PRE NEGO ŠTO BUDE KASNO. AKO VEĆ NIJE

Ima li nade za nas ili će prožrdljiva neman zvana korporativni kapitalizam progutati ljude, teritorije, prirodne izvore? Ovo je centralno pitanje najnovije, vjerovatno i najbolje knjige Dušana Miklje „Pre nego što bude kasno“. Vrijeme nam polako ističe, prije svega zbog sveopšteg nadzora, pa se više ništa ne može sakriti, ali i zbog naglašene rješenosti represivnih korporacijsko-državnih mehanizama da svaki otpor uguše na početku. Medicinski precizno, ne histerično, ne patetično, ali dramatično, autor nam govori ono što znamo, ali se ne usuđujemo da kažemo – svijet danas liči na sistem u kojem najmoćniji propisuju i pravila trgovine i pravila ratovanja. Pravila u kojima je za sve druge ostavljen tek neznatan prostor da udenu svoje jadne i sićušne živote. Autor je precizan do kraja – pohlepa i samoživost su opljačkali životnu sredinu. Ne osiromašili, ne uništili, već opljačkali. Autoritarni poreci su slični alhemičarima koji su tražili zlato. Samo oni ne traže zlato, već novog čovjeka, očišćenog od nečistoća. U retortama vlasti pretapaju građane u pokorne podanike. I ovim vijekom, samo još zlokobnije, odzvanjaju riječi moćne Atine upućene stanovnicima ostrva-države Melosa: „Jaki rade ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju“. Prolaze vijekovi, mijenjaju se jaki i slabi, ali ovaj princip ostaje na snazi.

I to nije ono najgore. Jer sjutra će biti još gore. Ovo danas biće Periklovo zlatno doba za ono što dolazi. Hidra se mora nahraniti. Našom zemljom, našim tijelima, našom krvlju.

Ovaj roman kao da potvrđuje Šekspirov strah od ljudske sposobnosti koja se može okrenuti protiv nas. Prospero baca svoju magičnu palicu u more, da je niko ne pronađe. Prospero – nekad mag, u 20. vijeku nuklearni fizičar, u 21. genetski inžinjer. Ili što bi rekao Dmitrij Karamazov: „Širok je čovjek, ja bih ga suzio“. Nauka u službi zla, u službi tajnih gospodara svijeta.

Pa, da li je moralno iskupljenje moguće? Autor daje potvrdan odgovor, jer još uvijek ima pobunjenika savjesti. Još ima ljudi koji nose baklju i razgrću tamu. Malo ih je i više liče na sektu, ali su tu. Pa i hrišćanstvo je počelo kao sekta. Poruka autora je jasna – Za otpor nam treba zdrav razum i moralna čvrstina. Znaju to i gospodari svijeta. Pobunjenici se uklanjaju ili demonizuju. Kao što je u šahu prijetnja često jača od izvršenja, tako je i stvaranje ružne slike o buntovnicima, ponekad efikasniji metod od ubistva. Interesantno je da Miklja među „otporaše“ svrstava i papa Franju koji je poručio da čovječanstvo ne čine skupine cifara i institucija već živi ljudi. Autor papinu pobunu protiv sistema koji čovjeka svodi na statistiku vidi kao Jovov vapaj i prema njemu izražava divljenje. S pravom.

Dušan Miklja posebnu pažnju posvećuje preobraćenicima. I sami nekada pripadnici ešalona bliskih gospodarima svijeta, sa velikim entuzijazmom se posvećuju borbi protiv bivših šefova. Kako sistem poznaju iznutra, znaju mu i slabe strane i najbolji način da mu se suprotstave. Posebno je interesantna ličnost bivšeg upravnika zatvora ili Alhemičara. Od njegovog pisma, zapravo je sve i počelo.

Ova knjiga se čita kao najbolji kriminalistički roman. Američki novinar Hugo Vulf, porijeklom iz Beograda, istražuje slučaj masovnog eksperimenta u zatvorima država Vašington i Oregon. Zatvorenici su podvrgavani radioaktivnom zračenju. Zauzvrat su dobijali nešto dolara, a nauka rezultate istraživanja o posljedicama radijacije na plodnost i metabolizam ozračenih. Čak i u ovako „teškoj“ temi provlači se fini Mikljin humor. Autor se pita da li je razlika u naknadi zatvorenicima zavisila od veličine mošnica ili od dužine zračenja?

Vulf polako shvata da su eksperimenti u američkim zatvorima tek dio monstruozne slagalice, čiji je cilj demografska kontrola i kontrola uma. Previše nas ima na planeti, resursa je sve manje, i gospodari svijeta brinu o balansu, o sređivanju „demografskog nereda“. Neprestano izazivanje kriza i ratova pokazalo se kao jedno od uspješnijih rješenja. Utopijski zvuči vapaj Dostojevskog „Srce ti obuzme očaj, bude ti jasno da je i najzaboravljeniji čovek takođe čovek i da se zove brat tvoj“.

Ali, naravno, „Pre nego što bude kasno“ je mnogo više od dobrog krimića. Ovo je esej o filozofiji, moralu, religiji, kulturi, književnosti, psihologiji, alhemiji. Čini se i da bi filmska ekranizacija romanu dala novu punoću i kvalitet. Vidjeli bismo zlo u krupnom planu. Vidjeli bismo mu lice.

Esej o Armagedonu izaziva posebnu pažnju čitaoca. Autor interesantno zaključuje da Armagedon  nije događaj već pojava koja traje od pojave čovjeka. Borba između dobra i zla prisutna je danas isto koliko je bila i u prošlosti. Možda danas i sudbinski značajnija u ovom vrlom novom svijetu. I koliko god nam vremena ponestaje, dovoljno ga je za ljubav.

Miklja je pojeo jabuku sa drveta saznanja, grijeh uzeo na sebe, a plodove podijelio sa nama. To možemo i mi ostali. Treba nam volja, malo hrabrosti, malo više etike i dobra lupa. Miklja ima ove karakterne osobine. A izgleda da je nabavio i dobru lupu. Pitanje je samo da li će njegov vapaj, a cijela knjiga je to, imati ko da čuje.

Moto ovog romana je – ko će čuti pad drveta u pustoj šumi? Ne kao pitanje, već kao poziv na otpor. I zaista, ako nastavimo sa samouništenjem, ako nestanemo, neće imati ko da čuje. Ili se možda varamo? Možda će ova planeta biti srećnija bez ljudi.

Autor: Dragomir Popadić, pesnik, književni kritičar i glavni urednik Radio-Tivta