Prikaz romana „Pedeset cigareta za Elenu“

Reći da se čitatelji Marininim knjigama vesele znači malo i slagati. Tjednima prije nego što svaka njezina nova knjiga dođe u knjižaru, nas čitatelje obuzima groznica koju je teško objasniti bilo kome tko ne čita, ili ne čita Marinu Vujčić.

Već kad smo saznali za ovaj neobični naslov, počeli smo između sebe brujati o tome što li je Marina sad skuhala, kakvu li je zaigranu priču prepunu „srceutopljavajućih“ istina i mudrosti sada isplela.

Ne znam jesam li ikada takvom brzinom strgnula plastičnu foliju s knjige. U trenutku kad mi je poštar dostavio knjigu, bili smo na moru, kod bake i djeda. Čitava kuća je znala da mi „danas dolazi Marinina knjiga“ i da se snalaze s djetetom kako znaju i umiju, smiju me zvati samo ako si dijete, jureći po dvorištu, amputira neki ekstremitet.

Skuhala sam si kavu, ugnijezdila se na ono posebno dobro utabano i razmekšano mjesto koje svaki kauč ima i krenula…

Negdje oko pedeste stranice mi je postalo jasno da je ovo Marina koju ne poznajem, da je ovo Marina u sasvim nekim drugim nijansama, u nekom novom obličju; da u njoj živi puno Marina i sve su spisateljice, a ovaj put je za stol sjela ona Marina koja u jednoj ruci drži paletu ponoćnih osjećaja, a u drugoj dobro naoštrene riječi, i da time kroji nešto duboko prodiruće…

Negdje oko te pedesete stranice mi je bilo jasno da svjedočim jednoj stvaralačkoj – i stvarateljičinoj – transformaciji; da me istovremeno zastrašuje i zapanjuje vještinom pisanja. Zar je OVO svih ovih godina čučalo i čekalo u Marini? I zašto, pobogu, zašto?

Možda zbog nas… Lijepo je, pretpostavljam, kada se ono što stvoriš ljudima svidi. Nama ženama je navika da ugađamo, da uveseljavamo, toliko dobro uklesana u kosti da se često ima snagu nagona. Marina nam je davala ono što smo voljeli.

Srećom, SREĆOM, nešto drugo je u njoj raslo, stasavalo, jačalo, bunilo se, tražilo svoj put do riječi, do papira, do nas. Prepoznala sam jako brzo da upoznajem neku novu Marinu, a osmijeh mi se vrlo brzo više nije imao kamo širiti. Tad sam joj napunila sandučić porukama.

Rekla sam joj da ne znam u kakvo je vrelo golim rukama zagrabila i izvukla na površinu ovu knjigu. Rekla sam joj da ju je, što se mene tiče, ova knjiga spisateljski i pripovjedački preporodila. Nakon ovakve knjige, nečiji se talent i mjesto među najčitanijim domaćim spisateljicama neće nikada više moći dovoditi u pitanje.

Rekla sam joj da je u ovoj knjizi raširila krila načinjena od ljudskih kostiju i tinte, a vama sam na Fejsbuku napisala ovo:

„Ova knjiga je 00:00 Marinine spisateljske karijere. Kakakv je to nevjerojatan, preplavljujući užitak svjedočiti ovako spektakularnoj transformaciji autorice – kao da je odustala od olovke i tipkovnice i knjigu pisala zubima i noktima i urlicima otpora. Naklon do poda.“

Noć je ispraznila gradske ulice, ali nije uspavala sve stanovnike grada. Krivnja, trauma, sram, strah, apatija… To su sve redom pakleni alarmi koji se ne čuju, ali nekolicini ljudi u tom uspavanom gradu ne daju predahnuti, ne dozvoljavaju odmoriti.

Jedan od njih će, izmučen krivnjom i potrebom da se iskupi koja nigdje ne nalazi uporišta, krenuti u šetnju, žigošući svijet žarom pedeset cigareta, gradeći tako spomenik od priča i sjećanja osobi koju je volio i iznevjerio.

Taj putujući žar cigarete na čudnovat način će povezati mnoge nespokojne duše koje te noći bdiju uz prozore, i osvijetliti njima – i nama čitateljima – zidove pred koje su stjerani. Strah. Sram. Apatija.

Žar cigareta osvijetlit će konce koji odavno diktiraju svaki pokret ovih umornih ljudskih marioneta. Pokazat će nam izmorene, potrošene ljude čiji se život sastojao od uzmicanja od samoga sebe, od prihvaćanja, prešućivanja; pokazat će nam ljude koji su poslušno, pokorno i šutke ugrađivali sebe u tijesne bedeme tuđih životnih priča; pokazat će nam ljude koji žive svugdje samo ne u sadašnjosti, ljude poharane tuđom sebičnošću, ljude koji ne znaju kako se živi vlastiti život.

A onda slijedi ono najspektakularnije i najsnažnije u knjizi – Marina će nam pokazati ljude koji, iznureni vlastitim nepostojanjem, urlaju, šapću i šute – urlaju, šapću i šute jedno zaglušujuće „dosta“.

Mi ćemo kao čitatelji stajati na tim mjestima pobune i osjetiti titranje u oku, u grlu, u trbuhu. Naše biće prepoznati će ove urlike, šapate i šutnje. Svatko od nas zna da one najhrabrije, najprkosnije pobune dolaze iz nas samih, iz samoće. Kada nitko ne poteže one niti spojene na naše udove; kad spoznamo kakav je osjećaj pomicati svaki aspekt svoga bića u smjeru u kojem MI želimo, onako kako mi želimo, onako kako nas ne boli…

Marina Vujčić je napisala roman koji me je ostavio nijemu od oduševljenja i iznova – još odanije, još složenije, još zadivljenije – zaljubljenu u ovu divnu ženu i autoricu. Rekla sam joj bezobrazno (kao da se nečije stvaranje ima ravnati prema meni) da ne želim više nikada čitati ništa ispod ovoga; „Pedeset cigareta za Elenu“ je postavila nove kriterije izvrnosti pripovjedačima u Hrvatskoj. Taj drski komentar bio je tek jedan kompliment zamotan u šalu, ali uručen s gladnom nadom da je ovo Marina koje ću se još načitati.

Ovu knjigu vam ne preporučujem, onako toplo i od srca i ljubazno i kurtoazno, već vam zapovijedam, naoružana svojim blogerskim renomeom (ha, zamislite vi to naoružanje), da ne dočekate kraj ovog mjeseca, a da ovu knjigu niste pročitali. Vjerujte mi, na stranicama ćete pronaći tako snažne i potresne rečenice, da ćete ih htjeti tetovirati na vlastito tijelo, kako ih ne biste zaboravili.

Sudeći po vašim dosadašnjim reakcijama, po povratnim informacijama o prodaji i posudbama ove knjige u gradskim knjižarama, ne moram vam ja ništa govoriti. Već vas je očaralo i dozvalo zavodljivo žmirkanje žara cigareta koje lutaju kroz noć.

Izvor: bibliovca.com