Prikaz knjige Rajka Grlića „Neispričane priče“: Život ili kino?

Knjiga „Neispričane priče“ reditelja Rajka Grlića jedan je od onih literarnih događaja koji su divna rijetkost u našoj kulturi, a kao takva i svojevrsni kulturni incident. Drugim riječima, Grlićeva knjiga je kulturni događaj koji u svom zamahu premašuje i samu kulturu u čijim okvirima je nastala. Dakako, to nije knjiga koja će postati masovno popularno štivo, niti je knjiga za koju će se otimati čitaoci, ali svojom suptilnošću, intelektualnim poštenjem i majstorstvom pričanja koje nosi ona jeste knjiga koja je temeljno važna da bi se razumjelo jedno minulo vrijeme, ali i umjetnički put ovog reditelja.

Alternativna povijest

Što će reći da će u Grlićevoj knjizi uživati oni čitaoci koji tragaju za drugačijim odgovorima na ono što nam se tokom blistavog i strašnog dvadesetog vijeka događalo. Ona je time knjiga koju će čitati usamljenici i izopštenici koje je erupcija jugoslovenskog vulkana razasula širom planete, jer su „Neispričane priče“ zapravo jedna alternativna povijest, sagledana iz vizure briljantnog reditelja, naše kolektivne apokalipse. Grlić organizujući svoju knjigu kao leksikon pojmova iz filmskog svijeta priča u širokom zamahu sve one priče iz vlastitog života, ali i kulture koja ga je oblikovala, koje su mogle postati filmovi, ali ipak nisu. Tačnije, Grlić značenja termina iz filmske umjetnosti transponira u priče iz vlastitog rediteljskog iskustva, dajući na tim primjerima jednu mnogo dalekosežniju priču o filmu kao umjetnosti, ali i životu jednog reditelja u specifičnom jugoslovenskom i postjugoslovenskom kontekstu sa svim implikacijama koje su na ovim prostorima dobrano poznate.

„Neispričane priče“ su tako spoj zapisa iz rediteljske bilježnice i memoarskih pogleda na film, ljude i vrijeme koje je prošlo. U tom pogledu Grlićeva knjiga svojom kompozicionom organizacijom, ali i načinom na koji tretira ljude i događaje, kao i svojim nastojanjem da postane knjiga-film, podsjeća na knjige Slobodana Šijana (posebno „Filmus“). Ono što je karakteristično za ovaj vid literature, a što obje pomenute knjige pokazuju, jeste da reditelji iznoseći priču o sebi, svojim poznanstvima, svojim umjetničkim preokupacijama i stremljenjima, nastoje zapravo sačuvati od potonuća jedno jedinstveno razdoblje. I to ne bilo kakvo, već ono kada je film na ovim prostorima nešto zaista značio. Kada je kulturni život, uz sve probleme, ipak bio mnogo dinamičniji i smisleniji. U stilskom pogledu vidjećemo da i Šijan i Grlić, krećući se kroz svoju filmsku prošlost, dajući obilje priča koje su obilježile njihov umjetnički put, zapravo nastoje knjigu organizovati kao niz kadrova utisnutih na papir. To zvuči pomalo paradoksalno, ali je nedvojbeno da dojam koji ove knjige ostavljaju, svojom sažetošću i preciznošću, izuzetno podsjeća na postupak proistekao iz višedecenijskog iskustva rediteljskog rada sa slikama u pokretu. Grlić, kao i ranije Šijan, tako ispisuje ovu knjigu misleći, kako i priliči, rediteljski, slažući priču po priču kao kadrove jednog velikog filma o vremenu koje se udaljava. Ujedno, riječ je o literaturi koja nastoji po svaku cijenu od zaborava otrgnuti što je moguće više. Gumica antikulture, koja već više od dvije decenije neumorno radi na ovim prostorima, izbrisala je gotovo sve što je vrijedilo. Grlić u svojim „Neispričanim pričama“ nastoji ipak ostaviti trag o jednom vremenu, koji će možda jednog dana nekome odškrinuti vrata i pokazati da je ovdje nekada zaista postojala neka kultura. Koja je bila važna i poštovana u mnogo širim okvirima u odnosu na današnju provincijalnu vizuru u tzv. regionu.

Kroz vrijeme

Rekonstruišući tu prošlost, zapravo ispisujući sekvence svojih nikad snimljenih filmova, Grlić daje izuzetno uzbudljive priloge o nekim od ključnih razdoblja dvadesetog vijeka. Počevši od Praškog proljeća i studentskih protesta, koji ga 1968. godine zatiču u Pragu tokom studija filmske režije na čuvenom FAMU, preko jugoslovenskih kriza i napose rata, pa sve do imigracijskih iskustava u SAD-u i lomova koji potpuno uništavaju jedan poznati svijet. U tom luku Grlić se kreće neprestano naprijed i nazad kroz vrijeme, ispisujući niz porodičnih i filmskih priča koje odslikavaju svu dinamiku i zablude prošlosti, ali i ostavlja važno svjedočenje o onome što danas, kao posljedicu, živimo. Ulazeći u priču o vlastitoj porodici, o ocu Danki i majci Evi, važnim intelektualcima Jugoslavije, o njihovom golootočkom iskustvu, ali i u nostalgiju za jednim nestalim građanskim Zagrebom (u pričama o porodičnoj prošlosti), ovaj reditelj često melanholično nastoji spasiti od zaborava jedan grad i ljude koji su ga obilježili. U tome neizostavno dolaze i priče o hajkama i progonima koje prate porodicu Grlić.

Najprije Rajkove roditelje, a potom i njega samog. Međutim, ne radi se ovdje o knjizi koja lamentira nad tim vremenom, niti o zapisima koji na bilo koji način jesu patetična memoaristika o teškom životu za sistem nepodobnog intelektualca. Nesumnjivo je da je strašno targetiranje i prešućivanje koje je Grlić doživio u Hrvatskoj, ali „Neispričane priče“ knjiga su koja u bavljenju mnogim ljudima i događajima ni na trenutak nije patetična spram te prošlosti. Istina, postoji ta zlatna nit priče, koja daje jedan suptilno gospodstveni ton ovoj knjizi, ali takođe postoji i snažan ironijski otklon koji cijelim tokom ove knjige razbija svaku eventualnu bolećivost. Grlić je posebno dovitljiv u pričama koje se bave političkim okvirom njegovog života i rada. Čitalac će tako naići na mnogo satirično vješto ispričanih priča, koje do karikaturalnosti dovode jedan sistem i njegove čvrste stege. Nije važno da li se radi o iskustvu Jugoslavije ili o današnjim kvazidemokratijama, Grlić će neizostavno iskoristiti svaku priliku da ukaže na pogubnost svakog ideološkog fanatizma. Dojmljivo je u tom smislu nekoliko sekvenci susreta sa Titom, koji o Jugoslaviji i njenim zabludama govore mnogo više od bilo čega drugog. Tišina u Pulskoj areni i dvadeset minuta nakon Titovog izlaska iz nje odjekuje dalekosežnije od stotine analitičkih knjiga o tom vremenu.

Grlić gledajući na svijet rediteljski u svakoj priči u ovoj knjizi nastoji uhvatiti jedan specifičan momenat. Bilo da je posrijedi priča o izdanim prijateljstvima, ili priča o susretima sa velikanima filmske umjetnosti, Grlić će svaki put uhvatiti neki slikovit detalj, gestu ili pokret, koji će otrgnuti ovaj tekst od šturog memoarskog zapisivanja i zatreperiti kao slika na filmskom platnu. Stoga postoji cijeli niz tekstova u „Neispričanim pričama“ koji po svojoj uspjelosti jesu istinske filmske, ali i književne majstorije. Svijet je to koji se neizostavno kruni, prepliću se u njemu sudbine ljudi i gradova. A u svemu tome stoji kao ključni pokretač jedna dječačka zaigranost filmom, jedno oko koje registruje iščašenja i iz njih iščitava one mnogo dublje slojeve stvarnosti koji do temelja potresaju. Ipak, u osnovi svega u ovoj Grlićevoj knjizi stoji igra, život kao igra, život kao film ili film kao život. U toj igri i strahote su sastavni dio, i suze i smijeh pomiješani su u jedno. Ili Grlićevim riječima: „Život ili kino? Ne znam. Ja sam pokušao raditi filmove, a dogodio mi se život. Nisam siguran da bih bolje prošao i da sam krenuo obrnutim putem“.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba