U savremenom književnom stvaralaštvu čini se da su pali rodni stereotipi, te da su i žene dobile svoje zasluženo mjesto u književnom kanonu. Jedan od dokaza toga su svjetska popularnost Elene Ferante i Done Tart, između ostalih. Pomaci se vide i u regionalnoj književnosti. Književnice poput Lane Bastašić, Rumene Bužarovske i Asje Bakić postale su važna književna imena i van prostora bivše Jugoslavije, a ohrabrujuće je i to što su Senka Marić i Ivana Bodrožić dobitnice nagrade „Meša Selimović“. Iako se može raspravljati da li je ovim jednakost potpuno osvojena, nesumnjivo je napravljen veliki pomak.
Ipak, ženska borba za jednakost, kako u svakodnevnom životu, tako i u književnosti, ne počinje i ne završava danas. Iako znamo za mnoge velike pisce koji su obilježili našu književnost, malo je književnica koje danas posmatramo kao klasike. Da bi se uspjeh savremenih spisateljica stavio u potpun kontekst, mora se znati o onim ženama koje su pisale prije njih, a čiji su glasovi izgubljeni zbog njihovog pola. Zato je jednako važno otkriti ne samo kvalitetne književne savremenice, već i njihove prethodnice, koje pišu stotinama godina.
Izdavačka kuća Laguna iz Srbije je napravila važan korak u tom smjeru edicijom
Savremenice. U pitanju je edicija koja priređuje žanrovski raznolika djela srpskih spisateljica prve polovine dvadesetog vijeka, koja su iz ovog ili onog razloga, nepravično zaboravljena. Prva knjiga ove edicije je bila memoarska proza kraljice Natalije Obrenović „Ruža i trnje“. Potom su objavljene knjige putopisa
Jelene J. Dimitrijević, romani
Isidore Sekulić,
Milice Janković i
Julke Hlapec Đorđević, te zbornik priča
Milutina A. Popovića o zatvorenicama Požarevačkog kaznenog zavoda. Svojevrsna kruna ove edicije je antologijska zbirka „Nemiri između četiri zida“. Urednica Žarka Svirčev je i autorka predgovora.
U pitanju je izbor od 25 pripovjedaka ukupno trinaest autorki koje su stvarale tokom prve polovine dvadesetog vijeka. Urednica izbora upućuje da se na osnovu recepcije spisateljice u knjizi mogu podijeliti na kanonske (Isidora Sekulić i
Desanka Maksimović), te autorke za koje se zna u užim krugovima i čija djela se u posljednje vrijeme popularizuju (Milica Janković, Jelena J. Dimitrijević, Anđelija Lazarević, Danica Marković, Jela Spiridonović Savić i Milka Žicina), te one koje su skoro pa potpuno zaboravljene (Milica Vulović, Selena Dukić, Smilja Đaković, Frida Filipović, Nadežda Ilić Tutunović). Posmatrana kao cjelina, knjiga je vođena jasnom uredničkom vizijom na koji način treba predstaviti i revitalizovati zastupljene autorke. Priče autorki su pisane u periodu prve polovine XX vijeka, pri čemu je hronološki prva objavljena pripovijetka
Bolničarka Milice Janković, 1911. u Srpskom književnom glasniku, a posljednja pripovijetka
Sa ulice Milke Žicine, 1939. u časopisu Žena danas.
Jedan od osnovnih ciljeva knjige je bio predstavljanje tematske raznolikosti i raskošnosti ženskog književnog stvaralaštva. Posebna odlika jeste hrabrost u izboru tema, koje nerijetko ruše društvene tabue. Možda najbolji primjer za to je pripovijetka
Aneta Anđelije Lazarević u kojoj se tematizuje predbračni seks i ilegalni abortus. Tu treba dodati da je milje u kojem živi i strada autorkina junakinja ruralni i da njena tragičnost kontrastira veseloj, skoro pa karnevalskoj atmosferi s početka pripovijetke. I po izboru teme i načinu obrade, ova pripovijetka je spada među najbolje pripovijetke regionalne književnosti tog doba (1924). Drugi tematski spektri zahvataju ludilo (D. Maksimović,
Ludilo srca), rat (M. Janković,
Rat, Smilja Đaković,
Ujak Aksentije), neželjeni brak (M. Vulović,
Nemiri između četiri zida), odnos generacija (S. Dukić,
Ja kao kći) i prostituciju (F. Filipović,
Konfete).
U izboru pripovjedaka, kao i u samom ženskom pisanju, veoma je važna pozicija margine, koja je prisutna u skoro svim pričama. Junaci i junakinje su marginalizovane ličnosti. Razlozi njihove podređene pozicije su raznoliki. U
Bolničarki Milice Janković junakinja samu sebe karakteriše kao ružnu i osrednju osobu, usidjelicu. Junakinja usidjelica se javlja i u pripovijeci
Gospođica Georgina Jele Spiridonović Savić. Pripovijetka
Ujak Aksentije Smilje Đaković otvara prostore različitih marginalizacija, od rodne (pripovjedačica je ratna bolničarka) do klasne (siromašna djevojčica i njena majka koja umire u štali). U priči se pojavljuje ideološka tendencija ka brisanju svih vrsta razlika, prvenstveno klasnih. Naslovni lik je hristoliki junak koji se nikada ne pojavljuje, ali čitalac iz govora drugih likova saznaje o njegovom svjetonazoru koji ukida klasnu podjelu i ističe da među svim kategorijama postoje dobri i loši ljudi. Već sama pozicija žene u ratnim dešavanjima, koja je dominantna i u priči
Rat Milice Janković, sama po sebi spada u marginu ratnog diskursa. Klasna marginalizacija je izražena u svim pričama Milke Žicine, ali i u njenom kompletnom stvaralaštvu. U
Dozivu nečastivog Danice Marković problematizuje se pozicija obrazovane žene i spisateljice u palanačkoj sredini i kako takav položaj dovodi do psiholoških previranja koja dovodi do ideje o prodaji duše đavolu. Urednica time ističe da je početna priča u ovom izboru,
Krug Isidore Sekulić, u neku ruku i autopoetička, jer se upravo u njoj ističe jasna dihotomija između onoga što je centralizovano i autokratsko i onoga što je sa strane, u svojevrsnoj podređenoj poziciji. Ova pripovijetka zato jasno ističe temu bunta, koja je više ili manje izražena u ostalim pripovijetkama. „Mrzim obožavanje središta, i strah me je robovanja njemu.“
Dominantan diskurs ovoga izbora je ispovjedni. On na neki način uslovljava rušenje tabua, a sam je uslovljen marginalizovanom pozicijom junaka i junakinja, ali i samih autorki. Za savremenog čitaoca, ovaj trenutak bi mogao da predstavlja određenu vrstu recepcijske barijere, pogotovo ako uporedimo sa savremenim ženskim stvaralaštvom. Priče Milice Janković i Jele Spiridonović Savić jesu dokumenti jednog vremena i načina pisanja koji se odlikovao ispovjednim sentimentalizmom koji je dalek savremenom senzibilitetu. Sa druge strane, u nekima od njih se može naći i prećutno prihvatanje patrijarhata. Strukturno su mnogo uspjelije priče
Nemiri između čeitiri zida Milice Vulović i
Ja kao kćerka Selene Dukić. Obje autorke izabrale postupak toka svijesti, čime predstavljaju buntovne junakinje koje osjećaju probleme u društvu u kojem žive, ali same nemaju prostor da svoj bunt iskažu, osim u svojim mislima i između svoja četiri zida. Obje se oslanjaju na esejističko-ispovjedni postupak Isidore Sekulić i u mnogo čemu ga proširuju i nadopunjuju. Junakinja Milice Vulović suočava se sa neželjenim brakom, dok junakinja Selene Dukić kroz unutrašnji monolog vodi dijalog sa svojom majkom i borbu sa patrijarhalnim normama koje kroz vaspitanje žene prenose jedna drugoj. Osim sličnosti samih priča i književna sudbina autorki je bliska, jer su obje pale u svojevrsni književni zaborav. Dok je Selena Dukić zaboravljena zbog prerane smrti, Milica Vulović je imala drugu sudbinu. Supruga Vladimira Velmar-Janković i majka
Svetlane Velmar-Janković, ostala je u sjeni svoje porodice, iako u svom pripovijedanju pokazuje veliku originalnost i vještinu. Sudbina njenog djela možda i više nego ono samo govori o poziciji žene u našem tradicionalnom društvu.
Uprkos svim tim preprekama, antologija „Nemiri između četiri zida“ pokazuje snažno prisustvo žena na domaćoj književnoj sceni prve polovine dvadesetog vijeka. Po svom konceptu, ona je dokaz njihovog postojanja, kao i pregled razvoja njihovog pisanja. Ono što je značajno za svakog čitaoca, bez obzira na njegov pol ili vremenski kontekst, jeste izuzetno moderna tendencija rušenja tabua i pripovijedanja iz pozicije margine. U tom pogledu, autorke zastupljene u ovom izboru jesu naše savremenice koje treba ponovo da otkrijemo. I sama knjiga kao takva, poziva nas na preispitivanje kanona i posmatranje naše književne tradicije iz jedne druge pozicije koja ne polazi iz središta već sa strane koja se često prećutkuje i previdi.
Autor: Fedor Marjanović
Izvor:
P.E.N. centar Bosne i Hercegovine