Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pjesnik je i esejist, radio je kao urednik u novinama, tjednicima te na radiju i televiziji.
Knjigu „
Me’med, crvena bandana i pahuljica“ pročitala sam nakon njegove zbirke poezije „Knjiga prozora“. Bila sam oduševljena njegovim riječima i njegovim ilustracijama da sam odmah stavila na popis i ostale njegove knjige. Ova knjiga je, za razliku od „Knjige prozora“, trodijelni prozni zapis o njemu, njegovom sinu i njegovoj ženi.
Velika je to priča. ‘Me’med, crvena bandana i pahuljica’ knjiga je o bolesti, o imigraciji, o identitetima, o obitelji, ali prije svega knjiga o braku, o partnerstvu, o starosti, o ljubavi ‘dva udara’: srčanog i moždanog.
U prvome dijelu
Mehmedu ima srčani udar i postaje Me’med. U drugom dijelu Semezdin i njegov sin Harun putuju pustinjama Arizone i Nevade prisjećajući se svog dolaska u Ameriku sredinom devedesetih i fotografirajući nebo i zvijezde iznad pustinje u sklopu Harunova fotografskog projekta. U trećem dijelu Sanja ima moždani udar uslijed čega ostaje bez pamćenja. Ne zna koji je dan, mjesec, godina, tko je američki predsjednik. I uvijek iznova postavlja Semezdinu pitanje: „’Reci mi tko je sve od naših poznanika umro? Ali zato dobro zna tko je Semezdin.’ A onda ljekar rukom pokaže na mene koji sjedim do njenog kreveta – ‘A ko je ovaj čovjek?’ Jedan trenutak je umirivala pogled, činilo se da gleda kroz mene, i lijepo sam osjetio studen što kroz moje tijelo prolazi. I mislio sam, ona me je zaboravila. Ali onda je njeno lice u trenutku doživjelo transformaciju, gledala je u mene kao da me je spasila iz nepostojanja, ili kao da me upravo rodila, i s izrazom najčistije ljubavi rekla – ‘Semezdin, moj.’ I to je bio tren u kojem se moje ime ispunilo značenjem. Ja sam Semezdin, njen. To je moja ljubavna priča, i sav moj život.“
„Me’med, crvena bandana i pahuljica“ najintimnija je knjiga Semezdina Mehmedinovića, koja kroz naizgled svakodnevne, a opet neobične događaje duboko ponire u međuljudske odnose, u odnose muža i žene, oca i sina. Omeđena bolnicom, iskustvom nemoći, težnjom da se shvati i prihvati promjena vlastitoga ja, prepuna empatije, ona je gotovo medicinski točna dijagnoza ljubavi u svakoj obitelji.
Mehmedinović opisuje male stvari jer dobro primjećuje ljepotu koja se nalazi u njima. U Semezdinovim pričama toliko je neposredne ljubavi prema svijetu, iskrenog propitkivanja malih stvari iz života, da uvijek pomislim: kako lijepo. Kroz cijelu se knjigu osjeća velika ljubav prema obitelji i životu. Dotiče se i teme usamljenosti, prolaznosti i sjećanja, te strahovitih promjena u američkom društvu koje otvaraju novu tjeskobu u vječitim strancima. Ipak, sa svih stranica i dalje zrači zapanjujuća toplina.
I baš kada pomislimo da smo pročitali neke od najljepše ispisanih stranica i da nas Mehmedinović više ničim ne može iznenaditi, uslijedi
Pahuljica, priča posvećena njegovoj supruzi Sanji nakon što je doživjela moždani udar i trajno izgubila pamćenje koje se uprkos Semezdinovoj nadi i predanosti ne vraća. Ovaj dio mi je osobno najdraži jer opisuje najčistiju ljubav između ljudi u dugogodišnjem braku. Fascinantna je njegova požrtvovanost i blagost, taj nesalomivi bedem njegove ljubavi, neodoljiva je i gotovo magična njegova stabilnost.
„Ljudi po inerciji u novčanike stavljaju fotografije svojih najbližih, a stignu li ih i pogledati? Postoje trenuci u kojim se mi obratimo tim fotografijama, u stanju usamljenosti, na putu, onda kad smo odvojeni od bližnjih. Pokušavam da zamislim kako je (u prošlosti) otvorila novačnik i pogledala u ovu sliku. I šta je njoj u tom trenutku moja slika mogla značiti?“
Čudesna je ovo knjiga. Pročitajte je ako volite osjećati riječi koje čitate i ako volite kvalitetnu književnost.
Autor: Lucija Vujnović
Izvor:
pagesoflucy.wordpress.com