Prikaz romana Ahmeda Sadavija „Frankenštajn u Bagdadu“

Književnost savremenog Iraka doima se danas kao iznimno živa i zanimljiva. Dakako, nemamo pouzdan uvid u širu produkciju ove književnosti, ali ukoliko pogledamo dva pisca koja su do nas došla iz ove zemlje, a radi se o Hasanu Blasimu i Ahmedu Sadaviju – koji su probili opnu zapadnocentričnog književnog kruga – mogli bismo s pravom zaključiti da savremena iračka književnost donosi majestetične pripovjedačke poduhvate.

Rat u Iraku, danas to pouzdano znamo, jeste jedan od najtragičnijih ratova dvadesetog vijeka, nastao na lažnim dokazima i međunarodnim diplomatskim prevarama, ostavio je stravične i razorne posljedice, koje, gotovo dvije decenije poslije pada Sadama, nisu ni blizu normalizacije.

Sve je priča

Povijest arapske književnosti nas uči da je u ovom dijelu svijeta sve priča, a Šeherezada nas upozorava da je priča zapravo život. Gdje nema priče, nema ni života. Marquez bi rekao živjeti da bi se pripovijedalo, jednako to pokazuju i irački pisci Blasim i Sadavi.

Roman ovog potonjeg „Frankenštajn u Bagdadu“ (Laguna, 2019.) to pokazuje u najdoslovnijem smislu. Ono što je Blasim u svojim pričama uspostavio kao autentičan pripovjedački ton nastao na melanžu brutalnog realizma i fantastike, koji se nerazdvojivo i u filigranskim prelazima i nijansama preklapaju, da je nemoguće razdvojiti ih, iznimno je blisko onome što Sadavi ostvaruje u svom romanesknom tekstu.

Dakako, svaki od ova dva autora to radi sa osobnim pečatom, ali je evidentno i lako uočivo da njihovi tekstovi jesu iz istog izvora potekli. Nemoguće je, posmatrajući Sadavijev roman, ne misliti o tradiciji arapske književnosti, o čudesnoj Šeherezadinoj kompoziciji i svim onim prstenovima priča koji nastaju kao igra svjetla života u neprestanom ogledanju i nadigravanju sa tamnim licem smrti. „Frankenštajn u Bagdadu“, iako u svojoj osnovnoj liniji donosi brutalni realizam savremenog Iraka, preplavljen smrtima i razaranjem, političkim kriminalom i korupcijom, svojom pričom nadilazi svaku mogućnost svođenja na detekciju puke stravične stvarnosti.

Osnovno je pitanje sa kojim se autor suočava kada, kao Sadavi, ima ispred sebe godine stravične, gotovo nezamislivo razorne stvarnosti – koja se doima kao neuhvatljiva u bilo kakvoj fikciji, jer je sama po sebi toliko nenormalna da se čini da je nikakva mašta ne može nadići – kako u književnom tekstu ipak naći perspektivu koja može, jer to je smisao književnosti kao umjetnosti, uprkos svemu biti iznad brutalnog i banalnog nasilja. Kako ga, koliko god zvučalo blasfemično, konceptualizirati, da bismo ga temeljnije pojmili i sa njim se suočili.

Ahmed Sadavi, čini se, u romanu „Frankenštajn u Bagdadu“ u potpunosti uspijeva biti vjeran književnosti, zaroniti duboko u prostranstva njene stvaralačke slobode, tvoriti vrtoglavu polifoničnu kompoziciju, stvarati koncentrične krugove priča, umrežavati ih i povezivati, da bi dosegao narativ koji mnogo glasnije od bilo kojeg medijskog izvještaja, bilo kakvih sudova i presuda, istoriografskih knjiga, analiza i komentara, ispisuje stravičnost jedne razrušene civilizacije.

Sadavi to radi postavljajući svoj roman kao veliku alegoriju, u kojoj vještim kompozicionim rješenjima, do kraja izvedenim karakterima likova, koje uvodi u mrežu odnosa koji pokazuju neuralgičke tačke tragedije Iraka danas, gradi naraciju koja je po svojoj izvedbi u rangu one Bulgakovljeve u „Majstoru i Margariti“. A kako se drugačije vinuti u te visine ako ne čarolijama i magijama, one drže svijet na svojim koncima i klatnima. Sadavi, dakako ironično se poigravajući, za svog Mefistofelesa uzima stvorenje amerikaniziranog imena, ali potpuno irački tragično.

Frankenštajn iz Bagdada nastaje kao golem kojeg je od ostataka leševa raznijetih eksplozijama po Bagdadu načinio staretinar Hadi. Neumorna pričalica i zgubidan iz kafane Aziza Egipćanina.

Ali da bi taj bizaran posao sklapanja unakaženog tijela od ostataka drugih tijela zadobio neki smisao, neophodno je da ga pokrene neka snažna volja. Sadavi uvodi lik Elišive, majke koja već godinama čeka svog sina, nestalog u ratu osamdesetih godina, i koja pred ikonom svetog Đorđa moli za njega. Konačno umolivši sveca, u svojim dugim prepirkama sa njim, nakon što Hadi prišiva posljednji nedostajući dio tijela, na njenim vratima se pojavljuje Hadijeva kreacija, pokrenuta Elišivinom magijom.

Golemu je, uči nas Kabala, udahnuta duša.

Osvetnik

Bagdadski Frankenštajn postaje tako prizvani osvetnik u kojeg su se slile sve kletve onih koji su tražili pravdu za svoje ubijene bližnje.

Međutim, Ahmed Sadavi ne piše žanrovski horor pa da stvari odu u pravcu trivijalizacije postupka. Cijela priča se usložnjava sklapanjem kompozicijski vješto osmišljene mreže događaja i likova koji klize između realnog i fantastičnog, a koji oko „Frankenštajna iz Bagdada“ stvaraju apokaliptični krug sačinjen od ubistava, spletki, političkih, medijskih i kriminalnih veza, tajnih odjela za praćenje i potrage, čarobnjaka i astrologa, iračkih snaga bezbjednosti, američke vojske i mnogo čega drugog. Frankenštajn u konačnici postaje neko ko izaziva sukobe, sve se u vješto postavljenoj Sadavijevoj ironizaciji raspada i to čudno herojstvo postaje iznevjereno.

U dinamičnim izmjenama perspektiva i polifoničnom tonu ovog romana više se puta mijenja cijeli tok stvari, autor čitaoca vodi vrtoglavim putevima, a naturalizam stravičnih eksplozija u kojima lete komadi ljudskog mesa smjenjuje se vračanjima i čarolijama koje sve nastoje transcendirati.

Upravo u toj transcendenciji stoji i suštinska tragikomedija ovog romana, u činjenici da se stvarnost u Iraku danas zapravo i doživljava, kako to ovaj roman priča, kao jedna frankenštajnovski neuhvatljiva spodoba. Iako je možda u početku bio prizvan namjerom da umiri bol onih koji su ratom i užasom pogođeni, „Frankenštajn u Bagdadu“ metamorfozira u uvijek prisutnu prijetnju, koja u svakom trenutku može nasrnuti na život.

Ili riječima iz romana: „Ljudi u kafanama pričali su kako su ga videli po danu i nadmetali se opisujući njegov zastrašujući izgled. On sedi s nama u restoranima, zalazi u prodavnice odeće, vozi se autobusom zajedno sa nama, govorili su. On je posvuda i neverovatno je brz, i u gluvo doba noći preskače sa krova na krov i s jednog zida na drugi, dodavali su. Niko nije znao ko će biti njegova sledeća žrtva i uprkos uveravanjima vlasti, narod je bivao sve više ubeđen da on nikada neće umreti.“

Ahmed Sadavi ispisao je majstorski roman, koji uspijeva pokazati da književnost još može ponuditi veličanstvene i zanosne trenutke. Bez obzira na banalnost vremena koje živimo, autori kao što su Sadavi, Blasim ili Etgar Keret veličanstveni su čuvari misli o nasušnosti priče i pričanja.

Nije stoga slučajno što iznova ovako snažne glasove imamo tamo gdje je oduvijek bila kuća priče. Arabija jeste paljena, ali priče ne gore.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba