Rade Jarak: Zajedno do boljih rezultata

Hrvatski pisac Rade Jarak nedavno je objavio svoj novi roman YU puzzle. Vest ne bi bila nimalo neuobičajena da nagrađivani zagrebačko-dubrovački autor nije odlučio da svoje novo delo premijerno publikuje u beogradskoj Laguni.

Time on u praksi postaje bliži srpskoj književnoj sceni nego matičnoj, ne samo zbog činjenice da je u Srbiji već objavljeno nekoliko pohvalnih prikaza „jugoslovenske slagalice“ nego i stoga što je knjigu moguće kupiti u Srbiji, ali ne i u Hrvatskoj. Preorijentisanje Radeta Jarka na ovdašnji teren dodatno dobija na težini utoliko što YU puzzle otvaraju novu Laguninu ediciju Plavobelocrveno, i što je roman uredio ugledni prozni pisac Igor Marojević. O većini tih momenata hrvatski pisac govori za Danas.

Ne samo po naslovu, vaš novi roman je prilično jugoslovenski fundiran. Da li je to neka nova ideja ili ste se sličnim zamislima vodili i ranije?

- Pokušao sam, nakon nekoliko godina raznog književnog eksperimentiranja, napisati „klasičan“ roman koji bi se bavio poviješću Jugoslavije. Nešto slično radio sam prije desetak godina u Duši od krumpira. No, taj se roman događa u jednom danu, septembra 1949. godine i tiče se Informbiroa. Dakle, stvar se u njemu razvija iz jedne točke, dok je zamisao Yu puzzle podrazumijevala policentričnost i višedimenzionalnost perspektiva. Duži period, svakako. Recimo kao što je radio Tolstoj u Ratu i miru ili Fokner u svojim ciklusima o američkom jugu. Yu puzzle obrađuje sve faze Jugoslavije, od kraljevine, preko Drugog svjetskog rata i socijalizma, sve do danas.

Da li je takva zamisao diktirala zaseban prozni postupak?

- Tema je, kao takva, tražila obuhvatnost: široki romaneskni potez, a u isto vrijeme i precizne detalje raznih sudbina likova koji se u romanu pominju. Njihove individualne i neponovljive živote. Budući da je roman pitanje sadašnjeg vremena, morao sam proći kroz sudbine svih tih likova i bar nakratko živjeti i njihove živote. Morao sam aktivirati maštu, a opet sam bio ograničen stvarnim historijskim faktima, stvarima koje su se zaista dogodile i koje svi mi, i Srbi i Hrvati, svi „obični“ ljudi, prilično dobro poznajemo.

Impresivna je galerija likova koji defiluju vašim romanom. Ovo ne samo zbog njihovog broja nego i međusobne različitosti. Prema kojem liku je pisac, da kažemo, najprisniji?

- Neke od svojih likova sam s vremenom jako zavolio, saživio se s njima. Volio sam tako Teklu i Milenu Romić. Tako to na kraju ispadne: neki vas likovi snažno povuku, odvedu u svoj svijet. Volio sam i Romana Romića. Tekla mi je bila zanimljiv lik jer je potaknula jednu suvremenu temu, danas vrlo aktuelnu. U Hrvatskoj je upravo referendum o „pitanju braka“ vrlo čudna stvar koja je uznemirila čitavo društvo. Tekla je, naime, homoseksualka. Ali nikako ne može da pronađe pravu ljubav, da nađe iskreno privrženu životnu partnericu. Stoga sam imao poseban odnos prema Tekli, kao svom liku, posebnu simpatiju.

Već ste se susretali s pitanjima zašto ste novi roman objavili u Beogradu a ne u matičnoj sredini?

- Od srpskih pisaca jako sam volio i volim knjige Danila Kiša, zatim Živojina Pavlovića, Dragana Velikića i mnoge druge. Srpska i hrvatska književnost povezane su na poseban način, rekao bih. To je jedinstveni fenomen u svijetu, ne znam da li igdje postoji sličan odnos. Primjeri „razmjene“ pisaca su brojni, od Andrića, Matoša, i tako dalje. To je zbog toga jer su jezici jako slični, praktički isti. Stoga su Srbi i Hrvati uvijek upućeni jedni na druge, željeli to priznati ili ne. A osim toga, u tržišnom smislu, zajedno su veći, zajedničko tržište nosi veći potencijal za razne projekte i povećava poduzetničku energiju. Zašto bi to bilo loše za razvoj književnosti na ovim prostorima, pitam se. Dapače, to je može samo unaprijediti. Zato sam odlučio da Yu puzzle objavim u Beogradu. Smatram da su obje književnosti dovoljno kvalitetne, i u ovom trenutku, te da bi uz određene dodatne napore mogle dati dobre rezultate.

Autor: Domagoj Petrović
Izvor: danas.rs