Prikaz romana „Veliki Getsbi“: Klasik iluzija i zabluda

Eto mene opet s klasikom (priznajem nevoljko)!

Kada je izašao film „Veliki Getsbi“, jednostavno me je obišao. Naravno, nisam mogla pobjeći od njega jer je internet bio pun slika Leonarda Dikaprija sa čašom šampanjca. Osim toga, odjednom su postali popularni tematski partyji sa svom silom muškaraca u odijelima i ženama u haljinama na resice i trakom oko glave. Sve u svemu, digla se tolika prašina oko toga da se meni digla kosa na glavi od filma. Od knjige također. Nisam imala u planu uopće čitati „Velikog Getsbija“. Nikad.

Očigledno, planovi postoje kako bi se remetili! Moj čarobni 50 Books Scratch Off donio mi je upravo Getsbija na vrata i nije mi preostalo ništa drugo nego se uhvatiti ukoštac s tim famoznim klasikom. Da sam bila pametnija, mogla sam ga čitati u haljini na resice. Možda drugi put.

„Kad god osetiš potrebu da o nekom sudiš“, rekao mi je, „pomisli samo na to da svi ljudi na ovome svetu nisu u životu imali preimućstva koja si imao ti.“

Roman „Veliki Getsbi“ F. Skota Ficdžeralda donosi priču o Dejzi Bjukenen i Džeju Getsbiju. Radnja romana smještena je u dvadesete godine prošlog stoljeća u Americi, a pripovijeda ju Nik Karavej, čovjek iz dobrostojeće obitelji koji se upravo vratio iz rata i nastoji prodati obveznice. Nik sebe smatra individuom odvojenog od svijeta o kojem pripovijeda. Seli se u Ist Eg, točno nasuprot Getsbijeve vile. Fasciniran je svojim susjedom koji priređuje raskošne i ekstravagantne zabave, poznate po cijelom Njujorku.

Onamo ljude nisu pozivali – oni su jednostavno dolazili. Ušli bi u automobile koji bi ih dovezli do Long Ajlenda, i potom bi se nekako zaustavili pred kapijom Getsbijeve kuće.

Unatoč zabavama koje priređuje, i dalje je nezadovoljan svojim načinom života. Domaćina se nikada ne može vidjeti tijekom zabava, niti ga ijedna osoba u potpunosti poznaje.

Nik misli kako je on jedini kojega je Getsbi pozvao na zabavu, te na njih dolazi upravo kako bi ga upoznao, a ne kako bi osjetio dašak glamura. Nakon što ga je promatrao kako čeznutljivo zuri u zeleno svjetlo preko zaljeva, Nik saznaje da Getsbi godinama žali za Dejzi, koja je udana za Toma. Igrom slučaja, Nik zaista poznaje Dejzi, te on postaje spona između njih dvoje. Umjesto da ostane nevidljiv kako je i planirao, Nik postaje važna figura koja će na svojim leđima osjetiti posljedice poznavanja tog „velikog“ Getsbija.

Kako je to jednoliko tužno novim očima gledati stvari na koje ste utrošili sopstvenu moć prilagođavanja!

Ficdžerald koristi povijesni kontekst 20-ih godina prošlog stoljeća i ideju razočaranja popularnu nakon Prvog svjetskog rata kako bi stvorio roman koji prikazuje tadašnje društvo i način života, ali i ljudsku prirodu u čežnji za prošlošću i za nedostižnim. Dolina pepela – industrijska pustoš smještena između Vest Ega i Menhetna – služi kao kontrapunkt blistavoj budućnosti koju obećava zeleno svjetlo koje Getsbi vidi svake noći. Kao odlagalište otpada u obližnjim tvornicama, ono stoji kao posljedica poslijeratnog ekonomskog procvata Amerike, ružne istine iza potrošačke kulture koja podupire novopečene bogataše poput njega samog.

Ako nekom ne iznesete svoj sud, to onom koji očekuje da ga čuje uliva beskonačnu nadu.

Ficdžeraldovo je pisanje veličanstveno jer prikazuje mračan portret plitkih likova, te kako oni manevriraju u složenim situacijama. Oštrim psihološkim promatranjem, Ficdžerald u svojim likovima otkriva podlost duha i odsutnost odanosti. Ne možete ih čak ni mrziti, jer su glupi u svojoj sebičnosti i jedino što im preostaje je žaljenje. Međutim, glavna poruka koju nam Ficdžerald šalje nije da sanjarenje dovodi do očaja, nego da lov na nedostojan san dovodi do tragedije.

Na život [se] mnogo uspešnije gleda s jednog jedinog prozora.

Zaista je maestralan; on piše o vrućem danu tako da ćete i te kako steći dojam o visokim temperaturama, te postoji velika vjerojatnost da se počnete znojiti. Radnja je zanimljiva i brzog tempa. „Veliki Getsbi“ je mistična, glamurozna priča u kojoj se i te kako i danas možemo prepoznati.

„Prošlost se ne može ponoviti.“

Na koncu „Veliki Getsbi“ je klasik iluzija i zabluda. Koji su osjećaji stvarni? Koje su laži zapravo istinite? Kako priča koja počinje s takvom veličanstvenošću završava tako neočekivano? To je melodrama, romansa, svojevrsna tragedija. Ovo nije knjiga o ljudima, sama po sebi. To je roman ideja.

U njemu je bilo baš onoliko razumevanja koliko biste to i sami želeli, vere u vas koliko biste i sami želeli da u sebe verujete, i uverenja da se o vama misli baš onako kako biste i sami želeli da se misli.

Jeste li čitali „Getsbija“? Ako niste, šta čekate?

Izvor: Knjigožderonja