Prikaz romana „Veličanstveni Poskokovi“: Satira u kojoj se Ante Tomić nestašno igra svojim likovima

Čitatelji su već shvatili da im se na kraju knjige ne smiješi nikakva metafizička tragedija svjetskih razmjera. Tomićev kraj čak je i bajkovit.

Najnoviji roman Ante Tomića nazvan „Veličanstveni Poskokovi“ zapravo bi trebalo tretirati kao tranzicijski satirični krimić na hrvatski način. Tematski sličan roman ne tako davno napisao je češki pisac Mihal Viveg nazvavši ga „Mafija u Pragu“. Ali u tom Vivegovom krimiću domaći mafijaši tek su dio međunarodnih iznimno dobro prohodnih mafijaških koridora. A kod Tomića sve je ekskluzivno domaće i ekskluzivno feudalistički. Samo nema Matije Gupca.

Hrvatskom drmaju tri glavna drmatora. Vlasnik najveće tvrtke u državi koji se želi proširiti i na susjednu Sloveniju, a koji se, valjda ponosno, preziva Poskok. Tu je i njegov bratić, korumpirani predsjednik hrvatske Vlade, te zagrebački nadbiskup, kardinal koji ima izvanbračnog, ali zato dobro školovanog sina, potencijalnog menadžera. Već ta tri lika Tomićeva romana garantiraju dobru zabavu pri čitanju, ali i omogućavaju identificiranje ovih likova sa stvarnim osobama iz hrvatske stvarnosti. Napisao sam identificiranje. Dakle, nitko ne spominje lociranje niti uhićenje, a još najmanje transferiranje. I kao što se hrvatska zbilja nestašno igra hrvatskim građanima, tako se i romanopisac Tomić još nestašnije igra svojim likovima.

U svoj u osnovi melodramski krimić unio je lik Poskokova sina i nasljednika Zdeslava. On je, naravno, kralj hrvatskih noćnih provoda, idealni ženik za estradne poluzvijezde i nesposobni biznismen kojem se smiješi veliko nasljedstvo. Ali samo smiješi. Jer „Veličanstveni Poskokovi“ su satira u kojoj je, baš kao u vesternu, sve moguće. Pa tako i prebogati Zdeslav Poskok preko noći ostaje doslovno bez ičega. I u jednom trenutku mora i provaliti u obiteljsku vilu koja tako neodoljivo podsjeća na jedan zagrebački podsljemenski hotel. Ali zlosretnog Zdeslava od prosjačke sudbine spašavaju takozvani obični ljudi puni sućuti i obzira (tu mi se gotovo oteo pridjev kršćanskih). To su zapravo porezni obveznici s dna hrvatskog nepostojećeg kapitalističkog sna.

Ljudi u kojima nije umrla ljubav prema svojim bližnjima i ljudi koji još uvijek imaju osjećaje. I romanopisac voli svojeg Zdeslava pa mu s vremenom pronalazi sve više i više dobrih osobina. Na kraju krajeva, Zdeslav od zločestog i praznjikava lika postaje svojevrsni heroj ove groteske u kojoj ne nedostaje ni pojednostavljenih filmskih scena posuđenih iz površnih akcijskih uradaka, što ipak remeti uvjerljivost ove proze. Naravno, otkrivati tajne iz romana koji je ipak skrojen po modelima rezerviranim za krimiće, ne bi bilo u redu. No, čitatelji su vjerojatno već shvatili da im se na kraju „Veličanstvenih Poskokovih“ ne smiješi nikakva metafizička tragedija svjetskih razmjera. Nikako.

Tomićev kraj čak je i bajkovit, pa Zdeslav Poskok završava kao neka suvremena Pepeljuga ili Snjeguljica. A čitatelji su i poučeni da se osveta, i to još vlastitoj obitelji, nikako ne isplati. A da se svako dobro djelo nagrađuje dobrim. Stoga su „Veličanstveni Poskokovi“ bez obzira na tu i tamo pokoju psovku, ali i na zapravo nezavidan status koji u romanu ima vrhuška Katoličke crkve, literatura kao stvorena za čitanje u ovo blagdansko vrijeme. U vrijeme kada našim životima caruju glasne reklame najmoćnijih trgovaca koji su već odavno prodali našu budućnost nekim stranim Poskokovima koji su navlas isti kao ovi naši. Nema tu nikakve diferencijacije.

Autor: Denis Derk
Izvor: vecernji.hr