Pakao svakodnevnih mikroagresija

Naslov drugog romana Vladimira Tabaševića na prvu zvuči poput slabašne igre riječi kakvih posljednjih godina ne manjka na policama s domaćom prozom (sjetimo se samo Ništa sljezove boje Ivice Đikića ili Majstorovića i Margarite Josipa Mlakića). Pa kao kao 'pakao'? Doista? Ipak, damo li šansu Tabaševićevom romanu, uvidjet ćemo da njegov koncept baca drukčije svjetlo i na sam naslov.
 
Posvećen "jednoj generaciji stasaloj u doba tranzicije", Pa kao evocira upravo vrijeme i prostor u kojem je sve 'kao' i čiji su se protagonisti formirali na aproksimacijama i simulacijama: 'kao' radiš, 'kao' živiš, 'kao' si slobodno ljudsko biće, a iza toga 'kao' mnogi žive pakao. U tom smislu je u naslovnoj poštapalici kondenziran određeni kulturni sentiment – 'pa, kao...' priziva iskustvo življenja u simulakrumu 'tranzicije', u 'postsocijalističkom' vakumu, posebno za nas za koje se to iskustvo poklopilo i s vlastitim formativnim godinama.
 
Tabaševićevo 'pa kao' također je prepoznatljiv dživdžanizam. Deriviran iz imena kultne Facebook stranice Dživdžan zbori, ovaj termin označava opće mjesto u razgovoru kroz koje se reproducira malograđanski konsenzus o 'razumnom', 'očiglednom', 'samorazumljivom' i sl. – drugim riječima, ideologija; mehanizmi 'dživdžanjenja' u Tabaševićevoj prozi često dolaze pod povećalo.
 
Već iz naprijed skiciranog može se zaključiti da Pa kao želi biti neka vrsta 'generacijskog' štiva. Rizično je i nezahvalno programski se upuštati u takav poduhvat, no Tabašević je to učinio s upadljivom dozom samopouzdanja. Znatan pozitivni odjek koji je njegov prvi roman, Tiho teče Misisipi, doživio u književnoj, ali i u tzv. široj javnosti, uključno s materijalnim priznanjima poput nagrade Mirko Kovač, po svoj prilici mu je omogućio da sljedeću knjigu dovrši i objavi u zavidnom roku i u znatno boljim uvjetima.
 
Dok je Misisipi najprije izašao u samizdatu, a potom u nakladi male beogradske kuće Kontrast, Pa kao je objavila Laguna, izdavač koji posljednjih godina drži monopol na prozu u Srbiji; dok je na plasmanu prvoga romana najviše radio sam autor, kroz društvene mreže i poluprivatne kanale, kod drugoga mu je u pomoć pristigla i komercijalno-promotivno logistika jedne od najvećih izdavačkih kuća u 'regiji'. Pa kao nije pretjerano nazvati hitom: u trenutku pisanja ovog prikaza, doživio je četiri izdanja, a ušao je i u najuži izbor za NIN-ovu nagradu za najbolji roman u 2016.
 
Protagonist Pa kao je mladi pisac Emil, dečko koji obećava kojeg ostarjeli pukovnik V., zvani Frojd, angažira kao ghostwritera na knjizi, ili knjigama o svom životu. Frojd je naporan, egocentričan, samozaljubljen i kukavica, no Emil ustrajava u zadatku – kako iz financijskih motiva, tako i zato što ga je Frojdova njegovateljica Ana privukla na prvi pogled.
 
Emil je duboko opterećen odnosom s majkom, čije je maštarije o književnosti i 'kulturi' internalizirao od malih nogu, kao i traumom odsutnog oca, slikara koji se nakon godina osame ubio skokom u Dunav. Ana pak živi s dominantnim ocem, kafansko-knjižničkim 'ekspertom' za povijest, geopolitiku i zavjere, a i sama se traži u patriotizmu, religiji i mistici; nada se da će joj Frojd ostaviti stan, te na to ime trpi njegovo (verbalno, a povremeno i fizičko) napastvovanje.
 
Ovo dvoje frustriranih junaka u potrazi za materijalnom koristi ubrzo započinje i ljubavnu vezu. Kulisu na kojoj se odvija Tabaševićev roman o istoriji, ljubavi i drugim nesporazumima (kako glasi njegov podnaslov) čini malograđanski, upravo 'dživdžanski' milje – labirint ubitačnih ponavljanja, svakodnevnih mikroagresija, i 'zdravorazumskih' datosti kroz koje se perpetuira status quo.
 
Čitajući Pa kao brzo prepoznajemo bitne teme, figure i preokupacije iz Misisipija: junaka zapetljanog u Edipov kompleks, opsesiju osobnim identitetom i imenovanjem (protagonist je razapet između 'europejskog' imena Emil koje mu je, k tomu, majka nadjenula po Zoli, i 'narodskog' hipokoristika Mile), univerzum (malo)građanštine u postsocijalizmu oblikovan kroz simbiozu 'tradicije' i 'tranzicije', itd. Prepoznatljiva je i Tabaševićeva razuzdana rečenica, krcata usporedbama, jezičnim obratima i aliteracijama, koja se možda i manje no ikad povinuje imperativima odmjerenosti i ekonomičnosti. S druge strane, u odnosu na prvenac Pa kao je strukturiran znatno složenije. Kroz većinu romana pripovijeda Emil; u dvjema kraćim dionicama riječ preuzimaju njegova majka i otac, a možemo pročitati i odlomak iz romana Ofsajd zvani ljubav koji je Emil počeo pisati na osnovi Frojdovih sjećanja – zacijelo ne na način koji bi se ovome svidio! – te jedna pjesma iz Frojdove/Emilove pjesničke knjige Pakao.
 
Pa kao isporučuje dojmljivu, sjajno pisanu prozu, čija imaginativost uvjerljivo odskače od prosjeka postjugoslavenske produkcije. Međutim, u istoj mjeri u kojoj impresionira stilom i atmosferom, roman je prožet nesrazmjerom između impresivne jezično-stilske izvedbe i nepostojane romaneskne cjeline. Pasaži poput "Pukovnik Frojd je ostareli starac, olinjali kojot sa priličnim stažom mangupa, pilota, bitange, kulova i rospije, neko kome se svašta nešto u životu desilo i ko je svašta nešto u životu na mufte pokušao i na mufte uspeo. Njegove ruke sada drhte, prdeži mu se potkradaju i ispredaju se iza njega kao tajne, njemu iza leđa, a o tome mi, Ana i ja, koji smo na neki način njegovi najbliži, ćutimo, ništa ne govorimo, pretvaramo se da nismo čuli ništa, a zatim se pretvaramo da se nismo pretvarali." ili „Ja nemam snage da budem pored nekoga kome samo želim da nedostajem. Tako volim i njih i sebe. Znam da to nije ljubav, ali ništa nije ljubav. Ja volim tako što mislim o tome kako nedostajem nekome koga volim. Nekoga volim samo zbog toga. Tom mišlju, tako, volim sebe. Tek tako, volim uopšte." djeluju 'nedisiciplinirano', no evidentno je da je ih podupire itekako discipliniran rad na jezičnom efektu i promišljanje ritma rečenice. To se ne bi moglo reći za kompoziciju romana, koja ostavlja dojam nediscipliniranosti tout court: dok nijedna od dionica sama po sebi ne djeluje suvišno ili nezanimljivo, cjelina koju obrazuju djeluje nabacano, lišena odgovarajućeg okvira.

Široku popularnost Pa kao svakako možemo tražiti i u pretpostavci da on na osobit način pogađa u 'generacijsku' žicu. Možda je tajna upravo u tome što Tabašević u svom uobličavanju kolektivnog iskustvenog horizonta nije progovorio u registru realizma, s težnjom za što širom čitljivošću na prvome mjestu. Naprotiv, on odabire upravo 'elitni' žanr portreta umjetnika u mladosti, koji mu daje materijal za vlastiti pastiš, i to uprizoren ne kroz linearno pripovijedanje nego kroz tehniku montaže; uspostavlja i mrežu intertekstualnih veza i signala s 'visokom' kulturom, počevši od uvodnog citata Deleuzea i Guattarija. Pa ipak, Pa kao je iznimno 'komunikativan' na nekom drugom, supstancijalnijem nivou. Sumnjičav sam spram fame o 'generacijama', ali moram reći da me Tabaševićeva proza osobno pogađa i na afektivnoj razini – a Pa kao nipošto nije izuzetak.
 
Idealna publika romana ipak nije reagirala jednoglasno afirmativno. Za Nađu Bobičić, Tabašević nedvojbeno ima "problem sa prikazom ženskih likova". Ana, piše Bobičić, u romanu "uopšte i ne dobija priliku da progovori iz svoje perspektive", a identitet svakog ženskoga lika se "u najboljem slučaju, svodi na to da je ona objekat muške žudnje i na to da je uvek žrtva", što vrijedi i za jedinu pripovjedačicu u romanu, Emilovu majku Zlaticu. Sudeći po reakcijama na društvenim mrežama, stav koji je Bobičić artikulirala u svojoj kritici dijeli znatan broj čitateljica i čitalaca.
 
Slažem se da bi Pa kao bio još uvjerljiviji kad bi kao kontrapunkt Emilovoj perspektivi stajala i ona Anina; problem je samo u tome kad bi. Provincijska malograđanska konstelacija u koju nas ovaj roman uvodi među ostalim se izrazito odlikuje i terorom patrijarhalnog morala i inherentnom, svakodnevnom mizoginijom: Anina nijemost, kao i 'žrtvena' sudbina svih ženskih likova odreda, prije djeluju kao izraz takvog okruženja i poretka, nego kao posljedica autorove nebrige ili cenzure. Činjenicu da Ana za Emila figurira kao Drugo, enigma u koju je nemoguće proniknuti racionalnim putem, da on vlastitu majku vidi kao dio sebe samoga u toj mjeri da joj u njenoj pripovjednoj dionici otima riječ (!), te, naposljetku, da Emilov ego i njegova misija 'dečka koji obećava' diktiraju prilike, ton i tempo cijele pripovijesti – ne vidim kao povlađivanje sustavu, nego kao unutarknjiževni prikaz logike na kojoj se on reproducira. 
 
Također, bez obzira na to što u romanu vodi glavnu riječ, Emilov lik nije baš najsimpatičniji pripovjedač, i ne djeluje kao da je tu da izazove empatiju ili pozitivnu identifikaciju. Pogledajmo samo ovaj pasus: "Anu sam pogodio bananom, dva puta u leđa, i tako nazdravio. Računao sam da će mi oprostiti. Frojd vjeruje da ja pijem kô smuk jer teško podnosim težinu svog književnog genija, i na neki čudan način, on se raduje što gleda pijanog genija pored sebe od koga će imati neku vajdu, iako, realno, samo ispašta i trpi. Ana nas prezire obojicu iz centra svog bića u kojem stoji žuta lopta po koju plivaju vaterpolisti. Tu loptu će uzeti neki vaterpolista, sve su prilike. Sad je mrzim zbog toga što će do lopte koja stoji u središtu njenog bića neki vaterpolista pre stići nego ja, pisac. Ana tako i deluje, kao trofej." Ukoliko je Emila doista namjeravao oblikovati s nulte distance, kao lika s kojim se poistovjećuje i na poistovjećivanje s kojim poziva čitatelja – Tabašević je u najmanju ruku omanuo (i sreća što je tomu tako).
 
Učitavanju mizoginije u Pa kao nesumnjivo su doprinijela i događanja na paraknjiževnoj ravni. Nakon što je NIN-ova nagrada otišla Ivani Dimić za roman Arzamas, a Tabašević se pobunio protiv takve odluke žirija, njegov Facebook profil postao je prostor za veselu drugarsku razmjenu seksističkih stereotipa i fantazija, za hajku na 'feministkinje', 'političku korektnost' i ine sablasti – reakcije prema kojima se on sam pokazao benevolentnim. Zaplet je brzo dobacio i do tabloida, intenzivirajući polarizaciju 'za' i 'protiv' Tabaševića, koja je u književnoj javnosti primjetna otkako je započeo njegov proboj u medijski mainstream.
 
Dok je cijeli slučaj zanimljiv utoliko što ukazuje na promjene u dinamici književnog života, u kojoj društvene mreže zauzimaju sve istaknutije mjesto, polemike oko autorovog lika i samoprezentacije bacile su sjenu na sam Pa kao. A ovaj roman, premda nije savršen, sasvim sigurno ne zaslužuje ostati u drugom planu.