Laguna - Bukmarker - Prikaz romana „Ruža pod ledom“: Banijski bildungsroman - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Prikaz romana „Ruža pod ledom“: Banijski bildungsroman

U mom zavičaju se djeci ne pričaju priče kako bi se
uspavala, već se plaše ne bi li usnula. Tamo se od straha
zaspiva i od straha budi.


Jedan od toposa ovdašnje književne istoriografije, zasnovan na dugo potvrđivanom kulturno-povijesnom iskustvu, jeste da je srpska književnost u svom bitnom aspektu književnost ruba. To se odnosi na činjenicu da su neke od njenih najreprezentativnijih pojava nastajale na spoljašnjem pojasu od nekoliko podjednako bogatih koncentričnih krugova, koji mapira topografija od Cetinja, preko Vranja i Niša, zatim Temišvara, Subotice i Sombora, sve do Trsta, Zadra, Šibenika i Dubrovnika, nazad do crnogorskog primorja. Na toj transverzali nalazi se Banija, konkretnije varoš Glina, a još uže selo Gornji Klasnić, rodno mjesto Mirka Demića, pisca koji je te koordinate svojim djelom upisao na pomenutu litrerarnu mapu.

Bogateći svoju bi(bli)ografiju iz knjige u knjigu sve zapaženijim naslovima i imenima uglednih književnih nagrada („Ivo Andrić“, „Meša Selimović“, „Dejan Medaković“), Demić je na poslednjoj stranici najnovijeg djela „Ruža pod ledom“ vlastiti životopis sveo na svega nekoliko rečenica, izbacivši rastući popis do sada publikovanog, da bi kao bitno ostavio mjesto svog porijekla i uvijek zaključni podatak da od 1995. godine živi u Kragujevcu. Te dvije naizgled tehničke činjenice upućuju na dalekosežniji uticaj istorije na piščevu (stvaralačku) biografiju: ona je metonimija sudbine jednog specifičnog svijeta prečanskih Srba, njihovih porodica, čitavih sela, uopšte tog dijela našeg naroda u Hrvatskoj. Demićev banijski mikrokosmos je okvir u kojem se kroz sudbinu pojedinca prelama subina kolektiva sa najzapadnijih strana njegovog geo-kulturnog prostiranja.

Roman od priča, kako glasi podnaslov „Ruže pod ledom“, pridružuje se tom određujućom žanrovskom karakteristikom korpusu onih djela domaće književnosti, kakva reprezentuju ostvarenja poput „Ranih jada“ Danila Kiša, „Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji“ Bore Ćosića, ili „Gori MoravaDragoslava Mihailovića. Riječ je o fragmentarnim romanesknim rekonstrukcijama najranijeg životnog doba – djetinjstva, dječaštva i mladosti – u kojima pisci sa nijansom humora i ironije oživljuju inicijacijske trenutke vlastite biografije, zatim porodične uspomene, ličnosti iz najbližeg okruženja, iza čega po pravilu dopire huka ovdašnje, oduvijek nemirne istorije. Tako je i Demićeva, kao i knjige njegovih pomenutih prethodnika, pretežno koncentrisana na intimnu priču, uprkos obilju literarno primamljivog materijala koje nudi turbulentna prošlost opisanog podneblja.

Ipak, istorija iz nje nije isključena, već je postavljena kao podloga na kojoj se ispisuje hronologija, a potom i osobena individualna mitologija jednog odrastanja. Dvije prelomne etape za zajednicu kojoj pripada glavni junak „Ruže pod ledom“, sredina dvadesetog vijeka i njegova završnica, motivisane su dubljim razlozima – samom činjenicom postojanja na liminalnom prostoru – tački na kojoj se ukrštaju sukobljeni svijetovi. Otuda jedna od prvih priča pod naslovom Na raskršću počinje opisom onoga što narodno vjerovanje naziva sjenovitim mjestom, drevnim okupljalištem nečistih sila. „Raskršće je najstrašnija riječ mog djetinjstva“, kaže pripovjedač, i dodaje: „Baka nam je govorila da ’na križanju’ žive ’nečisti’ i bacaju se coprije. Da, kada nas je plašila, ona je raskršće uvijek zvala – križanjem. Na tom raskršću nema ničeg dobrog, osim što tu možemo da nagazimo“. Na temelju tog predanja nadgrađen je drugi sloj vezan za noviju, hrišćansku tradiciju, ovoga puta vjere u savez sa božanskim, koji se ostvaruje svetošću predaka.

Priča Sveti djed Petar ilustrativna je u svakom pomenutom smislu, a prvenstveno paradigmatska za piščev odnos prema istorijskim okolnostima presudnim za opstanak, odnosno obeskorjenjivanje pripadajućeg naciona. Ratove, bratoubilačku mržnju i sav koloplet zla koji ih prati propovjedač sagledava kao stihiju nezainteresovane prirode, hladne za nepregledne ponore čovjekove duhovnosti, koja ipak uspijeva da pronađe izlaz iz egzistencijalnog pakla i potvrdi najdublji, religiozni smisao ljudske volje za životom:

Djed Petar, očev otac, bio je svetac.

Malo ko ga je razumio za života, a još manje kada je umro.

Niko nije znao da je svetac. Čak ni ja. Saznaću to dvadeset pet godina poslije njegove smrti, kada su vojnici bajonetom pokušali da mu probiju čelo na fotografiji koja je visila na zidu naše kuće.Umjesto čela, razbilo se staklo na fotografiji. Staklo je puklo tako da je oko djedove glave opisalo skoro pravilan oreol.

[...]

Prije rata bio je čuveni marveni trgovac. Poznavali su ga u čitavom kotaru. To je, kako izgleda, presudilo da mu je neko u crnoj uniformi i samoglasnikom na kapi, 1941. godine, sačuvao glavu. Prilikom odvođenja muškaraca iz našeg sela na klanje u varošku crkvu, dao mu je vremena da pobjegne na stražnju stranu kuće, dugo ga dozivajući sa puta i drmusajući kapiju.

Tako će i pedeset godina kasnije porodična kuća biti spašena od fizičkog uništenja davnim poštovanjem svetinje gostoprimstva, iako je njeno ognjište već bilo predodređeno za gašenje: „Našu kuću bez naše pomoći mimoišao je bijes palikuća koji su išli selom i palili redom. Kada su ušli u naše dvorište, neko među njima je podviknuo: – Ovu kuću ne dirajte. U njoj sam bio ugošćen“. Otuda je „Ruža pod ledom“, uprkos nacionalnoj golgoti koja se u pozadini priče događa, u prvom redu roman o preživjelima, o svima onima koji nisu završili u glinskoj crkvi i ostalim ustaškim stratištima, ali su obrečeni na drugo lice stradanja svog naroda, koje je Miloš Crnjanski ovjekovječio u „Seobama“ kao njegov najtrajniji usud. Nije slučjano stoga što Demićev alter ego, nakon što će kao mladić upisati vojnu školu, od svog (svetog) djede Petra čuje riječi:

„Ovim si nam zatro kuću“. Opredjeljujući se za poziv Vuka Isakoviča, on je doprinio svojoj i porodičnoj sudbini potukača bez solidnog tla pod nogama.

Ona druga, pretežnija strana knjige, posvećena intimističkim traganjima za iščezlim vremenom mladalačkih uspomena, najbolja je u trenucima piščevih snažnijih lirskih uzleta. Mada pod konstantnim poetskim naponom, tekst Demićeve knjige nije na svim mjestima ujednačeno oneobičen, niti podjednako estetski djelotvoran. Ponekad izgleda kao da se piscu čini kako poneka vaskrsla draga slika iz prošlosti, ili nesvakidašnje zauzet ugao gledanja na nju, sami po sebi obezbjeđuju umjetničku učinkovitost. Ipak je i dalje – i tako će zauvjek i ostati – osobena jezička materija koju pisac proizvodi najvažnije što on čitaocu ima da ponudi. Jedan od očekivano intenzivnijih trenutaka takve vrste jeste opis prve ljubavi i šteta je što u knjizi sličnih momenata nije više, odnosno, što mu ostatak „Ruže pod ledom“ nije srodniji – što mu nije stvaralački brižnije upodobljen:

Tada nisam znao da je to jedan od najljepših raspusta pod ovim nebom. Obasjalo ga je njeno nasmijano lice, njeni zubi koji su sijali i kad se čudi, kad je očarana i kad se plaši.

Nisam je pošteno ni vidio, a već sam bio zaljubljen u tu djevojku iz dalekog grada. Čim sam je dodirnuo tokom igre u našem improvizovanom disku, znao sam da je riječ o nesporazumu.

Bio sam toliko gladan ljubavi da sam mogao da se zaljubim u semafor ili usamljeno drvo. Sjećam se da sam bio tako zaslijepljen da joj danas ni lice ne umijem prizvati.

Bila je neopisiva, kao elementarna nepogoda, kao neočekivan šamar.


Ovo nipošto ne znači da je riječ o usamljenom primjeru, već da je djelo moglo posjedovati veću estetsku kompaktnost, možda nešto duži i predaniji rad na usaglašavanju stilsko-jezičke filtracije svih sadržaja koje je pisac umjetnički zahvatio. Izvanredne su i sa prethodnim navodom izvanredno u saglasju priče kao što su Duboki san – o djetinje naivnom poimanju smrti duga u igri Nikole; ili „Gumeni stric“ – o ko zna kojoj generaciji nekonvencionalnih ljubavnika u porodici; najzad i naslov Minđasova mitarenja – o nezaobilaznom lokalnom oriđinalu, seoskoj ludi koja svojom pojavom personifikuje humorni komentar opisanog svijeta. Sve su ove i još mnoge druge priče vrhunski dometi autorovog izvježbanog literarnog pisma. Ipak, nerijetko ostaje utisak da je dobra polovina zapisa nastala rukom vođenom više melanholičnim dahom evokacije, nego visprenom artističkom razigranošću, koja kad god bljesne obasja tekst blistavom umjetničkom osobenošću.

Demić je na nekoliko nivoa „Ružu pod ledom“ uvezao sa tradicijom književnosti na maternjem jeziku. Ona je, prije svega, duboko uronjena u leksički i frazeološki izvor regije koju opisuje: lokalni izrazi, zatim rijetke i stare riječi piščevog rodnog kraja, daju živopisan kolorit Demićevom idiomu i čine pisca direktnim srodnikom (geografski) bliskih stvaralaca poput Branka Ćopića („upekao zvjezdan“, „tuk na utuk“, „graja i strka“, „ajmo zađevojkati“, „subenast i neuperen“, „flisnut mokrom čarapom“ i sl.) Nadalje, Demić je kao posvećenik i dobar poznavalac srpske književnosti, naročito njenih najboljih prekodrinskih izdanaka, svoje djelo sasvim sigurno intencionalno, a krajnje diskretno i stoga umjetnički delikatno, nakalemio na ostvarenja poput „Zimskog ljetovanja“ Vladana Desnice, ili „Veprovog srcaDraga Kekanovića. Uvodeći u jednoj od priča grotesknu sliku svinje koja u naturalnoj beslovesnosti nemilosrdno fizički satire čovjeka, on je od svojih prethodnika preuzeo jedan očito regionalno ustaljen simbol zemaljske ugroženosti i propadljivosti, na isti ili sličan način prisutan kod pomenutih pisaca. Najzad, Demić se u najširem kontekstu nacionalne literature potvrdio kao autor izrazito samosvjestan u pogledu vlastite pozicije na mapi opisanoj na početku ovog teksta koji, preporučujući „Ružu pod ledom“ na čitanje, posvjedočuje da srpska književnost, uprkos svim izazovima, još uvijek pronalazi žive podsticaje i daje dobre rezultate i van granica matične države.

Autor: Vladan Bajčeta
Izvor: Prosvjeta, br. 172–173


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
nova izdanja knjiga domaćih autora laguna knjige Nova izdanja knjiga domaćih autora
20.12.2024.
Knjige Jelene Bačić Alimpić uvek su aktuelne i u vrhu čitanosti. U knjižarama će se uskoro naći 34. izdanje njenog romana „Pismo gospođe Vilme“, 26. izdanje „Poslednjeg proleća u Parizu“, dok će uskor...
više
robert hodel o bori stankoviću švajcarac o vranjancu laguna knjige Robert Hodel o Bori Stankoviću: Švajcarac o Vranjancu
20.12.2024.
Robert Hodel, rođeni Švajcarac, autor zapažene knjige o Bori Stankoviću „Ranjav i željan“, imao je drugu beogradsku promociju knjige, na kojoj je lično učestvovao. To je bio povod za pregršt pitanja. ...
više
đorđe bajić predstavio jedno đubre manje na novoj s laguna knjige Đorđe Bajić predstavio „Jedno đubre manje“ na Novoj S
20.12.2024.
Gost emisije „Pokreni se“ na televiziji Nova S bio je Lagunin autor Đorđe Bajić, koji je predstavio svoj novi roman „Jedno đubre manje“. Sa Bajićem je razgovarao Marko Novičić, novinar i urednik jutar...
više
prikaz knjige vizantijski svet blistavi sjaj hiljadugodišnjeg carstva laguna knjige Prikaz knjige „Vizantijski svet“: Blistavi sjaj hiljadugodišnjeg carstva
20.12.2024.
Ako ne računamo Kinesko carstvo u dalekoj Aziji, moćna Vizantija bila je verovatno najdugovečnija država staroga veka, opstavši u raznim oblicima na samom vrhu Balkanskog poluostrva preko hiljadu godi...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.