Prikaz knjige „Samo ubistvo“

Mario Liguori je nesumnjivo najegzotičnija pojava savremene srpske književnosti. Italijan, Napolitanac koji je perfektno savladao srpski jezik i na njemu već ispisao nekoliko djela u različitim domenima i žanrovima, profesor koji predajući italijanski studentima u Novom Sadu i sam pažljivo osluškuje njihov govor i govor svojih novih sunarodnika (čuje se o njemu s vremena na vrijeme da je srpski Italijan), čita knjige ovdašnjih pisaca i piše o njima, uspio je da dovede svoje poznavanje nematernjeg jezika do tog nivoa da na njemu ostvari umjetnički izraz. Koja je to vrsta postupnog rasta iz jedne u drugu knjigu uvjerio se svako ko je pratio Liguorijev rad, ali i neko ko je samo čuo njegova interesantna gostovanja u različitim televizijskim emisijama. Dva šaljiva i za ovu priliku podjednako znakovita primjera ilustruju rečeno: učestvujući u televizijskom programu sa političarem poznatim po sveznaderskom šepurenju, ovoga puta na temu fonetskih srodnosti italijanskog i srpskog jezika, Liguori je sagovornika gospodski upozorio: „Vi meni lepo ulazite atar.“ (?!) Drugom prilikom, kod piščevog radoznalog intervjuiste i prilježnog promotera Velje Pavlovića, Liguori je na pitanje o stanju jezika u našoj zemlji samo kratko konstatovao da je situacija „gramatična“. Između ova dva primjera staje svo znanje o srpskom jeziku koje je predanim trudom, ali i iskrenom naklonošću, upio Liguori: njegov savladani obim proteže se od arhaične leksike i frazeologije do savremenog govora, u čijem osvojenom rasponu pisac uspijeva da se čak kreativno i duhovito poigra. I dok znatan broj ovovremenih srpskih pisaca ne mari mnogo za mogućnosti bogatog maternjeg jezika, Liguori je napustio, isključivo kao spisatelj, svoj melodični i književno neiscrpni italijanski i upregao da kaže to što ima da kaže na srpskom, ali tako da ga, pišući svoja djela, brižljivo njeguje u neprekidnom otkrivanju i osvajanju.

Uporedo sa pisanjem i objavljivanjem knjiga koje čine „Snatrenja“ (2010) i „Sedam jesenjih priča“ (2013), dvije putopisne proze jakog lirskog naboja a multimedijalnog karaktera, zatim zbirke priča „Prva ljubav“ (2014) i romana „Napuljski diplomata“ (2016), Liguori je publikovao i rezultate svojih akademskih istraživanja u dragocjenim studijama „Vedi Napoli e poi muori: Napulj u srpskim putopisima od 1851. do 1951. godine“ (2015) i „Ideja Napulja“ (2018). Poslednje dvije knjige izuzetno su važne za razumijevanje Liguorijeve umjetničke proze, budući da predstavljaju specifičnu osnovu na kojoj je ona u najvećoj mjeri izgrađena. Naročito knjiga „Vedi Napoli e poi muori“ pokazaće zainteresovanom čitaocu centralnu preokupaciju ovog pisca, za koju se prvenstveno akademski specijalizovao: to je ukrštaj vizura dvije po mnogo čemu slične, ali isto tako različite kulture – srpske i italijanske (konkretnije napolitanske) – koje se u tom ogledanju iz svih mogućih uglova međusobno pomnije osvjetljavaju. Ono što je Liguorija zanimalo kao filologa, preraslo je u njegovom majstorskom romanu Napuljski diplomata iz naučne studije u svojevrsnu imagološku prozu, literarno pismo prožeto stvaralački autentično oblikovanim hetero i autoslikama, što su pojmovi koje imagologija kao naučna disciplina komparatistike koristi za predstave o drugom i o sebi – za poimanje pojedinih etničkih, nacionalnih i drugih grupa o sopstvenoj, i o tuđim kulturama. I sve to u pomenutom Liguorijevom romanu nije nikakav literarni trik kojim se naučne spoznaje i životna iskustva u Italiji i Srbiji koriste za spisateljsku igru staklenih perli u rukama posjednika interesantnih znanja, već autorov napor da u umjetničkoj formi odgovori na pitanje svih pitanja književnosti oduvijek: šta je u čovjekovoj prirodi konstanta, šta je svim ljudima zajedničko bez obzira na podneblje i mentalitetske osobenosti kojima su oblikovani?

Zbog svega ovoga najnoviji Liguorijev roman „Samo ubistvo“ (2019) predstavlja izvjesnu prekretnicu u piščevom radu. Mada se u njegovom naslovu prepoznaje i na osnovu toga od samog teksta eventualno očekuje Liguorijeva već dobro poznata praksa stvaralačkog fokusa na prirodu naučenog jezika, sada je riječ o žanrovskom romanu koji je u Italiji naročito popularan i gdje se imenuje terminom giallo. Ova italijanska riječ označava žutu boju, pa je jedna serija romana – izvan pežorativnih konotacija koje može prizvati asocijacija na žutu štampu – u domenu misterije, trilera i krimića, kumovala imenu žanra na osnovu boje korica po kojima je ta edicija bila prepoznatljiva. Liguori je u određenoj mjeri iskoračio iz svoje distinktivne sklonosti ka rijetkoj, nijansiranijoj riječi našeg jezika i od svog njegovanog, preciznog stila, prostodušno koliko i umjetnički produktivno zaljubljenog u srpski jezički standard.

„Samo ubistvo“ je u punom i u dobrom značenju riječi kriminalistički roman, pisan izrazito svedenim, Liguori bi rekao telegrafskim stilom, koji u kontekstu piščevog opusa ostavlja utisak – i to u znatnoj mjeri nesumnjivo jeste – svjesno učinjenog eksperimenta. Vjerovatno nijedan drugi žanr, pored možda SF-a, nije pretrpio toliki povratni uticaj svojih ekranizacija na sopstvenu logiku, koliko je to slučaj sa ovom vrstom romana. Veliki broj junaka koji učestvuju u zapletu i čije predistorije treba kratko i efektno predočiti u brzom filmskom smjenjivanju kadrova podvrgnuti su administratovnom jezičkom maniru policijskog dosijea, čemu i Liguori izdašno i znalački pribjegava: „Mauro Vitamesta: persona. Zalizani neženja srednje visine, sigurnih aduta. Vila s bazenom. Zgodne žene. Luksuzna kola. Jahta u turističkoj luci u Sorentu čije održavanje košta sedam hiljada evra godišnje. Vikendica u Kalabriji. Sat: Vašeron Konstanten. Sako: Prada. Životni kredo: acta non verba” (12). A šta čini zaplet ovog romana propušten kroz istu optiku: Kampanija, ulica Giacomo Matteotti 83. u gradiću podno Vezuva (Liguorijev zavičajni Sarno), (samo)ubistvo Paola de Sanktisa, ili još jedno ubistvo Kamore?... Prepoznatljiva lokalna boja italijanskih krimi-trilera, filtriranih živopisnim koloritom njihovih regionalnih osobenosti, dolazi do punog izraza i u „Samo ubistvu“. Ona čak u ovom slučaju predstavlja jedan od važnijih aspekata romana, budući da Liguori, bez obzira na sopstvena nastojanja i na pomalo tajanstvene motive ne može da pobjegne od sebe: njega kao pisca interesuje šta nasilnu smrt čini tako čestom u tako nestvarno lijepom Napuljskom zalivu, za koji je odavno rečeno da je un paradiso abitato da diavoli – raj u kome đavoli obitavaju? Postoje li određene, ili bolje reći – koje su to odlike kulture življenja u Kampaniji koje su učinile život u njoj opasnijim nego u većini drugih regija Italije – pitanje je na koja Liguori u svojim djelima iznova traži odgovore: „Filozofija života u Kampaniji: nije bitno kako bi moglo da bude. Sve je kako je bilo. Biće kako jeste. Budućnost je sadašnjost, a sadašnjost – prošlost. Ishod: sve je prošlost. Nasilje je bilo jedini uzrok promena kroz vekove, napisao je lokalni istoričar“ (84). To je onaj prepoznatljivi Liguori koji se na svakih nekoliko stranica prepozna ispod strogo nataknutih detektivskih naočara: izvorna vokacija pisca-etnografa i antropologa, imagologa i erudite, upravo je doprinijela da Samo ubistvo ne ostane još jedan u nizu romana u kojem čitalac nestrpljivo žuri ka epilogu da sazna da li je supruga ubijenog imala ljubavnika i krije li se tu razlog njegove smrti, je li žrtva stvarno počinila suicid ili se krivac za njegovo ubistvo nalazi u de Sanktisovom okruženju, kakve veze sa tim ima Kamora, a kakve crkva, i sve ostale misterije koje se u sličnim romanima od početka zamrse. Tako je pisac ostvario dvostruku dobit: čitaoci koji su uživaoci ovakve vrste priča pronaći će u „Samo ubistvu“ ono što od literaure uglavnom traže, a to je uzbudljiv siže; dočim ljubitelji ranije Liguorijeve proze mogu da uživaju u njenoj prepoznatljivoj i ipak najkvalitetnijoj supstanci literarne fenomenologije po svemu živopisnog mediteranskog ambijenta.

„Samo ubistvo“ je još jedno u nizu piščevih zanimljivih djela, koje obilježava novu etapu u Liguorijevom književnom razvoju. Osjeća se ispod te spolja škrte i prividno jednostavne rečenice neka čvršća jezička sigurnost, možda i određena zasićenost ranijom sintaksičkom pedantnošću, koja traži nove ekspresivne mogućnosti. Otuda utisak da će to traganje za osvježenom jezičkom materijom u narednim piščevim djelima donijeti još veća iznenađenja, što ovim romanom obogaćeni Liguorijev opus sam po sebi nesumnjivo predstavlja.

Autor: Vladan Bajčeta
Izvor: Književni magazin. God. HHI br. 225 (2021), str. 66–68.