Okovani globalnim ledom

Ivana Mihić: „Led“, Laguna, Beograd, 2009.

Ivana Mihić je svestrana osoba. Završila je nižu baletsku školu, trenirala ritmičku gimnastiku, završila nižu muzičku školu (odsjek klavira) i Fakultet dramskih umjetnosti (odsjek glume). Mnogima je s prostora bivše Jugoslavije poznata kao televizijska i filmska glumica, a počela je da glumi još u devetoj godini. Profesionalnu karijeru glumice je počela u pozorištu, da bi se kasnije više okrenula radu na filmu. Na filmu, osim što glumi, radi i kao producent. Nagrađivana je i kao glumica i kao producent, a posebno je zapažena njena uloga u filmu "Mehanizam" u produkciji njene kuće "Horizont".

Okušala se Ivana Mihić i kao spisateljica. Sa svojom majkom Verom Čukić napisala je knjigu za djecu "Moj drug Ispodkrevetni Mrak". Od prosinca 2008. godine Ivana Mihić piše kolumne za dnevne novine "Politika".

Prvi svoj roman "Moj jedini život" Mihićeva je objavila u "Laguni" 2007. godine i izašao je u više izdanja.

Uočljive su neke zajedničke osobine glavnog junaka prvog i drugog romana Ivane Mihić. U oba slučaja riječ je o mladoj osobi (prvo djevojci, potom mladiću) tridesetih godina, koja nije u braku, a ,kako to na web stranici izdavača piše, "koja iz dana u dan traži izlaz iz usamljenosti u sebičnom i poremećenom svetu bez emocija". A priča o njima je "niz humornih, samoironičnih ali i uzaludnih pokušaja davljenika da se uhvati za slamku spasa." A taj bešćutni svijet je u prvom slučaju Srbija, a u drugom Amerika. U oba slučaja je riječ o romanu napisanom u prvom licu.

U romanu "Led" glavni lik je Justin Arsenić, arhitekt srpskog porijekla, koji se tokom devedesetih godina, nakon NATO-vog bombardiranja Srbije i Crne Gore, doselio u Čikago, gdje dobiva te gubi unosan posao i ostaje sam, nesrećan, u tom megalopolisu. Za sebe kaže da nije normalan i zdrav, da je "mrtav čovek". O njegovoj prošlosti malo saznajemo – da mu je brat mobilisan kad je izbio rat u Hrvatskoj, da je "par godina kasnije prodavao švercovane cigarete na buvljaku" i "par godina kasnije napustio zemlju".

Justin je iz Srbije, kako sam kaže, "pobegao od svega". Sad živi "u tuđini – tuđ život, a pitanje da li bih i u svojini živeo svoj." Iz Amerike više nije imao kamo pobjeći. Da navedemo naslov jednog Singerovog romana – Justin je "Izgubljen u Americi". I to "izgubljen zauvek", kako glase zadnje riječi glavnog junaka Singerovog romana.

Radnja romana "Led" odigrava se 2008. godine, u vrijeme "global financial crisis", kako to autorica navodi na engleskom. U svom romanu ona često i funkcionalno umeće engleske riječi.

U jednom poglavlju Justin posmatra izlog s gomilom LCD ekrana na kojima su se "smenjivali različiti TV sadržaji". To su sportske utakmice, "izanđali reality show programi, talk show emisije (...) izveštaji s mondenskih filmskih festivala, bajati muzički spotovi, modna događanja, i opet reklame, reklame, reklame..." Kaže da su nas trećem "analitičari srali o Global financial crisisu. U vezi american lifea glavni junak izvrsno zapaža da je Amerikancima važna brzina i oni piju "na brzaka smućkanu kafu", gutaju vitamine "s brzim energetskim delovanjem, da smisle kako da što brže dođu do novca i postanu uspešni (...) odvežbaju brzi trening (...) usput pojedu neki fast food (...) upišu ubrzani kurs bilo čega što će ih za kratko vreme kvalifikovati (...) dok se metroom vraćaju kući skrate vreme puta čitajući digest izdanje neke knjige ili listajući nekakvu džepnu enciklopediju. Potom da skuvaju za jedan minut pire od krompira iz kesice i ubace pile na brzo pečenje u mikrotalasnu, da namažu tela kremama koje će im potamneti kožu za samo jedan sat i na kraju da popiju pilulu za spavanje koja će ih što brže uspavati kako bi mogli da se probude ujutro i što brže stignu na podzemni voz."

U romanu "Led" pratimo jedan kratki period u životu Džastina, odnosno Justina Arsenića – njegove problematične kontakte, uglavnom sa ženama - s prostitutkom Vandom koja će kod njega stanovati kad zatrudni, s Grkinjom Helen, sa sestrama bliznakinjama koje su držale arapski dućan, sa tajanstvenom Filis te slučajni susret s nepoznatom ženom, čiji "pogled je bio bezizražajan", a koju će Justin da nazove GSD (Gadno Sjebana Devojka)… Na kraju će Justin u ogledalu uočiti isti takav bezizražajan pogled i sebe da nazove Gadno Sjebani Drkadžija. Uočiće svoju pravu sliku kao istoimeni glavni lik romana "Slika Dorijana Greja" Oskara Vajlda.

Justin ne može da uspostavi istinsku vezu ni sa jednom ženom a u Čikagu su sve to strankinje. Dvojica njegovih zemljaka kažu "da im je dosta različitih rasa i nacija s kojima ne mogu uspostaviti pravu vezu jer se iskustveno genski ne razumeju." No Justin bi tako prošao i s nekom "autentičnom zemljakinjom" jer problem nemogućnosti prave komunikacije među polovima postaje opći, globalni. Justinov osjećaj sredine u kojoj živi i šire može najbolje da se sažme u sintagmi koju Justin više puta izgovara – Fuck the world (jebeš svet).

Nema u ovom romanu nekih spektakularnih događanja no on se ipak čita u jednom dahu. U njemu Mihićeva više pažnje posvećuje psihologiji svog glavnog lika. Roman je nabijen emocijama, Srbin Justin je emotivna osoba koji se našao u svijetu u kome vlada nedostatak emocija, u hladnom, bolje reći, ledenom svijetu.

Roman "Led" nije mogao dobiti bolji naslov. Simbolika leda u ovom suptilnom romanu se provlači skoro na svakoj stranici. Led je najbolji i najkraći opis svijeta koji Justina okružuje. On osjeća stalno, pa i ljeti (oko njega je vječiti led kao na Aljasci gdje je bio član alpinističke ekipe), ledeni dah kod drugih, kako je u taksiju "bilo ledeno kao u grobu", kako je "led sigurno sad okovao celu Planet Earth", ledeni poslovni ton kojim mu se obraćaju, "ledeni vetar", "ledeno ogledalo" itd. itd. Više poglavlja u romanu završava s: "Led. Led. Led."

Justin se prisjeća prošlosti dok svira na gitari pjesme grupe "Ekaterina Velika", čiji su članovi osamdesetih godina "pogađali u srž naš tadašnji i budući nepodnošljivi bol". On svira pjesmu "Stvaran svet oko mene" i pjeva:

(…) to je stvaran svet oko mene
samo čekam da prođe."

te pjesmu "Bledo":

Osvrni se mirno na godine prošle
u nizu što šapuću bledo je, bledo je
sasvim je isprano sećanje moje
ne želim da znam.

Puno romana se bavi sličnom temom kao Ivana Mihić u svom romanu "Led". Osim spomenutog Singerovog romana "Izgubljen u Americi" slično iskustvo stranca u Americi poznajemo iz romana Jeržija Kosinskog i mnogih drugih, a sličan prikaz Amerike poznat je u mnogim romanima počevši od Kafkine "Amerike" (zapravo "Izgubljenik" kako glasi tačan prevod naslova tog romana"), preko Selindžera, Čarsa Bukovskog, Kurta Vonegata (naročito u njegovom romanu "Mehanički pijanino") i mnogih drugih. Od srpskih pisaca na prvom mjestu sam se sjetio Milana Oklopdžića i njegovog romana Ca Blues" čiji je takođe glavni lik Srbin a radnja se odigrava u SAD-u. Takođe i romana "Sneg i led" satiričara Eriha Koša. U Košovom romanu led nas čeka u budućnosti, dok u romanu Ivane Mihić on je već tu.

A tu je i Ivana Mihić koja dokazuje da čega god se prihvati da uradi, ona to uradi maestralno.

Autor: Žarko Milenić
Izvor: Časopis za književnost i kulturu Riječ, Književni klub BiH