Semezdin Mehmedinović jedan je od mojih najdražih autora. Možda čak i najdraži.
Najdraža njegova knjiga mi je „
Me’med, crvena bandana i pahuljica“ (
recenzija) zato što piše najintimnije crtice iz svoga života, piše o svojoj obitelji i o ljubavi. Obožavam sve njegove zbirke i mislim da se ne može pogriješiti, ali ipak je njegovo shvaćanje i opisivanje ljubavi nešto posebno.
„
Ovo vrijeme sada“ nije knjiga o ljubavi prema njegovoj ženi i obitelji, ali mi je svejedno bila odlična. Ovo je zbirka njegovih sjećanja. Mehmedinović kao da rekonstruira svoja sjećanja, prisjeća se nekih starih prijatelja i događaja. Piše o raznim događajima iz njegova života, o raznim slučajnim i namjernim susretima. Iznosi svoje doživljaje Sarajeva, Amerike, raznih pisaca, pjesnika i slikara…
No nije toliko ni važno o čemu piše, već osjećaj koji njegovo pisanje izaziva. Život gledan Mehmedinovićevim očima niz je malih čudesa. Njegova sposobnost da obrati pažnju na male, svakodnevne trenutke i to pretvori u riječi je zaista vrijedna divljenja. U svojoj knjizi „Put umetnika“ Džulija Kameron piše: „Obraćanje pažnje je put kreativnost preživljavanja.“ Mehmedinović čini upravo to: obraća pažnju. Ne samo da obraća pažnju na vanjski svijet nego (još fascinantnije) na svoj unutarnji svijet. Divno je čitati kako on interpretira neki susret, nečiji pogled, neki telefonski poziv i slično. Divno je pogledati svijet njegovim očima.
„Postoji ta reakcija kod ljudi: kad se zateknu pred kamerom, imaju potrebu da mahnu nekoj konkretnoj osobi koja će ih prepoznati kad snimak bude gledala, ili je pozdrav upućen pogledima svih potencijalnih poznanika. Ali ja želim vjerovati da je to pozdrav jednoj, izdvojenoj osobi.“
Njegova perspektiva je toliko topla i osjećajna. Primjerice, u jednoj poglavlju piše o podmetaču za čaše. O podmetaču koji je dobio od svog prijatelja Kemala Bakaršića 1982. godine:
„U ovom malenom predmetu skupila se povijest moje mladosti.“
Premda je to samo jedan predmet, tako običan i naizgled nevažan, Mehmedinovića podsjeća na starog prijatelja i za njega on ima sentimentalnu vrijednost. U nastavku piše:
„Mijenjale su se čaše koje sam na njega spuštao, i sadržaj u čašama se mijenjao, a podmetač je mirovao na stolu između mene i mojih poznanika u živim razgovorima, od kojih neke i danas pamtim.“
Podmetač predstavlja konstantu u ovom kratkom, prolaznom životu. On je metafora za naša sjećanja koje su tu unatoč svemu. Kako pjeva grupa TBF: „Jer sve prolazi, ostaje samo u nama / U srcima, u umu i foto-albumu“. To je snaga uspomena koje su zauvijek dio nas. I u svom pisanju se oslanja i veliča upravo to – sjećanje. Nadalje, piše:
„Svijet koji se vidi golim okom uvijek sadrži više od onoga što smo u stanju vidjeti. Iza svake slike postoji još jedna slika, i još jedna, i još jedna…“
Podmetač je više od onoga što su njegovi poznanici u stanju vidjeti. Svijet promatramo svojim očima na temelju vlastitih iskustava i događaja. Zbog toga se čini kao da je, kako autor tvrdi, „život skladište pogrešnih pretpostavki“. Pogrešno pretpostavljamo, premalo promatramo, prebrzo donosimo zaključke. Čitajući ovu knjigu, neizbježno je osvijestiti to, biti suosjećajan, osjećati zahvalnost, jednostavno – voljeti život.
Ova knjiga, kao i sve ostale Mehmedinovićeve knjige, na mene djeluje kao neka vrsta meditacije. Potiče da živim u sadašnjem trenutku, svjesno i zahvalno. I to na puno ugodniji način nego što Ekart Tol i njegova pretenciozna (ako se mene pita) „Moć sadašnjeg trenutka“.
Za kraj poslužit ću se recenzijom na
Goodreadsu koja najbolje i najjednostavnijim riječima opisuje ovu knjigu:
U mladosti sam se zanimao za ideje, i tragom tog interesa birao knjige koje ću čitati. Danas su mi važnije emocije, jer znam da je malo ideja koje u vremenu ne izgube prvobitnu uvjerljivost, a ono što osjećamo, to je zauvijek.
Autor: Lucija Vujnović
Izvor:
pagesoflucy.wordpress.com