Knjiga „
Sve se kreće ka Proplanku sreće“ topla je i maštovita priča
Aleksandre Zolotić, isprepletana čarobnim ilustracijama
Aleksandra Zolotića. Poziva čitaoce na nezaboravno putovanje kroz svet osećanja, prijateljstva i mašte – onaj u kojem i najobičnije igralište može postati kapija u sasvim novi svet.
Na prvi pogled, to je bio sasvim običan dan na igralištu. Ali kad Aca i Sandra pronađu tajanstvenu svesku punu crteža na čijoj prvoj stranici piše: „Dobro došli na Proplanak sreće!“, njihov svet se iznenada menja.
Šta se krije iza blistavih iskri koje ih odvode u nepoznato? Kuda vode mesta s neobičnim imenima kao što su Močvara ljutnje, Šuma skrivenih strahova i Dolina tuge i samoće? I šta će sve otkriti o sebi – i jedno o drugom – dok tragaju za putem koji vodi ka Proplanku sreće?
Autorka otkriva da je ideja za knjigu nastala iz želje da mladim čitaocima, najpre svojoj deci, ponudi priču u kojoj će sa junacima koji su njima bliski po godinama imati svojevrsno putovanje kroz raznolika osećanja.
„Osećanja kao tema su uvek aktuelna i, iako postoji dosta knjiga koje su teme osećanja do sada obradile, to se najčešće čini kroz likove životinja. Moje viđenje je da je to iz vrlo prostog razloga – da deci sve to zvuči kao manji ’bauk’. Želela bih da mali čitaoci, čitajući knjigu i družeći se sa njenim junacima, prihvate da je potpuno u redu osećati se ne samo srećno već i usamljeno, tužno, ljutito, ali da je kroz svako od tih osećanja lakše proći, kada uz sebe imamo nekoga. To je posebno važno u trenucima kada decu obuzme osećanje koje im je potpuno novo, kada ne razumeju u potpunosti kako da sa njim izađu na kraj, ili kada je jednostavno jače u odnosu na prethodne situacije kada su ih iskusila. Nadam se da će kroz ovu priču deca shvatiti da o osećanjima treba razgovarati, a da će ih roditelji u tome obodriti i podržati. Pored toga, volela bih da priča odvede roditelje natrag u detinjstvo, i podseti ih kako su se i sami osećali prolazeći kroz situacije nalik opisanima, i da to iskreno podele sa svojom decom.“
Autorka nam je otkrila i kako je došlo do ideje da ilustracije za knjigu uradi baš njen suprug Aleksandar Zolotić.
„Osim želje da svojoj deci poklonim priču o osećanjima, želela sam da taj projekat uradim upravo sa svojim suprugom, koji je ilustrator dečjih knjiga. Imajući potpuno i apsolutno poverenje u njegov rad, predala sam mu priču i dopustila da njegova magija učini svoje, što se i desilo. Radovala sam se njegovom viđenju likova, scena, i samih osećanja, jer jedno je ideju posmatrati kroz oči pisca, koji je posmatra kroz prizmu reči i rečenica, a drugo kroz oči ilustratora, koji kroz boje i linije unosi život u te reči. Iako se verovatno od mene očekuje da kažem da su završene ilustracije za mene bile prijatno iznenađenje, ne samo da jesu već su i mnogo više od toga.“
Za Aleksandra Zolotića rad na ilustracijama za Aleksandrinu knjigu bio je poseban.
„Rad na Aleksandrinoj knjizi označava trenutak kada posao kojim se bavim dobija veću posebnost, iako sam po sebi već ima lepu svrhu. Pretakanje nečijih ideja u vizuelno uvek je radost, a sve se to penje na još viši nivo, kada ideje dolaze od nekog ko vam je sve u životu. Samim tim, odgovornost je bila veća, ali kao i u svakom drugom poslu, veliki izazov je prilika za napredak i mogućnost da se nešto ostvari na bolji i lepši način.“