Prikaz romana „Pariska biblioteka“: Biblioteka je most od knjiga koji spaja kulture

Ruke gore ako ste htjeli raditi u knjižnici! Moj posao, koji jako volim, podrazumijeva rad s ljudima. Koliko god ga obožavala, s vremena na vrijeme voljela bih kada bi moj radni dan bio izoliran od svijeta – da radim bez ičijeg prekida ili upada. Za takve radne dane izabrala bih dva posla: slaganje odjeće po skladištima (radila sam to kao student, dušu dalo za introverta u meni) i slaganje knjiga. Zamislite tu čaroliju – dolazak knjiga u knjižnicu, listanje, uvođenje u sustav, slaganje na police, preslagivanje, otkrivanje krivo zametnutih knjiga, pronalazak pravih knjiških bisera…

Mogu li se ipak transportirati u taj scenarij na više radnih dana?
 

Dok se ne odlučim na knjižničarstvo kao profesiju, ne preostaje mi ništa drugo nego uživati (i suosjećati) u avanturama onih koji rade s knjigama, koji dišu i žive kroz te čudesne stranice koje nas mogu teleportirati u svaki zamislivi (ili nezamislivi) kutak svemira.
 

Hitlerove trupe neumorno napreduju Evropom, a Odil Suše izbjegava ljude koji konstantno razgovaraju o ratu. Naravno da Njemačka nema nikakve šanse protiv nadmoćne francuske vojske! Tek je završila knjižničarsku školu i žudi za poslom u prestižnoj Američkoj knjižnici u Parizu. „Poput korica knjiga, nekih kožnih a nekih platnenih, svaka pariska vrata vodila su u sopstveni neočekivani svet.“ Upravo bih tamo mogla provoditi dane uronjena u ogromnu i raznoliku zbirku knjiga, rijetkih rukopisa, međunarodnih časopisa i novina — izmjenjujući ljubav prema tom dragocjenom papiru s različitim diplomatima, piscima, iseljenicima, političarima i ekscentričnim francuskim bibliofilima. „Knjige–samostalnost–sreća.“ Kao knjižničarka, Odil bi mogla postati moderna, neovisna žena, bez obzira na to što bi time navukla na sebe bijes njezinih tradicionalnih francuskih roditelja.

Nitko nije bio bolji kandidat od nje. Posao iz snova bio je njezin. No kada Američka knjižnica primi vijest da je Mažino linija probijena, Odilin svijet se raspada. „ Ja nisam bila onakva kakvom sam sebe smatrala.“ Uz francusku vojsku u punom povlačenju i nacističke trupe koje se opasno približavaju Parizu, Grad svjetlosti postaje mračan, a Parižani se pripremaju za bombardiranje. Predano osoblje, volonteri i pokrovitelji odlučni su u održavanju svakodnevice i pripremaju Američku knjižnicu za njemačku okupaciju. Zajedno s ostatkom zaposlenika, Odil se pridružuje otporu, dostavljajući knjige židovskim čitateljima kojima je zabranjen ulazak u knjižnicu. No kad se počinje osjetiti kraj rata, kada patnju zauzme nada, umjesto da se raduje, Odil saznaje za izdaje koje joj onemogućuju da ostane u gradu koji voli ili da radi na mjestu koje postalo njeno utočište. „Ljudi se snebivaju, ne znaju uvek šta da urade ili kažu. Nastoj da im ne uzimaš to za zlo. Ne znaš šta nose u duši.“

U međuvremenu, preko bare i četrdeset godina u budućnosti, susrećemo drugu protagonisticu. Lili je pametna djevojka koja se suočava s bremenom adolescencije u prašnjavom gradu u Montani. Dosađuje se, nemirna je i osjeća se izdanom od svoje najbolje prijateljice, a sama sebi odvlači pažnju izmišljajući priče o susjedi koja živi u blizini, elegantnoj staroj udovici tajanstvene prošlosti. Lili će ući u Odilin dom, gdje će otkriti što je ta hrabra knjižničarka nosila u srcu sva ta desetljeća…
 

„Ljubav, to je kad nekoga prihvatiš bez ostatka, čak i one njegove strane koje ti se ne sviđaju ili ih ne razumeš.“
 

Odil nije pravi protagonist ili antagonist u punom smislu te riječi. Ona je stvarna žena od krvi i mesa koja u isto vrijeme pomaže ljudima, dok druge ranjava svojim postupcima i riječima. Unatoč ratnim nedaćama, rat ne može automatski učiniti ljude herojima, pa čak ni dobrim osobama, ali ih nedvojbeno oblikuje, kao što Odilin lik neprestano pokazuje.

Uranjajući u okrilja Drugog svjetskog rata, „Pariska biblioteka“ u sebi nosi ljubav prema knjigama. Umjesto s likovima, ja sam se povezala sa prostorijama ispunjenim knjigama koje su predstavljale prijetnju. Njihova sudbina je bila jedina stvar koja me je zanimala – u „Pariskoj biblioteci“ one za mene imale dimenziju likova u kojoj sam neopisivo uživala.

 

„Pariska biblioteka“ zanimljiva je priča o ljubavi i gubitku, ljubomori, kajanju, žrtvi i iskupljenju. Ispituje snagu pravog prijateljstva i ostavlja čitatelja u razmišljanju o ranama koje mogu ili ne mogu zacijeliti, te mogu li vrijeme, udaljenost i odlučnost izgraditi most do istinskog oprosta.

Izvor: Knjigožderonja