Orasio Kasteljanos Moja: Uživamo u laži, i mrzimo one koji nam govore istinu

Svet je bolje mesto za mene jer postoji književnost. Ali to ne znači da će ljudska bića postati bolja zbog postojanja književnosti.

Roman “Bezumlje” slavnog salvadorskog književnika Orasija Kasteljanosa Moje istražuje strahote rata na izuzetan i zapanjujući način. Ne razmislivši i ne predviđajući do koje mjere će ta odluka promijeniti njegov život,protagonista “Bezumlja”, prihvata posao da pregleda i sredi tekst konačne verzije izvještaja o genocidu koji su pretrpjeli indijanski narodi jedne srednjoameričke zemlje.



U maloj sobi sjedišta Nadbiskupije, junak se suočava sa više od hiljadu strana koje iznose optužujuća svjedočanstva preživjelih i očevidaca. Tada postaje svjestan užasa koji ga istovremeno opčinjava i uznemirava jer u tekstovima pronalazi metafore i nesvakidašnje jezičke obrte koji živo predočavaju pokolje i svireposti, neizrecive na bilo koji drugi način. Naporedo sa tim zadatkom teče junakova svakodnevica, povremeno banalna i promiskuitetna stvarnost, u oštroj suprotnosti sa njegovim osjećanjem progonjenosti i opasnosti kao i opsesijom nasiljem koje bi moglo da se pretvori u njegov pakao.

Roman “Bezumlje” nedavno je objavila Laguna u prevodu Ljiljane Popović-Anđić, a našim čitaocima je dostupan još jedan roman ovog pisca, “Gađenje - Tomas Bernhard u San Salvadoru” (Puna kuća, 2005).

Orasio Kasteljanos Moja rođen je 1957. godine u Tegusigalpi, u Hondurasu. Odrastao u Salvadoru, živio je od 1979. godine u raznim gradovima Amerike i Evrope. U Meksiku se dvanaest godina bavio novinarstvom. Od 2004. do 2006. boravio je u Frankfurtu kao gost Međunarodnog sajma knjiga u tom gradu. Predavao je na Univerzitetu u Pitsburgu, u Pensilvaniji, kao i na drugim američkim univerzitetima i gostovao na Univerzitetu u Tokiju. Autor je romana: “Gađenje - Tomas Bernhard u San Salvadoru”, “Oružje na čovjeku”, “Tamo gdje vi nijeste”, “Bezumlje”, “Propadanje”, “Despotsko pamćenje”, “Služavka i rvač”.

Njegov roman “Bezumlje” u engleskom prevodu je 2009. godine dobio nagradu California Book Award. Priče su mu sabrane u knjizi “Sa tjeskobom od protekle oluje”. Književna kritika ga smatra jednim od najznačajnijih savremenih latinoameričkih književnika.

Orasio Kasteljanos Moja trenutno živi u SAD i radi kao predavač na Univerzitu u Ajovi, odakle je i govorio za ART Vijesti.

Vaše knjige govore o korupciji i nestabilnosti političkih sistema, i o tome kako se ove pojave odražavaju na raznovrsne strukture života. Zašto vam je ova tema privlačna za književno transponovanje?

- Kada radim na književnom djelu ja ne razmišljam o tome šta je privlačno, a šta nije privlačno. Ako pišem priču, to je zato što je ta priča unutar mene i gura se da izađe. Politika je dio mog života jer sam rastao u nasilno podijeljenom društvu, društvu koje je rascijepio građanski rat. Dakle, moje priče se odvijaju usred svega toga. Ne razmišljam o tome jesu li privlačne ili ne. To je ono što ja moram da kažem. Pišem zbog neophodnosti izražavnja, a ne da udovoljim javnosti.

Vaš prvi roman iz 1988. bio je «Dijaspora» Koja je istorijska pozadina nastanka ovog romana?

- Da, taj roman pokazuje protivrječnost unutar ljevičarskog gerilskog pokreta u El Salvadoru za vrijeme građanskog rata tokom osamdesetih godina prošlog vijeka. Postojao je staljinistički trend unutar tog pokreta. Postojale su čistke i ubijanja. Dakle, roman pokazuje kako je takva situacija pogodila neke mlade aktiviste, kako su oni izgubili svoje iluzije nakon otkrivanja šta se dešavalo unutar gerilskog pokreta. To pokazuje moralnu i etičku krizu.

Vaš junak Edgardo Vega odlazeći u Kanadu mijenja ime u Tomas Bernhard. Možete li nam objasniti kakav je uticaj na vas imao austrijski pisac Tomas Bernhard i zašto ste u podnaslov romana “Gađenje” stavili “Tomas Bernhard u San Salvadoru”?

- U vrijeme kada sam pisao taj roman čitao sam Bernharda. Uživao sam u njegovim knjigama. Pomislio sam da je on poput zvečarke: njegova proza odzvanja kao zvuk zvečarke, a sadržaj njegovih knjiga bio je kao otrov. Tu knjigu sam počeo na vrlo lucidan način. Čak nijesam ni znao da će postati knjiga. Samo sam želio da imitiram Bernhardov stil, da ga primijenim na svoju zemlju. Imao sam dobar povod za takvo pisanje. Onda sam dobio neprijatelje koji su me mrzjeli zbog knjige.

“Gađenje” je knjiga o periodu tranzicije poslije rata. Zašto su ti periodi uvijek nestabilni? Kako ste vi lično živjeli tada?

- Naš građanski rat se završio političkim pregovorima. Nije bilo pobjednika, nije bilo gubitnika. Desničarska vladina vojska, uz podršku SAD i ljevičarske gerilske vojske, uz podršku komunističkih zemalja bile su u pat poziciji u pogledu vojne konfrontacije. Dakle, dogovor je bio da se pregovorima dođe do demokratije. Mnogi od nas vratili smo se u zemlju puni nade u demokratsku tranziciju. Ali ubrzo smo se razočarali. Desila se politička promjena, ali ne i kulturna.

Zbog romana “Gađenje” imali ste prijetnje smrću. Kome je smetala vaša kritika salvadorske zbilje?

- To ima veze sa nacionalizmom. Junak romana “Gađenje” kritikuje mnoge nacionalne “vrijednosti”, ali ne samo na političkom nivou, već i na kulturnom nivou. Mnogi ljudi su uznemirivani, bez obzira na njihovu političku pripadnost. Ali moram da kažem da je obaveza uznemiravanja bila od strane desničara nacionalista, vlasnika zemlje koji su uvidjeli da je njihova ideologija ugrožena.

Je li “Bezumlje” knjiga o “kletvi nasilja” u Latinskoj Americi?

- Većina mojih knjiga se može posmatrati na taj način.

Vaš roman “Bezumlje” istražuje strahote rata na izuzetan i zapanjujući način. Strahoviti izvještaji o genocidu su svojevrstan katalog zločina i patnji. Mislite li da ste prenaglasili surovost i zločine u ovom romanu?

- Ne uopšte. Izvještaj o ljudskim pravima koji je spomenut u romanu je stvarni izvještaj o genocidu. Nasilje nije prenaglašeno u toj knjizi. Ono što bi moglo biti više naglašeno u romanu je paranoična ličnost glavnog junaka.

“Bezumlje” je na neki način lična istorija Salvadora, u kome svaka žrtva ima svoju potresnu životnu priču. Da li i Vi na ovaj način doživljavate ovaj roman?

- Zapravo “Bezumlje” se odvija u Gvatemali, susjednoj zemlji, iako je Salvador doživio sličnu vrstu užasa. Kao što rekoste, svaki lik ima zastrašujuću životnu priču, jer istorija tih zemalja je mrcvarenje. Bilo je previše ubijanja, puno mučenja, puno patnji, tako da niko ne može biti imun. Naravno, i ja sam takođe imao užasna iskustva. Neki moji rođaci i prijatelji su ubijeni. A ja sam preživio. Ja pripadam srećnicima.

U 12. poglavlju romana “Bezumlje” stoji rečenica: “Zemlja ne želi ništa da zna niti da razumije šta joj priča kometa, jer je srećna u svojoj orbiti i mrzi da je ometa neko ko se pojavljuje s vremena na vrijeme ko zna odakle...” Vi pišete o Zemlji, a tako je i sa ljudima. Zašto mnogi ljudi ne žele da vide laž?

- Mi ljudska bića ne volimo istinu, uglavnom istinu o nama samima. Postoji neobičan mehanizam u ljudskoj psihi. Ne znam ko ga je tamo postavio ili kako je nastao, ali radi na način da mi uživamo da živimo u sopstvenoj laži i mrzimo one koji nam govore istinu o nama. Možda je tako zato što je teško vidjeti laž... Književnost je veoma važna u tom smislu, jer nam omogućava da vidimo skrivenu stranu ljudskih bića.

Svi znamo ko su ubice, kaže vaš junak u “Bezumlju”. Istina je uvijek opasna za mnoge. Zašto je uvijek tako?

- Tako je kada država ubija spostvene građane. Kada vladari te države odluče da ubiju sopstveno stanovništvo. Kada šefovi vladinih institucija i oružane snage daju naredbu da se ubiju nenaoružane građani. Onda imate gomilu kretena koji znaju da je istina opasna za njih. Oni ne moraju da saznaju ono šta su učinili. Oni žive svoju sopstvenu laž. Oni imaju ideološko objašnjenje za ubijanje i oni misle da su uradili ono što su morali da urade, pa da su nevini. Tako ide ta stara priča.

Vi kažete da je paranoja još jedan način da se bude realan u nasilnom društvu. Možete li nam objasniti takav stav?

- U mjestu gdje mnogi ljudi imaju oružje i gdje veoma lako mogu da zapucaju, zahvaljujući paranoji ostajete oprezni i imate veće šanse da preživite. Na primjer, ako ste otišli u bar na piće i vidite da neki momci tu dolaze i vidite da imaju skriveno oružje ispod majica i osjećate njihovu agresivnost, trebalo bi odmah da napustite to mjesto, jer možda zahvaljujući tome, izbjeći ćete pucnjavu.

Tokom 80-ih i 90-ih radili ste kao novinar, dopisnik i urednik u Meksiku i Salvadoru. Pa, koliko su mediji zavisni od ekonomskih i političkih centara moći?

- Novac i politička moć kontrolišu medije. I sve je gore i gore. Divlji kapitalizam podrazumijeva ogromnu koncentraciju ekonomske i političke moći. A, u ovom periodu istorije, to je model koji vlada svijetom.

S obzirom da su vaši romani angažovana literatura moram vas pitati vjerujete li u moć pisane riječi? Mogu li pisci i njihove knjige učiniti ovaj svijet boljim mjestom ili je to samo iluzija?

- To je samo iluzija. Svijet je bolje mjesto za mene jer postoji književnost. Ali to ne znači da će ljudska bića postati bolja zbog postojanja književnosti. Ubica je ubica, bez obzira koliko je dobrih romana on pročitao.

Ne volite kada vas nazivaju političkim piscem. Zašto?

- Zato što je to način da se naškodi mom radu. Postoji politika u mojim romanima, ali politika nije glavni problem u njima.

Pripadate velikoj porodici latinoameričkih pisaca koji su svoj kontinent u drugoj polovimi 20. vijeka proslavili sjajnom književnošću. Kako izgleda vaš pogled na savremenu književnost Latinske Amerike?

- Latinoameričlka književnost je vrlo zrela književnost. Imala je svoje zlatno doba u drugoj polovini 20. vijeka. Od Horhea Luisa Borhesa do Vargasa Ljose, od Migela Angela Asturijasa do Huana Karlosa Onetija, od Huana Rulfa do Garsije Markesa postojala je ogromna eksplozija.

Zahvaljujući svim ovim velikim piscima postojalo je upoznavanje svijeta sa latinoameričkim piscima. Ja pripadam mlađoj generaciji. Imamo nove izazove, jer se latinoamerička stvarnost promijenila. Ali, glavni izazov uvijek ostaje isti: napisati dobru knjigu.

Da li danas, poslije svih iskustava, vjerujete u revolucije i moć promjene?

- Zavisi od toga ko su oni koji stvaraju revoluciju. Zavisi od toga ko je taj koji preuzima i koji su njihovi ciljevi. U Salvadoru smo imali 60 godina vojne diktature.

Oružane snage su bile vladajuća politička stranka tokom 60 godina. To je bilo previše. Jedini način da se oslobodite tih kopiladi bila je revolucija. Međutim, poslije deset godina građanskog rata, niti su oružane snage, niti gerila pobijedili. Došlo je do zastoja. Onda je došlo do pregovaranja. A rezultat tih pregovora bila je demokratija. Uopšte nije loš biznis.

Trenutno živite u SAD i predajete na Univerzitu u Ajovi. Kakva su vaša životna i književna iskustva u SAD?

- Došao sam u SAD prije šest godina. Prije toga sam proveo dvije godine u Njemačkoj i bio sam skoro 10 godina u mom drugom izgnanstvu (Gvatemala, Meksiko, Španija, Švajcarska). Imao sam 49 godina kada sam došao u SAD, pa sam već imao svoj književni svijet.

Nisam uključen u američki književni život. Moja iskustva ovdje su onakva kakva ima strani pisac koji piše na stranom jeziku. Prilično sam izolovan.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me