Pisac
Toma Šleser knjigom „
Monine oči“, velikom delu inicijacije u umetnost i u život i priči o neraskidivoj vezi između devojčice i njenog dede, poziva čitaoca na put kojim se jača duh i umanjuje nesigurnost.
Devojčica Mona stoji pred slikom „Venera i tri gracije uručuju darove mladoj devojci“ Sandra Botičelija, dok joj njen voljeni Dade tumači kako je slikar prikazao umeće primanja. Čovek mora da nauči da prima i prihvati dobronamernost drugoga kako bi bio sposoban za velike i lepe stvari. On treba da poštuje darodavčevu želju da nekome pričini zadovoljstvo. Za onoga ko prima uvek će biti prilike da uzvrati, ali da bi dao, neophodno je da bude sposoban da primi. Učeći unuku da opazi „svetlost koju ne vidimo“, podučavajući je kako se gleda i vidi umetničko delo, očinska figura dede punog strpljenja, razumevanja i osetljivosti za lepo pokazuje Moni kako se prikazuje svet, zašto nam umetnička dela pomažu da ga bolje razumemo, kako se naši gubici, male i velike tragedije javljaju u životima slikara i u njihovim delima.
Privremeni gubitak vida devojčice Mone, uzrokovan psihološkom traumom, gubitkom bake Kolet, uz svu lekarsku pomoć podstiče dedu da na unuci u tajnosti i mimo preporučenih psihijatrijskih metoda, proveri terapijsko dejstvo umetnosti u koje predano veruje. Susret sa umetničkim delom pomaže Moni da dođe do bolnih prizora iz detinjstva i kroz njihovu haotičnost i povređivanje raščini strah od gubitka vida. Gledanje u Gojinu, Tarnerovu ili Kurbeovu sliku i razmišljanje o njoj postaju terapija kroz bolne susrete koji ozdravljuju i ojačavaju. Vidno i mentalno polje se pune lepotom koja je u trenucima beznađa i tuge najbolji način da se sakupi snaga i krene dalje.
Svake srede posle škole, u Luvru, muzeju Orse i Boburu deda i unuka se zaustavljaju pored jednog čuvenog dela, dokazujući značaj priče o mudrom učitelju i učeniku željnom znanja, o suštinskoj vezi različitih generacija. Jedne koja počiva na znanju i iskustvu i druge pune mladalačke radoznalosti i spremnosti da se pronikne u tajnu. Ova dragocena knjiga, znalački napisana iskustvom posmatranja, dubokog promišljanja ali i duhovite igre svojstvene deci, ukazuje na vrednost onoga što je strano zapadnoj civilizaciji opterećenoj da očuva jedini navodno ispravan pogled „večne mladosti“.
Mona (sa simboličnim imenom koje aluziju na čuveni osmeh obogaćuje novim akcentom na oči i gledanje) i njen deda zabavljaju se, ali su i pokrenuti, zatečeni, uhvaćeni u zlatni kavez slike, fotografije i skulpture. Gledalac za tren preuzima pogled Vermera, Mikelanđela, Kanaleta, otkrivajući ne samo moć umetnosti i sugestivnu prirodu umetnika da nešto saopšti več dobija i obaveštenje o tome šta oseća, šta dobija na dar, kako u blizini Van Gogove slike ili skulpture Kamij Klodel gubi sumnju, a zadobija snagu za pobunu.
Nisu samo Monine i naše oči one koje gledaju sliku. I naslikani modeli gledaju u posmatrača zapitanim pogledom Vermerove „Devojke sa bisernom minđušom“ ili očima „Ciganke“ Fransa Halsa, punim začikavanja i životne bezbrižnosti. Taj zajednički razgovor pogleda postavlja pitanje koliko se čovek tokom dugog vremena promenio. Ako sudimo po odeći, nakitu, žanr scenama ili nekadašnjim zanatima, promena je očigledna, ali po težnji da se svidi, da pokaže i primi ljubav, da naglasi moć i ukaže na stradanje, uživa u cveću i jahanju, da bude dirnut nežnošću dece i životinja, skoro da se ništa nije promenilo.
Istoričar umetnosti i pisac Toma Šleser knjigom „Monine oči“ poziva čitaoca na put kojim se jača duh i umanjuje nesigurnost. Revija snage velikih slikarskih imena, od renesansnih majstora sve do instalacija Marine Abramović, zanimljivo je i znalački pretočena u reči koje opisuju kako se stilovi i načini, kao haljine, presvlače ali se čovekova suština ne menja. Skriven među fantomima ili izbačen na vetrometinu, on pruža bilo ruku sa četkicom ili onu koja piše, ne bi li poput munje izašao iz tame i osvetlio ono malo prostora pred sobom.
Autor: Ljubica Arsić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 49