Prikaz romana „Frida ili o boli“: Savršen okvir od reči oko Fridinog portreta

Danas, s vremenskim odmakom, znamo da je Frida Kalo prva u nizu triju žena koje je poznata spisateljica odlučila ovjekovječiti svojim perom. Kad je roman „Frida ili o boli“ ugledao svjetlo dana, čitatelj koji se prvi put susreo s naslovnicom nije mogao znati radi li se o biografiji. Sumnju su dodatno mogle pojačati činjenice prinesene kao dokazni materijal: fragmenti osobnog i profesionalnog života poznate slikarice.

Dječja paraliza, zatim i prometna nesreća koja je oslabila tijelo i narušila njezin duh, upoznavanje slikara Dijega Rivere, Maestra, te njihovi životi uklopljeni u društveno-politička zbivanja toga doba uvlače čitatelja u priču podcrtavanjem njezine vjerodostojnosti. Ipak, one čine tek temelj dobro sročenoj priči koja demistificira tijelo i zamku njegova postojanja: bol.
 

„Frida ili o boli“ žudnjom za životom i svime što on donosi, boli, ljubavi i umjetnošću oslikava savršen četverokut u kojemu se sva četiri elementa neprestano sudaraju, podupiru, međusobno razrušavaju i nadograđuju. Bol je postojana kroz cijelu pripovjedačku liniju, ona uvjetuje sve što se događa nakon nje: iz boli, konvencije, svakodnevice Frida bježi u neki drugi svijet i nabasava na umjetnost koja postaje sredstvo preživljavanja. Unatoč boli, život se nastavlja, a to stvara dinamiku djela koja je ostvarena različitim sredstvima pri gradnji teksta. Kurzivirane analize slika djelo povezuju s umjetnicom, dodatno potvrđuju dočarana stanja svijesti. Česti su i prelasci iz trećeg u prvo pripovjedačko lice, a događaju se bez naznaka, iznenada, kao što se iznenada pojavljuju misli jedna za drugom, a za sobom povlače i evokacijske epizode.

Tijelo protagonistkinje prostor je njezine slobode, ali to je ujedno njezina tamnica. Odjećom, frizurom i šminkom ona čini svjestan odabir, navlačeći zajedno s tim na svoje tijelo ulogu koju toga dana želi odigrati. Ona svjesno odabire načela po kojima želi živjeti, odabire životnost nasuprot predavanju ništavilu i smrti. Cijela je njezina ličnost izgrađena na suprotnostima, dijelovima opreka koji su ujedno simboli: odjeća, frizura, jarke boje, korzet, svjetlost. Svaki simbol svijet je unutar njezine ličnosti. I dubina odnosa s Maestrom zasnovana je na suprotnostima: bol koju joj nanosi proporcionalna je njezinoj želji da bude voljena. Umjetnost je jedina pošteđena te ambivalentnosti: ona se s boli sjedinjuje, ali iz nje proizlazi samo jača, karakternija.
 

Nemoguće je ne osjetiti bol na psihičkoj, ali i fizičkoj razini pri čitanju romana. Ova snažna ličnost, bila ona kao takva samo fikcionalna ili ne, ostavlja bez daha i pita čitatelja: može li ovakva bol, u svim svojim oblicima, biti stvarna? Je li takvo što moguće izmisliti? Vjerodostojnost može biti mamac za koji će se čitatelj rado uhvatiti, no upravo ovaj roman pokazuje zašto djelo po istinitom događaju – radilo se pritom o romanu, filmu ili bilo kojem drugom obliku umjetničkog izražavanja – nikada nije samo to, niti mu takva oznaka može podariti status. Upravo ono pokazuje da se svaka granica između stvarnosti i fikcije, prepričavanja i pripovijedanja briše u trenutku prenošenja. Važno je ono s čime čitatelja djelo ostavlja nakon što je jednom pročitano.

Autor: Barbara Tolić
Izvor: Književne kritičarije