U već obimnom i žanrovski raznovrsnom opusu
Vuleta Žurića, pripovjedača, romansijera, scenariste, kolumniste, kritičara i pisca radio-drama, posebno mjesto zauzima granična književna disciplina koju autor godinama unazad predano njeguje. Riječ je o nečemu što Žurić adekvatno označava terminom „dokumentarne pripovesti“, od kojih je sačinjena njegova najnovija knjiga „
Heroji i gubitnici“. „U njima“ – kaže autor – „nema ničega izmišljenog, a pisane su sa željom da se o ljudima i događajima u kojima su oni učestvovali napiše dobra priča“. Ta želja se pretvorila u stvarnost i u navedenim riječima pronalazimo najtačniji tipološki i vrijednosni opis tekstova prikupljenih u „Herojima i gubitnicima“.
Knjiga nosi podnaslov: „Dvadeset sentimentalnih priča o dvadesetom veku“, čime je naznačen vremenski okvir izabranih tema i način njihove obrade. Pisac ovih
dokumentarnih pripovesti neskriveno je sentimentalno vezan za prostor i epohu socijalističke Jugoslavije, u kojoj je rođen i gdje je odrastao; za njenu (pred)istoriju, heroje, mitologeme – za sve ono što je kao poputbinu ponio u svojstvu jednog od bezbroj izgnanika, pripadnika generacije „razorene ratom – iako je umakla njegovim granatama“, rečeno riječima Žuriću dragog Remarka. U njima se pisac kreće kroz vrijeme od Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine Jugoslavije, preko međuratnog perioda, Drugog svjetskog rata i Revolucije, sve do poratne izgradnje u kojoj će i sam životno i stvaralački stasati. Priče vezane za prvi dio stoljeća su, po prirodi stvari, više
dokumentarne a manje
sentimentalne, dok su druge više
sentimentalne a manje
dokumentarne, budući da u njima
opštu istoriju smjenjuje Žurićeva
intimna povijest.
Tako bi se svi naslovi u ovoj knjizi mogli svrstati u dvije grupe: prvu čine priče o umjetnicima i revolucionarima (lokalnog i globalnog ugleda), a drugu (lična) istorija društveno-kulturnih fenomena poratne Jugoslavije. U prvima se Žurić bavio sudbinama ljudi koji su bili ili umjetnici ili revolucionari, ili oboje:
Bora Stanković („Pijana podgorička noć Bore Stankovića“), Petar Kočić („Jazavac u Skoplju“), Lav Trocki („Dugo putovanje Lava Trockog“), David Frankfurter („Prvi borac protiv nacizma“), Sava Šumanović („Poslednja izložba Save Šumanovića“), Krista Đorđević („Skica za nedovršeni portret gospođe Kriste“), Sreten i Mladen Stojanović („Kratak život i dugo umiranje doktora Mladena“), Jezdimir Dangić („Krevet Jezdimira Dangića“), Ivan Goran Kovačić („Grob u kraljevstvu zlatnih brežuljaka“), Branko Vukelić („Ljubavna priča srpskog obaveštajca u Japanu“), Zijo Dizdarević i Mijo Šubić („Prastaro bosansko ništa“), Adolf Muk („Propala misija broda Korzika“), Pjer Paolo Pazolini („Hronika Pazolinijeve najavljene smrti“). U drugoj grupi tekstova Žurić je pažnju posvetio pojavama poput sarajevske olimpijade („Uloga moje porodice u istoriji olimpizma“), ulaska televizije u ondašnje domove („Prvi poraz u koloru“), jugoslovenske željeznice („Starim drumom ka Ilidži“), odrastanja i obrazovanja uz kinoteku („Sentimentalna povest sarajevske Kinoteke“), serije „
Grlom u jagode“ („Grlom iz jagoda“), male revolucije u sportskom komentarisanju („Kako su Nišlije zauvek promenile košarku“), korijena proslave Nove godine u Srba („Srećna nova 1923!“). Kako se vidi, teme su raznovrsne, ali koncentrisane oko dvije ose, po kojima se pisac kreće sa podjednakom pripovjedačkom okretnošću. Osnovna razlika je u aktivnom prisustvu autorske/narativne instance u drugima, koja te događaje posreduje iz prve ruke.
Iz ovih naslova se, takođe, očituje ravnomjerna zastupljenost političke i kulturne istorije u rasponu čitavog proteklog stoljeća. Žurić uzima teme koje dobro poznaje (on je, između ostalog, autor radio-drame o Bori Stankoviću i scenarija za TV film o Petru Kočiću) i svaku obrađuje sa gotovo akademskom temeljitošću. Čitalac stiče utisak da Žurić zna sve što se može ili treba znati o ličnosti o kojoj u tom trenutku piše, i prati ga konstantan osjećaj da je vođen sigurnom rukom kroz vrlo zamršene putanje pojedinih sudbina. To je u prvom redu tako jer Žurić građi uvijek pristupa ne sa
namjerom ili
stavom pisca, već sa urođenim pripovjedačkim instinktom. Nešto u njemu tačno zna šta treba da ispriča, šta da odabere i kako to da prezentuje, da bi svaki put stvorio cjelovitu
dokumentarnu pripovest. Čitalac nema kada da pomisli da to njemu pripovjedač, u stvari, ne priča čitav junakov životopis, već samo odabrane pojedinosti vezane za konkretne događaje iz njegovog života, budući da je snažno
uvučen u vrtlog Žurićevog kazivanja. Sa druge strane, krupnim ali ne i grubim potezima, negdje u pozadini, pisac uvijek ocrta biografsko zaleđe svojih likova, što na kraju doprinese da oni bljesnu u svoj punoći, a čitalac osjeti da sada on zna sve što se može ili treba znati o ličnosti o kojoj u tom trenutku čita.
Žurić posjeduje osobenu strategiju uvođenja u svoje dokumentarne pripovijesti. One po pravilu počinju nekom vrstom
lažnog nagovještaja: priča kreće nekim opisom, dokumentarnim podatkom, aktuelnom viješću ili čime drugim, što će poslovično zaokrenuti u drugačijem smjeru. Pisac, na primjer, govori o nedovoljno čitanom srpskom piscu Voji Čolanoviću i njegovim zanimljivim dnevnicima pisanim tokom okupacije, da bi samo na osnovu jedne rečenice iz tih spisa, u kojoj se pominje nekakav roman „Kaljuga“ od izvjesnog Šubića, uskočio u priču o tom zaboravljenom bosanskom književniku. Ili, opisuje davnašnju auto-trku oko Kalemegdana, prenoseći autentični novinski izvještaj od 3. septembra 1939. godine, nad kojim se nadvila sjenka tek otpočelog rata, da bi u samo nekoliko koraka stigao do Studentskog trga na kojem se u zgradi današnjeg Filološkog fakulteta otvara poslednja izložba Save Šumanovića, o kome će u tekstu nadalje biti riječi. I tu nisu na djelu nikakvi pripovjedački trikovi, već izraz produbljene samosvijesti o dvije u svijetu postojeće zakonitosti: da su ljudski putevi neshvatljivo povezani, pa im jedino
pripovijedanje može uhvatiti tajnu nit; i da je istorija apsolutni vladalac nad čovjekovom sudbinom, čijim tokovima pliva u uzaludnom pokušaju da na njih vlastitom voljom utiče. Pisac stoga u „Nekoliko reči na kraju“ otvoreno govori o svom spisateljskom iskustvu: „S vremenom se ispostavilo kako je izmišljanje gotovo nemoguće jer su stvarni životi ljudi često satkani od najneverovatnijih događaja o kojima svedoči sačuvana građa“.
Žurić je jako dobro znao šta sa tom građom da uradi i primjer se može pronaći gotovo na svakoj stranici „Heroja i gubitnika“. Dokumeti neprimjetno oživljavaju i pred našim očima se dešava preobražaj imaginativne rekonstrukcije u opipljivu stvarnost. Po analogiji sa formom dokumentarno-igranog filma (odakle je pisac evidentno dosta učio), tu se gubi ona vječito prisutna svijest da se
učestvuje u iluziji, makar i dobroj ali ipak iluziji, koju proizvode glumci u nijemoj ilustraciji naratorovog glasa iz pozadine. Ovde se događa gotovo
stvarni povratak u prošlost i čitaoca ne napušta osjećaj da je konstantno
tu – na licu mjesta na koje ga je pisac poveo. A sve prikazane ličnosti i događaji, i njihova nesvakidašnja međusobna povezanost, više su nego živopisni: izvučeni iz mraka istorije na svjetlo dana sa rijetkim spisateljskim osjećajem, oni izazivaju utoliko veće i prijatnije iznenađenje. Opis malo poznate anegdote o susretu Bore Stankovića i
Branislava Nušića sa starijim kolegom, kraljem Nikolom I Petrovićem, uzoran je u tom smislu:
Pisac u ovakvim momentima pomalo računa i na čitaočevu raniju lektiru, pa će svakom ko nešto više poznaje život gordog crnogorskog vladara ova scena biti još komičnija kada se prisjeti kako je knjaz imao običaj da svojim gostima besomučno čita „Balkansku caricu“, apelujući na njih da se slože kako je njegova drama bolja i od „
Gorskog vijenca“. Nerasječeni primjerak „Nečiste krvi“, očigledno, nije ni ulazio u trku sa knjaževim dramskim
remek-djelom.
Žurić se, u istom smislu, često služi literarnim aluzijama, nerijetko već i od samog naslova („Uloga moje porodice u istoriji olimpizma“); ali i referencama unutar teksta, koje na drugo djelo upućuju direktno ili posredno. Računajući tada još više na čitaočevu erudiciju, pisac duhovito operiše simboličkim kapitalom obavezne lektire, bez koje pojedini nivoi značenja ostaju zamagljeni. To izgleda ovako u tekstu posvećenom Mladenu Stojanoviću: „Dok Sreten u Parizu živi kao neki junak romana Henrija Milera, Mladen Stojanović 1925. godine u Zagrebu radi na sastavljanju ’Antologije moderne jugoslovenske lirike’“. Aluzija na raspusni život prvog pera zapadnoevropske književne erotologije XX vijeka poslužila je kao lijep način da se „skrati priča“, a ipak kaže sve što se željelo reći.
Kao što svoje priče otpočinje neobičnim obrtima, Žurić ih isto tako završava efektnim poentama. Njegove
povesti nisu tek vješto ispričane storije, sklopljene od dokumenata i podataka pribavljenih sa raznih strana. U njima je svaka prikazana ličnost sagledana u novom svjetlu i pokazana u istorijskom kontekstu koji joj je odredio (nesrećnu) sudbinu. Koliko pronicljivosti ima u takvim uvidima, toliko je i unutrašnje dramatike saznanja o ljudima, za koje se mislilo da im je povijesno pamćenje odavno petrifikovalo lik i zapečatilo zasluge, odnosno grijehe. To se najbolje vidi na primjeru Jezdimira Dangića, jednog od predratnih revolucionara nedovoljno poznatog i ne sasvim jasnog životnog puta, kojem će komunisti presuditi u ranim danima svoje surove
pravde: „Skoro osamdeset godina nakon njegove smrti jedino što se do kraja pouzdano može reći jeste da je to bio poslednji pripadnik Mlade Bosne nad kojim je izvršena smrtna kazna.“
Pisac, međutim, nije samo prilježan istraživač recentne istorije i njen literarno vispreni hroničar, već i svjedok pozne etape perioda koji ga najviše intrigira. Tako je u
sentimentalnijim pričama iz svog djetinjstva, dječaštva i mladosti ispisao neke od najljepših stranica „Heroja i gubitnika“, dajući iz prisnije perspektive viđenje raspleta višedecenijske istorijske drame, koja je pomrsila konce tolikim sudbinama
običnih ljudi. Uvodna priča („Uloga moje porodice u istoriji olimpizma“), kao vrsta (autopo)etičke prolegomene, donosi vanrednu sliku olimpijade u Sarajevu, u kojoj su dogorele poslednje baklje socijalističke utopije. Žurić je tu na najvišem nivou svog spisateljskog poleta: