Laguna - Bukmarker - „Poslednja stanica Aušvic“ Edija de Vinda - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

„Poslednja stanica Aušvic“ Edija de Vinda

Današnji potomci Isahara de Vinda, patrijarha holandske porodice De Vind, rasuti su po celom svetu. I nisu isključivo Jevreji.

Posle „mini-dijaspore“, do koje je došlo krajem 19. i početkom 20. veka, mnogi pripadnici porodice Levi-De Vind dom su pronašli u evropskim zemljama poput Belgije i Španije, ali i Aziji i obe Amerike, gde su stupali u brakove sa predstavnicima drugih rasa, nacija i religija.

To ipak ne znači da su zaboravili svoje jevrejske korene.

Kako bi i mogli kada su četrdesetih godina prošlog veka njihovi holandski rođaci – stričevi, tetke, braća, sestre – proterani iz svojih domova, otrgnuti od najmilijih i poslati da umru u nacističkim logorima za istrebljenje, i to samo zato što su bili Jevreji?

Drugim rečima, mnogi pripadnici cele dve generacije De Vindovih postali su žrtve nacista i njihovog monstruoznog angažmana na pronalaženju „konačnog rešenja“.

Prilikom transporta iz holandskog „tranzitnog logora“ Vesterbork ka „nepoznatom odredištu“, jednom De Vindu pošlo je za rukom da u zagušljivom, mračnom teretnom vagonu napiše pismo svojoj šestogodišnjoj ćerki i izbaci ga kroz prorez u zidu samo nekoliko trenutaka pre nego što se voz zaustavio na nemačkoj granici.

Nekim čudom, pismo je stiglo do porodice Luisa de Vinda. Ispostavilo se da je „nepoznato odredište“, koje Luis pominje u svom pismu, bio nacistički logor smrti Aušvic.

Luisovo pismo je jedan od retkih pisanih dokumenata nastalih u takvim okolnostima i svedoči o strahu, panici i neizmernoj roditeljskoj ljubavi čoveka koji se suočava sa saznanjem da  možda više nikada neće videti svoje dete.

Još ređa su, međutim, pisana svedočanstava o neopisivim zverstvima, beskrajnoj ljudskoj patnji, ali i retkim trenucima radosti i nade, nastala za vreme boravka u paklu Aušvica.

Za postojanje jednog takvog dokumenta zahvalnost dugujemo Elijezaru „Ediju“ de Vindu.

Početkom 1942, mladi lekar Edi de Vind dobrovoljno odlazi u Vesterbork, ne dovodeći u pitanje lažna obećanja nacističkih okupatora. Tamo pruža lekarske usluge ostalim Jevrejima koji čekaju na transport do predviđenih „konačnih odredišta“. Za vreme boravka u logoru, Edi se zaljubljuje u mladu medicinsku sestru Fridl Komornik i oni posle izvesnog vremena stupaju u brak.

U septembru 1943, nacisti krše obećanje i deportuju Edija i Fridl u Aušvic, „najveći logor koji su Nemci ikada podigli. Logorski kompleks obuhvatao je koncentracioni logor, centar za ubijanje i logore za prinudni rad.“

Po prispeću u Aušvic, Edi i Fridl se razdvajaju. Edi počinje da radi kao logorski lekar, a Fridl postaje kandidat za medicinske ekperimente nacista. Smešteni su u zasebnim ali povezanim „blokovima“ (barakama). Mogućnost da se pondekad vide iz daljine, razmena poruka kroz ogradu i kratki susreti prilikom kojih mogu da se zagrle, omogućavaju im da ostanu prisebni, prežive i sačuvaju tračak nade.

Za vreme Edijevog boravka u logoru nastao je rukopis onoga što se slobodno može nazvati „jedinom knjigom u potpunosti napisanom u Aušvicu“. Reč je o dirljivom, iskrenom i, povrh svega, detaljnom svedočanstvu o nezamislivim zlodelima: izgladnjivanju, brutalnim prebijanjima, seksualnom zlostavljanju, prinudnoj sterilizaciji, okrutnim medicinskim eksperimentima i, na samom kraju, ubijanju logoraša gasom i drugim sredstvima.

Edi je pisao noću, po završetku iscrpljujućih smena u ambulanti, žrtvujući dragocene sate sna.

O svom iskustvu Edi piše: „Znamo da se ovo može završiti samo na jedan način, jedini izlaz iz ovog bodljikavom žicom okruženog pakla je smrt.“ Zvanični podaci nam govore da je za 1,1 milion ljudskih duša to zaista bio jedini način da napuste Aušvic.

Sredinom januara 1945, dok su se sovjetske trupe približavale Aušvicu, nacisti su počeli sa evakuacijom logora. Skoro 60 hiljada logoraša bilo je primorano da, po zimskom vremenu, krene u tzv. marševe smrti. Više od 15 hiljada njih je stradalo.

Fridl je učestvovala u jednom takvom pohodu i nekim čudom je preživela. Edi je odlučio da ostane u logoru i posle oslobođenja se još tri meseca starao o bolesnim i nemoćnim logorašima, koje su nacisti ostavili za sobom.

Čekajući sovjetske snage, logoraši su spasli život mladoj Holanđanki koja je posle bekstva iz marša smrti ranjena lutala zaleđenim pejzažom.

Devojka je sa Edijem podelila priču o svojim tragičnim iskustvima. Ispričala mu je kako je u logoru morala da sahrani majku, koja je umrla od gladi: „Dobijali smo 300 grama hleba i litar supe dnevno.“ A onda je rekla nešto što je Edija duboko potreslo: „Kada se vratimo u Holandiju, niko nam neće poverovati.“

Edi joj je obećao: „Nateraćemo ih da poveruju. Biće zvaničnih dokumenata koji će potvrditi našu priču. A ako neko i tada ne bude verovao, pitaću ga: A gde su onda moja majka, moj otac, moja braća i desetine hiljada drugih...“

Edi je održao svoje obećanje.

Po povratku u Holandiju, gde je ponovo sreo Fridl, objavio je knjigu „Poslednja stanica Aušvic“.

Edi je tokom decenija koje su usledile postao jedan od najcenjenijih psihijatara i psihoanalitičara u Holandiji i autor više svetski priznatih radova o onome što se u to vreme zvalo „sindrom koncentracionog logora“, među kojima je bio i njegov čuveni članak „Suočavanje sa smrću. Psihološke posledice progona“.

Edi de Vind je preminuo 1987, u 71. godini života.

Tri godine pre smrti odlikovan je prestižnim kraljevskim Orde van Oranje-Nassau za viteštvo i službu otadžbini.

Imao sam tu privilegiju da Edijevu knjigu pročitam u originalu. Ostavila je na mene snažan i neizbrisiv utisak. U ovom trenutku se prevodi na više svetskih jezika, a u Sjedinjenim Državama je objavljena u januaru 2020, na sedamdesetpetogodišnjicu oslobođenja Aušvica.

Edijev sin Melher de Vind kaže da je ova knjiga pomogla njegovom ocu da preživi agoniju logora: „Moram preživeti kako bih ispričao ovu priču; kako bih svima govorio o tome; kako bih objasnio drugima da se sve to zaista dogodilo...“
 
Autor: Dorijan de Vind
Izvor: themoderatevoice.com
Prevod: Jelena Tanasković


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
29.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu!   Dečji da...
više
proslavimo svetski dan dečje knjige laguna knjige Proslavimo Svetski dan dečje knjige
29.03.2024.
Svetski dan dečje knjige, ustanovljen 1967, kako bi se skrenula pažnja na potrebe najmlađih čitalaca, obeležava se 2. aprila, na dan rođenja danskog pisca Hansa Kristijana Andersena. Tim p...
više
knjiga kao plod duboke potrebe predstavljen roman vaskrsenje vukašina milićevića laguna knjige Knjiga kao plod duboke potrebe – predstavljen roman „Vaskrsenje“ Vukašina Milićevića
29.03.2024.
Roman prvenac teologa Vukašina Milićevića „Vaskrsenje“ predstavljen je 28. marta publici u knjižari Delfi SKC. O delu koje govori o čoveku, njegovom smislu, instituciji i apsurdu koji ih povezuje, ali...
više
istorija u 56 poglavlja dvadeset minuta luja xix čedomira antića u prodaji od 1 aprila laguna knjige Istorija u 56 poglavlja – „Dvadeset minuta Luja XIX“ Čedomira Antića u prodaji od 1. aprila
29.03.2024.
Posvećeni istoričar Čedomir Antić objedinio je u knjizi „Dvadeset minuta Luja XIX“ 56 intrigantnih priča iz istorije kako naše tako i svetske. U svom prepoznatljivom maniru, pitko i slikovito, opisao ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.