Prikaz romana „Sigurna kuća“: Žene ubice, žene žrtve

Kada se desi da žene u samoodbrani ubiju muževe, one naruše očekivani red stvari, jer u ovakvim slučajevima muškarac, a ne žena, postaje žrtva porodičnog nasilja. Marina Vujčić u svojoj novoj knjizi „Sigurna kuća“ govori nam da je tako „nešto obrnuto i neočekivano, u neskladu sa statistikom“. Očekivano i uobičajno je da je žena žrtva, i to „samo ako je mrtva“, jer kada žena ubije svog muža, ona automatski poprima identitet ubice, iako je, zapravo, u najvećem broju slučajeva ona bila žrtva dugogodišnjeg muževljevog zlostavljanja. Roman „Sigurna kuća“ bavi se slučajem jedne takve žene.

Marina Vujčić nas takođe podsjeća da je ubica, zapravo, riječ koja nema ženski rod, jer ženama ne priliči da ubijaju, one nisu ovlašćene za oduzimanje života. „Žena-ubica, da li je to samo obična žena ili žena sa posebnim osobinama, koja je iznevjerila svoj ženski rod i porod?“, postavila je pitanje profesorica Slobodanka Konstantinović Vilić još davne 1986. godine, u svom istraživačkom radu na ovu temu. Pažnja javnosti uvijek je veća kad ubistvo počini žena, a ne muškarac. Ipak, rijetko se zapitamo šta se to desilo da je dovelo do toga da žena posegne za nožem, pištoljem, sjekirom i zarije ga u prsa svog muža ili partnera.

Šta se, na primjer, dešavalo sa Milicom „prije nego što je postala novinski naslov u kojem su je tretirali samo kao ubojicu“? Milica iz Banjaluke je ove godine optužena za teško ubistvo partnera, za kojeg se zna da je bio nasilan i imao probleme sa zakonom. Ženskom kriminalu, kako u miru tako i u ratu, posvećuje se u stručnoj literaturi mnogo manje pažnje nego muškom, vjerovatno zbog toga što je žena manje u toj „ulozi“ i što i dalje postoji mit o ženskoj nenasilnoj prirodi. Zbog toga se svaka žena ubica u domaćem medijskom prostoru dočekuje sa velikim interesovanjem, čuđenjem i demoniziranjem.

U svom novom romanu „Sigurna kuća“ Marina Vujčić pažljivo dokumentuje i gradi hroniku upravo jedne takve žene koja je u samoodbrani ubila svog muža – istog onog koji ju je godinama zlostavljao, ponižavao i maltretirao. Njen novi roman je zapravo studija psihologije zlostavljača i unutrašnjeg svijeta zlostavljane žene koja nas podsjeća da nasilje u porodici započinje u trenutku kada zlostavljač osjeti potrebu da kontroliše svog partnera, odnosno žrtvu, a ne neminovno kad je prvi put fizički zlostavlja.

Iako se knjiga zove „Sigurna kuća“, koja u kolokvijalnom govoru označava utočiste za žene zlostavljane od njihovih partnera, autorka nam poručuje kroz priču svoje glavne junakinje da takva kuća možda može pružiti fizičku sigurnost zlostavljenim ženama, ali ne i mentalnu, jer se žene nikada zapravo ne osjećaju sigurno. U tom smislu, ni zatvor nije sigurno mjesto, jer se nasilnik pojavljuje i na javi i u snovima – u mislima svoje žrtve ubice. Kako to glavna junakinja kazuje, „čovjek bi pomislio da ću se naspavati kad umreš. Ali ne. Ne spavam, jer se bojim da ću te sanjati...“

Iako je nasilnik pokopan, kovčeg zatvoren i spušten u grob, strah kod glavne junakinje je i dalje prisutan, jer „kada misliš na njega, još uvijek je tu i još uvijek se bojiš, kao da ti je strah ostavio oporuku… Od njega je ostalo sve osim golog života...“ Kroz priču glavne junakinje vidimo da su žene ubice osuđene, ne samo na zatvorsku kaznu već i na život neprestane introspekcije vlastite savjesti: mješavine osjećaja olakšanja i istovremeno stravične griže savjesti zbog počinjenog ubistva u samoodbrani. Kako nam to junakinja govori, „prvo se kaješ što je to bio samo san [da je on još živ], ali onda ipak osjetiš olakšanje što ga više nema. S tim dolazi i krivnja što ti je bilo kakvo olakšanje, makar i na trenutak, bilo dostupno“.

Iako Lada Lončar – glavna junakinja romana – priznaje da se dobro osjeća što ga više nema, istog trenutka kad pomisli na to, osjeća se krivom zbog te misli, tog osjećaja olakšanja. Vujčićeva je odlično približila čitaocima konfuzne misli i neprestanu unutrašnju borbu žene žrtve – sa sobom samom, ali i vanjsku: sa mužem, okolinom, porodicom – te približila čitaocima kompleksne emocije i dvostruki identitet junakinje koja je istovremeno i žrtva i počiniteljka. „Sigurna kuća“ nam šalje jasnu poruku da zločin, bilo ratni, bilo porodični, ne završava samim činom zločina; njegove razmjere i posljedice traju i progone je unedogled. Lada nam opisuje da nema mira žrtvi počiniocu ni na javi ni u snu: „Budiš se kao ubojica. Tako i liježeš.“

Marina Vujčić se dotiče često zanemarenog, a vrlo vitalnog, žrtvinog okruženja, komšiluka i zajednice, koja zatvara oči i uši pred nasiljem koje se dešava u susjednom stanu ili zgradi koju dijele sa žrtvom i nasilnikom. Kritična je prema „tradiciji nemiješanja u tuđe stvari“, pristojnosti koja sutra, na toj ili nekoj drugoj adresi, možda opet nekoga košta života. Nasilje u porodici nije privatni problem, već društveni. Ali društvo, a često i sama porodica žrtve, ne reaguje zbog straha i tradicije nemiješanja u tuđ život.

Roman „Sigurna kuća“ odlično prikazuje način na koji nasilnici često umiju biti izuzetno manipulativni i snalažljivi. Ženama žrtvama obično treba duži period da shvate da trpe nasilje, a ne trenutke „lošeg raspoloženja“ ili „prolazne incidente“, jer žene često nalaze opravdanja za postupke svog muža ili partnera. Isto tako one odlažu prijavljivanje nasilnika relevantnim institucijama. Statistika pokazuje da od ukupnog broja ubijenih žena više od 80 odsto njih nije prijavljivalo nasilnika zbog straha, stida ili nepovjerenja u institucije.

Nažalost, svima nam je poznato da u slučajevima porodičnog nasilja koji se okončaju najgorim ishodom – smrću – najčešći počinitelji ubistava ili teških tjelesnih ozljeda su muškarci, supruzi, partneri, momci, a najčešće žrtve su njihove žene, partnerke, djevojke. Prema podacima Helsinškog parlamenta građana Banja Luka, tokom 2023. godine u Bosni i Hercegovini je ubijeno deset žena; zakonom predviđene mjere zaštite izriču se u samo 10 posto slučajeva nasilja u porodici, a za dvije i po godine u sigurnim kućama zbrinuto je 1.378 žena i djece žrtava nasilja.

U Hrvatskoj je u 2023. godini ubijeno 13 žena, a u Srbiji 28, i to najčešće od partnera ili bliske osobe. Prema podacima MUP-a Republike Srpske, u 2023. godini evidentirano je 1.193 slučaja nasilja u porodici. Prema podacima Fondacije Udružene Žene, trenutno u sigurnoj kući u Banjaluci boravi 5 žena i 11 djece. Postoji ukupno 8 sigurnih kuća na području Bosne i Hercegovine i, kako nam saopštava Lana Jajčević iz Fondacije, njihovi kapaciteti su nedovoljni da zadovolje potrebe.

Novi roman Marine Vujčić je izuzetno važan, jer se dotiče teme koja nije opštepoznata, koja je još uvijek tabu i o kojoj se malo govori i zna. U istraživanju koje je na uzorku od 134 žene osuđene zbog ubistva provela profesorka Slobodanka Konstatinović Vilić i objavila u prvoj stručnoj knjizi na našim prostorima o ovom fenomenu „Žene ubice“, pod motivacijom za ubistvo se navodi fizičko zlostavljanje u bračnoj ili vanbračnoj zajednici (32,8%), mržnja i netrpeljivost (17,9%), imovinski spor (7,5%), osveta (6,7%) te ostali motivi.

Konstantinović Vilić takođe navodi kako su glavne karakteristike počiniteljica krivičnih djela, poput pomenute Milice iz Banjaluke – žene ubice, žene žrtve – loš socioekonomski status, slabe profesionalne vještine, primarna porodica sa sociopatološkim karakteristikama, iskustvo zlostavljanja, te slabija kriminalna prošlost u odnosu na muškarce. Branilac optužene Milice je izjavio da u njenom slučaju „imamo veliki doprinos žrtve [njenog partnera] koji je činio nasilje nad optuženom“.

„Priznanje i činjenica da je moj klijent trpila nasilje i da je djelo počinila u stanju bitno smanjene uračunljivosti…“ Kuhinjski nož često se čini najčešćim oružjem, jer se nasilje dešava „između četiri zida“, te žena, poput Milice i Lade, glavne junakinje „Sigurne kuće“, u odbrani svog života koristi hladno oružje koje joj se nađe pri ruci, a koje svako domaćinstvo ima: nož.

Još od druge polovine dvadesetog vijeka velika pažnja u proučavanju ubistava koje vrše žene posvećivala se onim slučajevima kada žena žrtva postaje izvršilac zbog dugogodišnjeg maltretiranja i tiranije muža. Sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina ovog vijeka feministkinje su isticale da su silovanje u braku i maltretiranje žena u braku zločini nasilja prema ženama, činovi terorizma koji imaju cilj da zadrže žene u potčinjenom položaju.

Roman „Sigurna kuća“ nam govori o tome da nasilje u porodici traje dugo i prolazi kroz različite faze, od lakših oblika nasilja, pa sve dok „situacija“ ne eskalira i ne pređe u sferu kaznenog zakonodavstva. Nasilje u porodici nije privatna i individualna stvar, već opšti problem i obaveza društva. Posljedice koje nastaju izvršenjem ubistava usljed porodičnog nasilja, na koje autorka ukazuje, jesu da djeca ostaju zauvijek bez jednog roditelja, a bez drugog na duži period. Zbog toga ženu ubicu, poručuje Konstantinović Vilić, treba „ozbiljno shvatiti i pomoći joj prije nego što njena pomisao da ubije postane stvarnost“.

Glavna junakinja „Sigurne kuće“ jedna je od milion žena žrtava, a njena priča, iako samo njena, u isto vrijeme je i univerzalna, jer govori o tome s kakvim poteškoćama se žrtve suočavaju u potrazi za izlazom iz začaranog kruga nasilja, te da izlaz, usljed propusta društva, institucija i okoline, može dovesti do najgore moguće posljedice: ubistva počinioca nasilja. Marina Vujčić nam poručuje da se nada da čitatelji neće doživjeti priču glavne junakinje njene knjige kao „književni slučaj“, nego kao stvarnost koja se tiče svih nas i kojoj treba stati ukraj.
 
Autor: Olivera Simić
Izvor: 6yka.com