VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupciVideoKolumneNagradeKalendar

Rajko Grlić: Pristojan građanin mora imati problem s državom

Reditelj Rajko Grlić za Oslobođenje govori o knjizi „Neispričane priče“, svom filmskom putu, profesorskom radu u Americi, Jugoslaviji i Praškom proleću.



Vaša knjiga „Neispričane priče“ zapravo je knjiga-film, ako se tako može reći. Vi proznim postupkom jednim dijelom ove knjige ispisujete, da parafraziram Crnjanskog, ono što ste htjeli da snimite, ali niste mogli. To nije prva takva knjiga iz pera filmskog autora, Hodorovski je na primjer mnoge svoje nesnimljene filmske priče razvijao u drugim medijima, Šijan kod nas takođe. Može li ipak, za Vas kao reditelja, knjiga dosegnuti bar djelić onoga što je film?

Naravno da ne može. Kada bi knjiga mogla to što može film, odmah bih prešao u pisce. Ali knjiga može neke druge stvari, komunicira s nekim drugim slojevima u nama, drugačije se igra s našim emocijama. To vidim sada kada sam objavio ovu knjigu i došao u priliku da usporedim reakcije i komentare s onima na filmove. Svedeno na jednu rečenicu ta bi poredba rekla: knjige, pogotovo one s autobiografskom notom, dotiču „dušu“ puno intimnije, a time i provociraju intimnije reakcije. I još nešto dosta važno; knjigu mogu pisati sam, za film mi treba najmanje stotinjak ljudi.

„Neispričane priče“ složene su kao nekonvencionalan leksikon filmskih termina, to je iznimno zanimljiv postupak. Šta Vam je u slaganju ove knjige omogućio takav postupak, to se ipak doima kao izvjesno kadriranje?

Knjiga je nastala iz mnoštva bilješki sakupljanih u minulih tridesetak godina. A one, kao što to obično i biva sa scenarističkim bilješkama, vrlo su raznorodne. Od natuknice koja u nekoliko rečenica opisuje na koji se način češka čovjek koga sam upravo vidio na ulici do filmskog sinopsisa od desetak stranica čije bi pretvaranje u film koštalo stotine milijuna dolara. Između tih bilješki našle su se i vrlo osobne, krajnje privatne priče i pričice o mojoj obitelji, o meni samom.

Izrugivanje historiji

Da bi sve to stalo pod zajedničke korice, valjalo je, u trenutku kada su me moj scenaristički suborac Ante Tomić i Marina Vujčić, pisac i urednica u Heni, nagovorili da to pretočim u knjigu, naći neki zajednički nazivnik, neki konop na koji bi se svo to rublje moglo objesiti. Kako sam prije dvadesetak godina za svoju multimediju „How to Make Your Movie - An Interactive Film School“ radio dosta opširni filmski rječnik, pomislio sam da bi upravo kroz njega, kroz nekih 150-160 filmskih termina, mogao složiti taj tako raznorodni materijal.

Na početku knjige dajete jedan humorističan gurmanski recept kao njen prolog, da li film doživljavate kao takvu vrstu uživanja?

Da. Film je za mene uvijek bio veliko veselje. Gušt. Točnije rečeno, igra u kojoj sam beskonačno uživao. A kako prema hrani i piću gajim sličnu naklonost, činilo mi se da jedna takva uputa o tome kako se propisno vadi čep iz vinske boce neće škoditi ovoj knjizi. Uostalom, u jednom trenutku knjiga se i zvala „Kako izvadit čep iz grlića boce?“.

Vaša knjiga nas vodi kroz bure dvadesetog vijeka, mnoge od njih ste doživjeli, mnoge od njih su na ovim prostorima nastavile postojati i danas. Kako gledate na dvadeseti vijek sa ove distance?

Moja obitelj mirno može reći da je dvadeseto stoljeće ostavilo na nas gotovo sve tragove kojim historija na ovim prostorima oblikuje ljudske živote. Roditelji su prošli posebno težak i trnovit put, od mladenačkog zanosa lijevom mišlju do rata, šuma i gora, zatvora u nekoliko režima… Od sarajevske obitelji moje majke, od njih trideset i šestoro, rat je preživjelo samo dvoje, ona i njen stric. Ukratko, to stoljeće nije bilo nježno prema njima. No, usprkos tome, oni nikada nisu gubili nadu, veselje življenja, potrebu da se smiju i izruguju toj istoj historiji. Moja priča počinje u drugoj polovici tog stoljeća i dugo je izgledalo da ću biti pošteđen njegove hirovitosti.

Igranje fikcijom

Na kraju, ispostavilo se da sam bio naivan, da se u ovim prostorima ne može proći bez historijskog zapisa na koži. To je i jedan od razloga zašto sam i pisao ove zabilješke, pokušao od zaborava ukrasti barem komadiće tih života.

Tarkovski je u svojim knjigama o filmu često govorio da je za njega jedno od ključnih pitanja filma postići ravnomjeran napon vremena od početka do kraja filma, kako bi se uhvatio trenutak istinitije stvarnosti. Sa kakvim ste Vi estetskim stavovima ulazili u svoje filmove?

Svatko tko se igra fikcijom živi u nadi da će svijet koji gradi jednoga dana biti doživljen kao stvarni, da će igrani film na kraju postati dokumentarac. Tom odnosu i pretapanju fikcije u stvarnost, a često i obrnuto, posvetio sam dosta stranica ove knjige. Pokušao sam naći neki suvisli odgovor na pitanje s kojim se susreće svatko tko se dotakne filma.

Mnogo je priča koje se rediteljima nude za realizaciju, no šta je ipak ono što je Vas vuklo ka realizaciji neke priče, šta je ona morala imati i kakvi su Vas filmski junaci privlačili?

Svaka priča ima svoj izvor i jedinstveni razlog za pretakanje u film. Ali ako treba naći neki zajednički nazivnik, mogu reći da su me privlačile one što su me boljele. Vjerojatno zato nikada i nisam pokušao snimiti film u Americi. Tamo me još ništa nije tako jako zaboljelo da bih dešifriranju te boli, a pravljenje filmova je upravo to, posvetio tri ili četiri godine života.

Početkom devedesetih odlazite u Ameriku, u „Neispričanim pričama“ postoji cijeli niz pasaža koji govore o ljudima i događajima iz tog mučnog razdoblja. Kako je na Vas uticalo imigrantsko iskustvo, za mnoge autore ono često bude prelomna tačka, imajući na umu onu Vašu priču o koferu u koji stane cijeli jedan život?

Odlaskom u Ameriku, a možda i ranije odlaskom na studij u Prag, shvatio sam svu mudrost one Tolstojeve tvrdnje da se sve dobre priče, i životne i filmske, mogu svesti na jedan od dva obrasca; ili čovjek odlazi na put ili je stranac došao u grad. Ja sam, naime, vrlo rano postao i jedno i drugo ‒ i onaj koji je otišao i onaj koji je došao. Živeći godinama pola-pola, s po jednom nogom na svakom kontinentu, stranac sam i tu i tamo. I u tome, moram priznati, uživam. Jedina je razlika, a o tome sam vam upravo govorio, što me ovdašnja glupost boli, tamošnja još uvijek ne toliko. Tako mi bol pomaže da znam šta mi je domovina i gdje zapravo pripadam.

Ovih dana se obilježava 75. godišnjica stvaranja socijalističke Jugoslavije, mnogo je pitanja i odgovora. Kako Vi gledate na jugoslovensko iskustvo i na ove prostore u svom današnjem obliku? Šta je ono za Vas kao umjetnika i kao čovjeka značilo?

To je složeno pitanje koje će i za najsimplificiraniji odgovor trebati nekoliko rečenica. Rodio sam se i proveo u socijalističkoj Jugoslaviji pune četrdeset i četiri godine. Imao sam s njom kao državom nekih problema oko filmova koje sam radio, ali to ne smatram nečim strašnim. Vjerujem, naime, da svaki pristojan građanin mora imati problema s državom u kojoj živi. Moji roditelji su mi u tome bili svijetli primjer. Dakle, ne pamtim ju po nekom velikom zlu i rigidnom političkom teroru kako ju danas kod nas u Hrvatskoj pokušavaju opisati ustašoidni idioti. Pamtim je kao prostor svog djetinjstva i odrastanja, kao kraj u kome sam se dobro osjećao, u kome je bilo puno političke gluposti, ali u kome sam mogao živjeti onako kako sam mislio da treba živjeti, radio ono što sam volio. I još nešto dosta važno, u njoj novac nije bio osnovno mjerilo svega postojećeg, a to je, to sam kasno shvatio, ogroman znak slobode.

Pobjeda gubitnika

Energija, kao i nada koja je u nju unijeta na samom početku omogućile su joj da postane „nešto između“ istoka i zapada i kao takva bude jedinstven politički i ekonomski eksperiment. Imala je puno šanse za opstanak, ali su je tvrda jednopartijnost, pad Berlinskog zida i kretenoidni političari dobrano načeli da bi ju na kraju dotukao rat. Mali, lokalni, ali upravo zato krajnje okrutan. Iz nje su nastale male države koje se danas bolno suočavaju sa stvarnošću svojih nacionalističkih snova. O prvim poratnim sudarima ideje i stvarnog života radio sam „Samo jednom se ljubi“, o mirisu kraja te zemlje „Karaulu“, o tome kako nam je danas „Ustav Republike Hrvatske“.

Također, prošlo je pola vijeka od 1968. godine, u to vrijeme ste bili u Pragu, na FAMU, kako gledate na to mladalačko iskustvo, šta bi današnji mladi ljudi mogli naučiti iz 1968?

Mojim roditeljima je trebalo desetak godina da pređu put od predratne nade do poratne deziluzije. Meni puno kraće, Prag ’68, Praško proljeće, ruska okupacija i uništenje te zadnje velike europske utopije, dogodilo se u svega četiri, najviše pet mjeseci. Historija se očito ubrzala, postala perfidnija, okrutnija prema svakoj mogućoj nadi da stvari mogu krenuti van utabanih puteva.

Potičete iz ljevičarske porodice, Vaši otac i majka su bili antifašistički borci, naše vrijeme pokazuje ponovo prisustvo povampirenog etnofašizma, vidite li da postoji ljevičarska protivteža tome?

Europa, kakvu danas znamo, počiva na pobjedi nad fašizmom, nad zlom koje je odnijelo milijune života pokušavajući dokazati superiornost nekog naroda ili vjere nad nekom drugom. Antifašizam i partizanski pokret dali su dobar doprinos toj borbi i time zemlju uvrstili u pobjednike Drugog svjetskog rata. Kada govorimo o današnjoj Hrvatskoj, ona je, kao što to svakim danom sve više ljudi i dokumenata dokazuje, nastala u nekom čudnom spoju tajnih policija, ustaške emigracije i crkve. Ta složna braća od početka su krenuli u revidiranje povijesti. Rezultat je današnje rašireno uvjerenje da su ustaše, hrvatski fašisti, pozitivci i pobjednici, a partizani i antifašisti gubitnici Drugog svjetskog rata. Da su antifašisti nemilosrdne ubojice koji su klali nevine Hrvate, da su Židovi sami sebe ubijali u Jasenovcu, da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav…

Pedagogija profesora Klosa

U Hrvatskoj vlast, a pogotovo predsjednica republike, koketira s tim rastućim neoustašlukom vjerujući da u smjesi tog primitivizma, frustracija i fanatizma leži dobar dio njihove izborne baze. Stotine hiljada mladih školovanih ljudi koji odlaze iz Hrvatske potražiti normalni život na nekom drugom mjestu, direktna su posljedica tog stanja. Najgore u toj priči je to što se ne nazire netko tko bi to zaustavio. Glavna “lijeva” stranka se raspala, postoje neki pokušaji okupljanja na ljevici, ali za sada je to još uvijek vrlo bojažljivo. Nezavisne udruge i tvrdoglavi pojedinci tako ostaju jedini glasovi razuma u tom populističkom ludilu.

Da se vratimo ponovo na film. Kako gledate na film danas, on je u svom mainstream vidu iznimno prisutan medij, možda i najvidljiviji medij danas, ima li 21. vijek imena kao što su bili Bergman, Tarkovski, Antonioni i koliko u ogromnoj produkciji filmova mogu ostati oni koji su kultni?

Svako razdoblje ima svoje majstore. Jedino ih je danas, u tom obilju slike koja nas bombardira dvadeset i četiri sata, puno teže zapaziti. „Mode“ se mijenjaju, ili bolje rečeno troše, takvom brzinom da gotovo nitko nema strpljenja odgledati šta je netko napravio, šta taj film predstavlja u nizu tog autora. Nema se vremena poslije kina sjesti i pričati o filmu do zore. Sve se brže konzumira i brže zaboravlja. Filmofili svakim danom sve više nalikuju djetetu koje, čim ugleda novu igračku, baca staru.

Budući da predajete film, kako upućujete svoje studente, da li im je moguće dati pouke o filmu kakve je Vama kao studentu na FAMU davao profesor Klos?

Mislim da je jedan od osnovnih zadataka filmske pedagogije imati strpljenje i omogućiti studentu da polagano otkrije tko je, šta je, kuda želi ići. I da mu se tijekom tog samootkrivanja u ruke da alatka pomoću koje će moći artikulirati to što pronađe u sebi. Zanat pomoću kojeg će moći suvislo ispričati priču na način da ona bude razumljiva ne samo trojici prijatelja ili mami i tati. Ukratko, da se oslobode, da se ne stide sebe i da pričaju o stvarima do kojih im je zaista stalo. Tako nekako me odgajao profesor Klos, a ja samo pokušavam produljiti taj i takav odnos s onima koji dolaze iza mene.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: www.oslobodjenje.ba


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
 zašto spavamo jedna od onih retkih knjiga koje vam promene pogled na svet laguna knjige „Zašto spavamo” – jedna od onih retkih knjiga koje vam promene pogled na svet
22.11.2019.
Tokom školovanja na edinburškom medicinskom fakultetu, malo toga sam čuo na temu sna. Učili smo o tabletama za spavanje i veoma često sam ih rutinski prepisivao pacijentima nesvestan toga kakvu štetu ...
više
prikaz romana o pijanstvima ispovest anonimnog pripovedača laguna knjige Prikaz „Romana o pijanstvima“– Ispovest anonimnog... pripovedača
22.11.2019.
Kad već alkoholičari treba da ostanu anonimni, zašto da ne ostane anoniman i zavisnik koji je svoju ispovest pretočio u „Roman o pijanstvima“! Bez okolišanja i bez stida, već je na naslovnoj strani...
više
džejms paterson kada sam počeo da razmišljam o aleksu, zamišljao sam ga kao ženu laguna knjige Džejms Paterson: Kada sam počeo da razmišljam o Aleksu, zamišljao sam ga kao ženu
22.11.2019.
Kao što većina ljubitelja trilera zna, Džejms Paterson je velikimajstor: njegovi trileri odišu napetošću i zločinima, ljubvane priče, publicistički radovi i romani namenjeni srednjoškolcima i mladima–...
više
obeležen svetski dan deteta sa ljubivojem ršumovićem laguna knjige Obeležen Svetski dan deteta sa Ljubivojem Ršumovićem
21.11.2019.
Povodom obeležavanja Svetskog dana deteta kompanija McDonald’s je u saradnji sa izdavačkom kućom Laguna organizovala druženje dece sa poznatim piscem Ljubivojem Ršumovićem u restoranu Bezistan na Tera...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.