Prikaz romana Elvedina Nezirovića „Boja zemlje“ – Crveno je i boja zemlje

Krenete li redom ovim našim nesretnim krajevima, a to znači od sjevera ka jugu, ili obrnuto, ili da budem precizniji, odnosno konkretniji, od Vardara pa do Triglava, zadubite se malo u zemlju po kojoj hodate ili pored koje prolazite. Zadubite se u njenu boju. Negdje crvena, negdje crna, negdje smeđa, a negdje siva. Vrlo je teško pronaći tu među gdje jedno prelazi u drugo iako će nauka dati svoje objašnjenje za to – crvenica, crnica, glinuša, pjeskuša… Sve to ima svoje zašto i zato. Ali živimo u krajevima gdje nauka i logika često ne mogu dati objašnjenje ni odgovor na brojna pitanja koja prevazilaze te okvire i ulaze u sferu iracionalnog, ili što bi u „Zoni sumraka“ (seriji, a ne časopisu rekli), na stranu pete dimenzije, nepoznate čovjeku i ogromnoj kao svemir.

Dakle, krenemo li redom tim našim nesretnim krajevima, od Vardara pa do Triglava i zadubimo li se malo dublje u zemlju po kojoj hodamo ili pored koje prolazimo, zastanimo na tren i zaposlimo ruke. Možda ćemo, što je već dovoljno strašno samo po sebi jer implicira mogućnost, ispod te površine zateći kosti iz neke od neotkrivenih masovnih grobnica. Ili možda tragove krvi onih koji su imali tu sreću u nesreći da ne završe u nekoj od tih grobnica, ali koji su opet imali tu nesreću da tu krv puste na zemlju po kojoj hodaju u nekom od koncentracijskih logora. I tu sve nekako pada u vodu. Sva logika, ni nauka nemaju odgovor na pitanje kako je čovjek to mogao učiniti drugom ljudskom biću. Tu je kraj, ali da li i novi početak ovog društva?

To je pitanje koje u svojom romanu, prvijencu – „Boja zemlje“ postavlja i Elvedin Nezirović. O njegovom romanu „Ništa lakše od umiranja“ smo već pisali. I tu on traži odgovor na to pitanje o zlu i, naravno da kao takav taj roman ima svoju debelu pozadinu baš u toj zemlji o kojoj Elvedin piše. Ali morao je prvo raščistiti neke stvari sa sobom, sa sopstvenom porodicom. Duhovi su to prošlosti, demoni koji opsjedaju prije svega njega samog, a onda i sve ostale koji su prošli i preživjeli Dretelj, Heliodrom, ali i ostale logore van Hercegovine.

Ali daleko da je ovo samo priča o mostarskim logorima i onima koji su, poput njegovog očuha, bili u istima, ali koji su se vratili „mrtvi“.

Nadam se da vas zaista nema mnogo koji ste u mogućnosti da odete na grob svog oca i da shvatite da u tom trenutku imate jednaki broj, ili možda čak i veći broj godina od njega u trenutku kad je umro. I, naravno, da se pitate da li je i ako je, koliko je njega ostalo u vama?

Na žalost, Elvedinovih prvih sedam mjeseci života bilo je i posljednjih sedam mjeseci njegovog oca i to pitanje će ga, više ili manje mučiti i do kraja života. A kad vas neka slična muka mori onda vam ona često dolazi i u snove. Tako je bilo i sa njim. Ipak, u nekom trenutku, a ostavimo to vama da sami otkrijete, otac, a sa njim i Elvedin, našli su neki duhovni mir i u snove mu se useljavaju neki drugi ljudi, neki drugi doživljaji, a o njima ćemo možda saznati u nekom novom romanu.

A možete samo zamisliti kakva je muka bila pisati ovu priču. Porodičnu. Ličnu. Ne samo zbog toga što to može poremetiti odnose unutar familije, koji ruku na srce, ionako nisu bili neki, pa onda ovo može razrušiti tu kulu od karata, te nove odnose početi graditi na novim temeljima, jer porodicu ne biramo. Nameću nam je i prečesto pristajemo na tu igru. Pravu porodicu nam čine prijatelji, a Elvedin ih stiče sa ovom knjigom. Stiče je svuda po toj krvavoj zemlji omeđenoj od Vardara pa do Triglava, koja se danas prostire i van tog fizičkog okvira. Eno je po Njemačkama, Švedskama, Norveškama, Amerikama, Australijama… Pobjegla je fizički od te zemlje, ali tu boju zemlje nosimo u sebi i dok smo živi nećemo je izbaciti. Ipak, lakše je kad se stavi na „papir“.

Ali još nešto o toj muci. Recimo da je, iako nije samo to slučaj, roman nastajao na osnovu porodičnih fotografija. To i stoji crnim štampanim slovima, ispod naslova. Većina nas je ostala i bez toga jer se iz kuća i stanova znalo bježati glavom bez obzira, a fotografije su često nestajale u vatri. Nije ni Elvedin bolje prošao i tim više je ono što je napisao značajnije.

A kad se sa tim suočio, kad se suočio sa činjenicom da je ta zemlja po kojoj hoda toliko natopljena krvlju dalje se onda mogao suočiti i sa onima koji su tu zemlju natopljavali, poput Johnnya Aakera opisanom baš u „Ništa lakše od umiranja“.

Ova knjiga je ujedno i razglednica jednog kraja, Mostara, Stoca, Konjica, razglednica mjesta kojima je povezan, u kojima je rastao i u kojima i danas živi. Razglednica je crno-bijele boje i uspomena je na jedno vrijeme, ali i opomena. Opomena da se ne ponovi. A oni koji to shvate postaju Elvedinova bliža i najbliža familija bili navijači Veleža ili ne.
 
Piše: Dejan Kožul
Izvor: kupek.org