Prikaz romana „Bečki roman“ Dragana Velikića: Roman o jednom sudskom postupku, o procesu denuncijacije pojedinca

Prolazi već peti dan otkako sam pročitala „Bečki roman“ Dragana Velikića. Trebalo mi možda mjeriti vrijeme i promjene koje nam donose pročitane knjige, međutim, riječ je o vrlo nemjerljivim kategorijama, gotovo metafizičkim. Još uvijek ne postoji uređaj koji bi izmjerio koliko nas je neka knjiga promijenila, koliko smo dugo o njoj mislili, koliko smo se dugo u svijetu kretali pod njenim djelovanjem.

„Bečki roman“ sam pročitala u dahu, u dvorištu jednog od najstarijih, neki kažu, i najstarijeg zagrebačkog hotela. Sve o čemu „Bečki roman“ govori, slušala sam i za susjednim stolom. Bila sam, dakle, na periferiji glavnog grada Austrije. Gospođe su gotovo sat i pol vremena koliko sam sjedila razmatrale svjetske i zagrebačke probleme te brzo i samopouzdano detektirale krivce. U svijetu su ponosnu titulu krivaca za sve loše ponijeli Židovi, a u Zagrebu bosanskohercegovački Hrvati. Neugodno je to čuti, ali lijepo je znati. Tako mali narodi, a tako velika sranja. U Mostaru bi rekli – golemo.  Možda je i bilo vrijeme da se moja zabluda o glavnom gradu Hrvatske razbije: ipak je to periferija glavnog grada Austrije. Nepalci i ostali pripadnici radničke bratovštine iz Azije su im jadni i bijedni. I bit će sve dok netko od njih ne bude radio u nekom uredu, nekoj instituciji, sve dok ne bude radio neku odgovornu vrstu posla. Dok rinta na baušteli, raznosi hranu i vozi taksi, nema s njima problema. Dobro, malo im smrde, malo su im je*ene crnčuge, ali u suštini, to je to. Periferija glavnog grada Austrije, opet kažem.

Pavle Marić, mladi psihijatar i Srbin, čovjek koji se preziva na sporno -ić, zaposlen je u bečkoj Centralnoj bolnici. Njegov život do zaposlenja nije bio idealan: dijete je razvedenih roditelja, projekt svog autoritativnog i dominantnog oca, stomatologa u čiju su ordinaciju u Beču, dolazili samo oni s pedigreom, i majke profesorice književnosti i profesionalne kukavice. Međutim, u tom rascjepu između Beča i Beograda, Srbije i Austrije, Pavle je pristajao na očeve izbore i planove, uzalud opomenama djeda Lovre da oni koji se trajno nastane u Austriji trebaju paziti da ne završe kao Frankopani.

Austrija Pavlovog oca Andreja u koju se toliko uzdao i kleo, u koju je vjerovao i kojoj je i sam, baš on, toliko doprinosio, raspala se onog dana kada mu je sin uhićen i zatvoren u zatvorskoj bolnici za mentalno poremećene osuđenike u gradiću kojem sada više ne pamtim ime. U „Bečkom romanu“, kao u povijesnoj lekciji o početku Prvog svjetskog rata, imamo povod i uzrok. Povod uhićenju bili su kolači: Pavle ih je donio svojim kolegama liječnicima u Centralnu bolnicu. Pandemija je korona virusa, svijet se neumoljivo raspada, njegove kolege kolače jedu, da bi ga svega nekoliko dana kasnije optužile za svjesno i namjerno trovanje. Istražni postupak je manjkav, sav od propusta, zataškavanja, a Marić u zatvoru provodi tri mjeseca gdje se njegova ljudska prava, koje kao zatvorenik ima, neprestano krše. Nema pravo na pravično suđenje i obranu. Zašto bi i imao? On je i prije okončanja kaznenog postupka – presuđen kao trovač. I ne samo kao trovač, nego i uhoda, isljednik, mentalno oboljela osoba. I unatoč tomu što stručni medicinski nalazi otkrivaju da nema nikakvo mentalno oboljenje, da ne postoji ni najmanji dokaz da bi nekog svjesno otrovao i uhodio, pred austrijskim policijsko-sudskim aparatom on je kriv. I sve što čini, što govori, kako se ponaša, samo ide u prilog toj tvrdnji.

„Bečki roman“ je knjiga o čovjeku koji se bori protiv države koja ga je odlučila hladnokrvno i nemilosrdno likvidirati kao građanina, i to drugog reda. A država je spremna učiniti sve što može i ne može, sve što se smije i ne smije, kako bi riješila slučaj. Pavle Marić je pred austrijskim zakonom i represivnim organima bio slučaj. I ne zato što je Pavle Marić, što je čovjek, nego što mu se tako, nesretno, naštimalo u životu da su oko njega, da su u slučaj upleteni svi oni koji čine kremu jednog grada.

I zbog njih je on slučaj; pa neće sada ugledni bečki liječnici, pravnici, njihova djeca, ispaštati ako su malo i slagala, ako su malo i izmislila, ako su se malo i zezala, ako su malo i krivo shvatila, zbog tamo nekog Marića, koji čak nema ni državljanstvo. Osim toga, u njegovom mobitelu pronađen je inkriminirajući sadržaj: fotografirao je toliko toga što ga veže za ljubav, strast, radost. Kada bi mobiteli svakog od nas, došli pred austrijske policijske istražitelje, vjerujem da bi se pronašlo neko inkriminirajuće djelo koje se treba tretirati Kaznenim zakonom i sumnjam da bi nas puno prošlo ispod godine dana zatvora i barem nekoliko psihijatrijskih dijagnoza.

„Bečki roman“ je roman o jednom sudskom postupku, ali i o procesu denuncijacije pojedinca. Knjiga o tome kako postajemo žrtve drugih tek onda kada se ti ljudi više ne mogu izboriti ni sa sobom, ni sa svojom okolinom. Pavle Marić nije bio kriv, to se i sudskom presudom dokazalo, i to pravomoćnom.  Kolače je donio pogrešnim ljudima: onima koji su tuđi jad iskoristili jer im je tako trebalo, jer im je tako bilo lakše, jer su samo to znali učiniti. U osobu koju je volio, učitavao je ono što je njegov otac učitavao u Beč: sve ono čega nije bilo.

Osim borbe protiv represivnog aparata, u gradu koji je proglašen najsretnijim gradom za život, Pavle Marić borio se za vlastiti identitet i integritet pred ocem, pred svojom obitelji, ali i sam pred sobom. Možda mu je zatvor pomogao. Naši neprijatelji nas ponekad vode na nevjerojatno dobra i korisna mjesta. Treba im dati šansu da to učine. Mariću se, naravno, nitko nije ni javno ni privatno ispričao zbog terora koji je prošao, nitko nije pokazao ni minimum pokajanja. To je, dakle, jedna uobičajenost, ili kako se u romanu kaže „tipično austrijski“. Ničega ih ta fraza ne amnestira, naprotiv, ni pojedinačno ni kolektivno, nego samo potvrđuje koliko je to dekadentno društvo, ogrezlo u zlo i bešćutnost koji se zatrpavaju saher tortama i pohanim svinjskim šniclama. Na njihovom je kuhinjskom stolu Pavle bio klasični carski drobljenac.
 
Autor: Gloria Lujanović
Izvor: Ajfelov most