi protiv zla? Čovek se dokopao svesti, a svest mu, uz velike, nesamerljive ideje i dela,opojno i neprestano šapuće sve zlo ovoga sveta.

Postoji li, uopšte, šansa da se čovek koji je umislio da je jači od Boga – vrati Bogu?

Naravno. Kada celu Planetu opustimo kao što su ljudi učinili sa Uskršnjim ostrvom. Kada posečemo sve šume ovoga sveta (a drvo je blizak čovekov rođak), da bi korporacijski kamioni i skupe limuzine imali svoje autoputeve gde god zamisle. Kada upakuju i prodaju svu vodu na svetu i prospu još nebrojena mora nevine krvi. Kada se svaki licemerni, poluobrazovani amater oproba na mestu ministra, premijera, ili člana parlamenta.

Kada iz biblioteka izbace Rablea, Dantea, Njegoša, Dostojevskog, Hesea, Rilkea, Kjerkegora, Ničea, Tomasa Mana, Prusta, Bodlera, Homera, Kamija..., a umesto njih stave gimnazijske sveščice tv-zvezdica, pevačica i striptizeta, školske sastave žena koje su, užasnute pred svojim sredovečnim godinama,poverovale da je spas u pisanju, ma kakvom, ali pisanju, stave celu poplavu povampirenog, bljutavog soc-realističkog prepričavanja svojih života iz upravo minulih ratova i bombardovanja, a već danas sve to, neki, bez trunke stida, proglašavaju za književnost. Kada u školske i fakultetskeprograme uđe cela vojska ambiciozne nedarovitosti a nađu se ljudi koji će biti spremni da to predaju kao književnost.

Kada sve to potraje i nestane i poslednja primisao da je na ovome svetu bilo stvarnih mislilaca, duhovnih veličina, vajara, kompozitora, graditelja, pisaca, filozofa, umnih teoretičara, kada zaduvaju strašni vetrovi sveopšte pustinje, možda će se neko setiti praotaca, duhovnosti koju smo pominjali, možda će se setiti onih prapredaka koji su, bez Bolonjske deklaracije, u svojim pećinama, uz lojanu sveću crtali nebeska sazvežđa i putokaze duha i življenja (a mi, u svojoj uobraženoj nazovicivilizaciji, mislili da su to crtarije dokonih lovaca), možda će, ono što ostane od čoveka, prepoznati stvarno lice sveopšteg Tvorca.

Autor: Zoran Radisavljević
Izvor: Politika


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
branko anđić ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje laguna knjige Branko Anđić: Ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje
17.05.2024.
Ovogodišnji dobitnik Nagrade grada Beograda „Despot Stefan Lazarević“ u oblasti književnosti i prevodnog stvaralaštva u razgovoru za Danas govori o značaju ove nagrade, ali i o dve poslednje knjige na...
više
prikaz presfildovog romana ratnik kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva laguna knjige Prikaz Presfildovog romana „Ratnik“: Kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva
17.05.2024.
Vratio se Stiven Presfild. Autor bestselera o staroj Grčkoj – „Ognjena kapija“ i „Plime rata“ – u novom, uzbudljivom romanu „Ratnik“, pažnju je posvetio Starom Rimu. Zaplet romana je smešten u dve ...
više
prikaz knjige tajni život drveća zaljubljen u šumu laguna knjige Prikaz knjige „Tajni život drveća“: Zaljubljen u šumu
17.05.2024.
Retko je koja knjiga o prirodi privukla pažnju svetskih razmera i postala bestseler kao što je to slučaj sa naslovom „Tajni život drveća“ Petera Volebena. Zašto noćas tako šume jablanovi, tako stra...
više
ekskluzivno stiven erikson u beogradu 20 maja  laguna knjige Ekskluzivno: Stiven Erikson u Beogradu 20. maja!
17.05.2024.
Jedan od najznačajnijih svetskih autora žanra epske fantastike, Stiven Erikson, družiće se sa čitaocima u Beogradu u ponedeljak 20. maja od 17 sati u knjižari Delfi SKC. On će potpisivati svoje knjige...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.