Osvrt na roman „Prave Beograđanke“: Pitanje brushaltera i miraza

„Prave Beograđanke“ (Laguna, 2017.) Igora Marojevića jedna su, za ranije čitaoce ovog autora, prepoznatljiva marojevićevska vrckava prozna struktura. Pisac, čini se, ponovo ulazi u svojevrsnu antropologiju grada, poigravajući se kako sa vlastitom ulogom pisca tako i sa samom fabulom romana i njenim protagonistima. Iz te kombinacije zajedljivog i ciničnog spisateljskog rakursa Marojević stvara prepoznatljiv književni prosede koji pojam grada, u ovom slučaju Beograda, pred čitaoca donosi na pomjeren i blesav način, uspijevajući ipak dati i neka temeljnija skeniranja kretanja grada, njegovog opustošenja u posttranziciji, kao i nove dinamike koja djelovanjem novonastalih sila pomjera sam pojam i percepciju grada kao organizma.

Ozvjerivanje grada

Dakako, sve to uzeto sa ironijskom distancom koja cijeli proces odumiranja gradova (ili možda njihovog novog, preoblikovanog, života) uzima bez fatalističke kuknjave o lošim vremenima i slavnoj prošlosti koja je nedostižno ostala iza nas. U tom pogledu, moglo bi se kazati da posljednji roman Igora Marojevića svojim tematskim okvirom, ali i specifičnom atmosferom unekoliko podsjeća na roman „Ravnoteža“ Svetlane Slapšak. I ova autorica u svom romanu nastoji otvoriti priču o jednom Beogradu u vrijeme kada grad u potpunosti mijenja svoje lice, kada se ozvjeruje i kada na scenu stupaju sjene i kreature podzemlja. Iako sam tematski okvir oba romana upućuje na mračno razdoblje nedavne prošlosti ili sivilo aktuelne stvarnosti, za oba ova djela važi nastojanje da se pripovjedačko kormilo usmjerava u prostore tragikomičnih slikanja, koja ne lamentiraju nad tužnim sudbinama, nego akciju, koliko god ona bila suluda, suprotstavljaju zatečenom stanju stvari.

Marojević „Prave Beograđanke“ naslanja i tematski i idejno na svoju knjigu priča „Beograđanke“. Ona je za njegovog junaka, koji takođe nosi ime Igor Marojević, inicijalni pokretač radnje. Potaknut nezadovoljstvom čitateljica ovom njegovom knjigom, koje tvrde da to ipak nije knjiga o pravim Beograđankama našeg doba, junak Marojević, koristeći blagodeti interneta, raspisuje mali konkurs za ispovijesti pravih Beograđanki koji će mu poslužiti kao građa za njegovu novu knjigu o Beograđankama. Time se ovaj autor na svojevrstan način, intertekstualnim vezama, duhovito poigrava sa svojim pisanjem, pokazujući zavidnu dozu autoironičnosti i vlastitog literarnog ogoljavanja kroz svoj književni alter ego. Naravno, ne želim ovdje reći da je junak Marojević posve komplementaran piscu Marojeviću, ali uvodeći lik Igora Marojevića, kao junaka svoje proze, Marojević postiže neobičan i duhovit efekat. Tako, posredstvom konkursa za najbolju ispovijest sugrađanki, do junaka Marojevića dolaze tri Beograđanke novog doba. Emilija Reljić, Aleksandra Rakin i Nina Obradović. Marojević se sastaje sa ovim kandidatkinjama i kroz burleskne sesije otkriva njihove životne priče i njihov doživljaj grada. Dajući na samom početku romana inicijalne opise i skice karaktera svojih junakinja, pisac razvija dinamičnu radnju, pomalo blisku jeziku televizijskog sitkoma, u kojoj se prikazuju nesređene egzistencije i hiroviti karakteri mladih žena novog doba.

Postavljajući fabulu svog rukopisa kao otvoren prostor, u koji se ulijevaju životne dogodovštine triju Beograđanki, Marojević gradi narativ u kojem je naizgled sve stvar proizvoljnosti i slučaja. Efekat istoimenosti pisca i glavnog junaka ostavlja tako tokom cijelog toka ovog romana neizvjesnost da li će on uopšte biti i dovršen. Ova finta sa pričom o nastajanju romana unutar same radnje romana daje dodatnu zanimljivost ovom tekstu, a piscu otvara prostor za različita poigravanja. Koja Marojević, pisac, ali i Marojević junak, uspijeva u većini slučajeva dobro poentirati. Dajući tako jednu životopisnu perspektivu koja prostor grada slika iz pozicije savremene žene. Otuda i sam podnaslov ovog romana kaže da je to roman o fatalnim ženama 21. vijeka. Koliko su zaista tri junakinje Emilija, Aleksandra i Nina fatalne, a koliko je junak Marojević takođe jedna fatalna ličnost, čitalac će se moći uvjeriti ako se oslobođen od svih štrecanja političke korektnosti zaputi do kraja ovog romana. Znam, mnogo toga će povremeno zapinjati u „Pravim Beograđankama“ pa će čitalac biti i malo ljut na pisca, a malo će ga sve to i veseliti, jer u ovdašnjoj književnosti baš i ne ordiniraju takve žene, one koje iskaču iz kalupa dviju krajnosti (jedne patrijarhalne i druge feminističke).

Konfekcijski slojevi

Stoga, kad junak Marojević kaže da bi u duhovno unazađenom društvu bilo (...) prirodno obnoviti instituciju miraza, a pošto za to nema novca, ono što donekle skrivaju javno istaknuti delovi gaćica i brushaltera naših uniformno izazovnih sugrađanki, osim predmeta žudnje praktično čini i jedini potencijalni miraz kojim devojka može manipulisati, onda će se čitaocu ova tvrdnja učiniti možda i mačističkom. Ali, to se čitalac, dojma sam, samo zaboravi da ovdje imamo posla sa junakom Marojevićem, a njemu je pak sve dozvoljeno, pa i ovakve konstatacije. Koliko su one istinite, e to jeste pitanje na koje ova knjiga, na svojstven način, pokušava odgovoriti. No, kako god, doima se iz ove tvrdnje junaka Marojevića da pisac Marojević ovakvim intervencijama nastoji dojmljivo zagrebati ispod onih konfekcijskih slojeva, navodno urednog, građanskog života.

Postavljajući stvari tako, na prvu luckasto i vrckavo, u „Pravim Beograđankama“ Marojević, dojma sam, daje jedan dubinski prikaz organizma grada. Kroz dogodovštine i živote svojih junakinja i junaka pisac slika kolorit grada u svim nijansama sive. Prepliću se stoga u ovom romanu i ljubavne drame, i seksualne frustracije i kriminalni milje, i mizanscen društveno-političkog užasa, i devedesete, i podjela na prave Beograđane i došljake, i tranziciono vrijeme pljačke, kao i jad i bijeda kaljuge intelektualnog života na ovim prostorima. Posebno u segmentima slikanja kulturnog podzemlja Marojević ispisuje zanimljive i kritički precizne stranice. Kako prema vlastitom junaku i sebi, tako i prema cijeloj, kako je Kovač govorio, eliti goroj od rulje. „Prave Beograđanke“ su iz tog razloga roman koji ima beskompromisni odnos spram svega čega se dotiče, postavljajući stvari brutalno poremećeno, kakvima se one i u stvarnosti doimaju. Ta neposrednost, to izručivanje blata, u šuštav i blještavi papir umotanog, građanskog života u neoliberalnom kapitalizmu, gdje vladaju silikon i brza zabava, kod Marojevića se ostvaruje lako, ali pogađa, čini se, duboko precizno.

Iako „Prave Beograđanke“ sadrže neka tipična Marojevićeva književna pretjerivanja, koja nespremnog čitaoca mogu na izvjestan način iritirati svojom pozom, posebno tim prenaglašenim istoimenim junakom, riječ je ipak o prilično uspjelom romanu, koji nastoji dati jednu drugačiju perspektivu, vraćajući književnost prije svega u okvire zabave, ali i pokazujući da se tek tako otvara prostor za različite i dojmljive književne eksperimente. Nakon niza mračnih romana o Beogradu, sa sjenom i krvlju devedesetih, Marojević donosi i sve to, i još nešto više, upakovano u jednu zajedljivu i pomjerenu priču o fatalnim ženama Beograda u 21. vijeku.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba