Prikaz romana „Sigurna kuća“: Mučna psihološka drama zlostavljane žene

Ako je sigurna kuća ženska kaznionica u Požegi, onda je jasno kakav je život imala Lada Martinović, udana Lončar, glavna junakinja nove sjajne knjige hrvatske književnice Marine Vujčić. Naslov romana može se, dakle, tumačiti i kao svojevrsna cinična poruka s obzirom na stanje u hrvatskom (pa i šire) društvu kad je riječ o sveprisutnim najrazličitijim oblicima konstantnog nasilja prema ženama, kako od njihovih bližnjih, tako i od sustava koji, usprkos određenom napretku, i dalje olako prelazi preko mnogo toga ružnog i zakonski kažnjivog kad je riječ o nasilju nad ženama.

Marina Vujčić sagradila je lik svoje nesretne junakinje na bezbrojnim primjerima iz stvarnosti pa će gotovo svatko tko čita ovu knjigu prateći zbivanja ovog opsegom nevelikog romana od dvije stotine stranica često pomisliti na neku ženu koju osobna pozna, a doživjela je nešto slično onome što je prečesto u sedam godina braka doživljavala i proživljavala Lada. Temeljna je priča ova – radeći na tekstu svog postdiplomskog, mlada 21-godišnja Lada Martinović upozna markantnog, uspješnog i zgodnog profesora Lončara. Jedanaest je godina stariji od nje, ali to im nije prepreka pa kratka veza ubrzo završava brakom koji je u početku, kao i ta prva ljubav, san snova i ispunjenje najromantičnijih maštarija. No, cijenjeni i mnogima omiljeni intelektualac uskoro počinje samo pred Ladom iskazivati i onu svoju vrlo tamnu stranu pa se bajka pretvara u horor u kojem su Lada i njihova kćerkica Melita žrtve sve do trenutka dok Lada u trenutku najteže moguće napetosti i straha ne učini obrambeni očajnički potez – kuhinjskim nožem pogodi ravno u srce supruga zlostavljača. Smrt uglednog profesora veliki je skandal, javnost je zgrožena, a Lada, iako su joj ustanovljene ozljede i premda je jasno da je riječ bila o samoobrani, dobiva devet godina zatvora u požeškoj kaznionici.

I baš tu, u sigurnoj kući, dio će njezinog života pratiti autorica nastojeći ispričati cijelu ovu tužnu i tamnu životnu priču i to kroz prikaze zatvorske svakodnevice, prisjećanja na prošlost te razgovore koje s mrtvim suprugom vodi Lada zapisujući ih u jednu bilježnicu. Mučna psihološka drama zlostavljane žene pretočena je u knjigu koja je po mnogočemu studija krajnje neuspješnog braka u kojem bolesno posesivni muškarac, narcis, alkoholičar i nasilnik terorizira psihički i fizički svoju suprugu na milijune različitih načina koristeći svaki trenutak da bi je ponizio, ismijao i obezvrijedio služeći se pritom suptilno svojom nedvojbenom inteligencijom, kao i fizičkom nadmoći. Ta psihička i fizička tortura, spojena sa nesigurnošću koju je stekla kao najmlađe dijete u obitelji s puno ljepšom i uspješnijom starijom sestrom, od Lade čini idealan materijal za stvaranje osjećaja krivnje i manje vrijednosti što njezin manijakalni suprug itekako razumije pa je uskoro za nju svaki njihov kontakt i razgovor opasan i traumatičan. Pri tome se on na taj bestijalni način ponaša isključivo kad su sami, a kad su u društvu s bilo kim potpuno je drukčiji. Ili, kako sama Lada kaže: „Kad su sami – pakao. Pred drugima – med.“

Najgore u cijeloj toj priči, a to Lada shvaća tek u kaznionici, je to što mu se ona nije suprotstavila smatrajući kako bi to bila sramota za obitelj, dakle i za nju kao suprugu. Taj pravilima patrijarhalnog društva stvoren osjećaj srama pojačan nerazumijevanjem koje joj iskazuju roditelji te krajnjom kontrolom koju on nastoji provoditi nad svakim dijelom njezinog života (zabranjuje joj da se tušira, da radi frizuru, šminka se), dovodi je u takvu situaciju da ona doslovce postaje njegovo vlasništvo, praktično objekt prema kojem se može odnositi kako on sam to želi. Naravno, to njegovo bolesno ponašanje korijene vuče iz njegovog teškog djetinjstva, a njezina je pak nesreća u tome što si je, kako na jednom mjestu sama kaže, odabirom pogrešnog muškarca oduzela život. I nisu se tu bitnije stvari promijenile ni nakon što ga je ubila. Jer, time se, istina, riješila fizičke prijetnje, ali za sve košmare u njezinoj glavi, za svu patnju i bol iznijetu kroz razmišljanja i upisanu u njezinu bilježnicu i dalje je, iako je mrtav, kriv njezin bivši suprug.

„Sigurna kuća“ bolan je i tužan roman posvećen, kako autorica piše na prvoj stranici – „Neznanim junakinjama iz crne kronike, onima kojima je u zagradama navedeno koliko su imale godina i koliko će godina imati zauvijek“. No, istodobno je to i roman s jasno izraženom porukom svim ženama koje trpe nasilje – Reagirajte! Nemojte šutjeti! Borite se! Jedino tako može se mijenjati stanje u obiteljima nasilnika, kao i stoljećima uspostavljeni nezdravi odnosi po kojima je žena žrtva samo ako je mrtva. U svakom drugom slučaju, pa i u ovom Lade Lončar, propitkuje se što to žena nije dobro napravila. Što je još mogla napraviti da njezin voljeni ne strada. „Da si pustila da te ubije, svima bi bilo jednostavnije“ – govori si u jednom trenutku Lada konkretizirajući ovom tužnom rečenicom svu nepravdu i naviknutost na žene kao žrtve. Jer, kaže ona, njezino ime nakon što je ubila muža znaju u državi svi, „iako nitko ne zna imena svih onih muževa koji su ubili svoje žene, iako nitko ne zna imena njihovih žrtava jer su te žrtve svedene na inicijale, na dva slova s točkama iza kojih stoje nasilno izgubljeni životi, na zagrade u kojima je navedeno koliko su imale godina i koliko će godina imati zauvijek“, kaže Lada.

Vrijednost ovog romana svakako je i u tome što dokazuje ono što niti jedna policijska ili sudska istraga nikad neće moći. Dokazuje to da je činu smrtonosnih udaraca nožem prethodilo strašno puno toga što niti jedna istraga ne može obuhvatiti. U skladu s tim „Sigurna kuća“ nije roman o ubojstvu, to je roman o nasilju u obitelji koje je dovelo do ubojstva, a ubijeni je ovog puta više krivac, nego žrtva. Najčešće, nažalost, nije tako.

Vrlo zanimljiv dio ovog romana su i zahvale, dio koji obično nitko i ne čita. No, u slučaju ovog romana treba ga pročitati jer se uklapa u cjelokupnu ideju borbe za pravedniji odnos prema ženama. Pa tako Marina Vujčić u prvoj rečenici teksta zahvala kaže: „To što će mnoge žene kojima sam zahvalna za pomoć u pisanju ovog romana ostati anonimne, puno govori o tome kako stvari stoje s društvom i ženama, sa ženama u društvu“. Piše autorica zahvaljujući se potom ženi koja je služila zatvorsku kaznu i pomogla joj nizom podataka, ženama koje su joj povjerile iskustva obiteljskog nasilja, ženama koje rade u Centru za socijalnu skrb te ženama iz Požeške kaznionice koje su s njom podijelile svoje životne priče.

Možda je najtužniji trenutak ovog romana onaj kada Lada razmišljajući o životu kaže kako bi, kad bi mogla, zabranila ljubav. Na svu sreću, i potpuno suprotno tome – završetak romana nudi bar neku nadu i donosi makar malo svjetla. Naime, još za prve godine odsluženja zatvorske kazne Ladu posjećuju sestra i majka koje su, zahvaljujući crtežima tada četverogodišnje Melite, shvatile kako je ubijeni suprug zaista bio zlostavljač. Uz to roman završava scenom kada Lada nakon izdržane zatvorske kazne s kćerkom Melitom, sada već tinejdžericom, odlazi promijeniti osobne dokumente i ponovo postati Lada Martinović. Kad ih dobije, ona i Melita izlaze na ulicu i držeći se za ruke kreću u slobodu.

Autor: Marinko Krmpotić
Izvor: Novi List