Prikaz romana „Očevi i oci“: Studija slučaja balkanske svakodnevice

„Istinu govorim, sine. Ne zato što je lepa, već zato što je jedina koju znam.“

Istinom i samo istinom Slobodan Selenić nam u romanu „Očevi i oci“ pripovijeda o dva svijeta, Elizabetinom i Stevanovom, engleskom (anglosaksonskom) i srpskom (balkanskom), koji su se nakratko sreli, ali (p)ostali trajno suprotstavljeni kada su se našli u vremenu i prostoru koji su ih u njihovoj percepciji identiteta i slobode sputavali. Onaj treći, njihovog sina Mihajla, za njega buntovno-revolucionaran, za njegove roditelje bahato-nerazumljiv, a zapravo vrijednosno nestabilan, upravo je ono što ih je u zabran i otjeralo.

Kroz iskustvo srpskog mladića u Engleskoj, strast između supružnika, odrastanje i stasavanje „Engleščića“ u Srbiji, upoznajemo se sa ozbiljnim posljedicama neprilagođenosti svakog od njih. Selenić nam u „Očevima i ocima“ pokazuje koliko je težak susret različitih kultura tamo gdje je nacionalni identitet zasnovan na veličanju sopstvene osobenosti, a omalovažavanju „drugosti“.

Selenić piše široko i duboko. Široko, jer je razmjere lične tragedije nemoguće sagledati bez sagledavanja tragedije zajednice. Duboko, jer ga njegova čvrsta opredijeljenost da kritički posmatra sve „čuva“ od pristrasnosti i vodi kroz razdoblje između dva rata i strahote ovog drugog sa gađenjem u odnosu na visoku politiku, kneževske balove, partizansko bahaćenje, četničku krvoločnost. Uz sve to, knjiga kao da ne govori o prošlosti, jer su vapaj za čuvanjem osobenosti manjina u teroru većine, čežnja za Evropom, gnušanje nad, metaforički, Hunima i Vizigotima, prezir nad jednoumljem, raskorak između svijesti da ste prvi dok bitišete na samom dnu, nikad primljenljiviji. Balkan, kao spona između istoka i zapada, nikada do kraja nije bio „svjestan“ te svoje uloge i još uvijek grca pod teretom (svjesne) neprilagođenosti i „epske“ prošlosti.

„Jezikom čovek, svaki ponaosob, pokazuje dušu, besmrtnu sa svoje jedinstvenosti sadržane u načinu, više no u predmetu, govora.“

Selenić nam u „Očevima i ocima“ kroz dva paralelna viđenja događaja, Elizabetinim i Stevanovim, daje cijelu svoju dušu, bolno iskreno, i najbolja je studija slučaja za ovu svoju rečenicu. Jer ne raspolućuje vam i um i srce samo epilog ovog romana (posljednje strane su poput sipanja soli na žive rane i zauvijek će imati isto dejstvo i bez ponovnog čitanja), već i svaka rečenica, koja je, u isto vrijeme, i svjedočanstvo i piščeva bravura.

Ovo nije moj prvi „susret“ sa Selenićem, budući da sam i prije ovog romana bila opčinjena njegovim načinom pripovijedanja. Prije više od dvadeset godina sam pročitala „Ubistvo s predumišljajem“, a prije dvije godine „Prijatelje“, koji su me oduševili detaljnom analizom (nacionalnih) obrazaca, stereotipa, društvenih i istorijskih prilika. Međutim, utisak koji sam formirala prije ove knjige, a mogao bi se sažeti u „veliko poštovanje“, zanemarljive je jačine u odnosu na sadašnji. „Očevi i oci“ su remek-djelo koje je sebe katapultiralo u folder „knjige života“, a takve imaju ono „nešto“ što je iznad ljepote rečenica, sadržaja i slojevitih likova. One imaju sve to i ono što se samo kožom osjeti.

Već izvjesno vrijeme govorim kako sve ređe nailazim na knjige koje rasplaču, zabole i zamisle. „Očevi i oci“ su me ućutkali za narednih pet godina.

Autor: Jovana Marović
Izvor: Instagram (@palatasnova)